Piše: Selma Kešetović
Kada je američka mainstream televizija shvatila da su gay osobe neminovno prodrle u javnu sferu i da nemaju namjeru nigdje ići, odlučile su ih asimilirati u svijet sa vlastitom logikom, ali i neutralizirati dovoljno da prosječna publika ne bude izrevoltirana njihovom pojavnošću. Tako je nastao “gej prijatelj” (gay friend), fetišizacija gej muškarca od strane heteroseksualnih žena, koja se brzo proširila i u naš svakodnevni život. Gej prijatelj je postao “must have”, poput nove “in” torbice ili elektronskog gadgeta, dehumanizirajući gej muškarca i svodeći ga na niz stereotipa koje upravo mali ekrani vrijedno proizvode. On je “feminizirani” (sama riječ “feminiziran”, koja se u to doba stalno koristila, asocira da postoji esencijalna baza i da je ona muška, a preko nje dolazi ovaj izvještačeni, neprirodni dio gdje muškarac imitira ženske rodne odlike), genije za modu i tračeve, opsjednut kulturom mladosti, govori ritmično i sa prezirom komentira sve pojave oko sebe, a među njima često i žene. Na prvi pogled se doista činilo da taj stereotip afirmira procvjetalu gej, a i queer kulturu, prihvaćali/e su ga i gej muškarci, i heteroseksualne žene. Odrasli/e smo gledajući Will and Grace (Karen i Jack), Sex i grad (Carrie i Stanford), misleći da su upravo takva prijateljstva politički snažno oružje u borbi i protiv patrijarhata i protiv homofobije. Nije bilo jasno dok LGBTI pokret nije ojačao, i feminizam stigao u veći broj domaćinstava, da je upravo taj koncept rezultat patrijarhata i homofobije.
Kroz koncept gej prijatelja, patrijarhat je neutralizirao gej muškarca i pretvorio ga u svoje korisno oruđe, istovremeno se ne morajući nositi sa stvarnom subverzijom njegovog bivanja – jer nisu u fokusu bili dva muškarca u vezi koja prolaze uspone i padove, imaju seks, poslove, muče se sa usvajanjem djece u diskriminatornom sustavu, nemogućnošću braka, prijetnjama nasiljem itd., jer gej prijatelj često uopće nije aktivist. On čak i od LGBTI pokreta pravi duhovite “ja sam iznad toga” dosjetke.
Trend neutraliziranja gej muškarca kroz gej prijatelja pratio je jednaki američki trend potpunog brisanja biseksualnih muškaraca. Čak je i Carrie Bradshaw u čitavoj jednoj epizodi Seksa i grada iskazala najprije sumnju da biseksualnost uopće postoji, a onda i nelagodu svojim biseksualnim dečkom i njegovim seksualno fluidnim mladim prijateljima/icama. Po toj duboko ukorijenjenoj patrijarhalnoj logici možeš imati seks sa deset žena i jednim muškarcem, i taj seks sa jednim muškarcem te definira, i ti si gej. Sa ženama je isto. Bukvalno isto – možeš imati seks sa deset žena i jednim muškarcem, i taj seks sa jednim muškarcem te definira, i ti si hetero. Dok se ženska biseksualnost brisala zbog pretpostavke međusobne ženske intimnosti (žene dijele odjeću, osjećaje, bliske su, i mogu povremeno podijeliti i seks) i nepostojanja ženskog libida (ona je uvijek uspavana ljepotica koju muškarac budi kada želi seks), muška se brisala zbog esencijalne libidalne muške želje koja je ova ili ona. Primjerice, žene u serijama su mogle u poznim godinama da spavaju sa ženom i otkriju da su lezbijke ili biseksualne, ali muškarac nije mogao da prvi put slučajno spava sa muškarcem u četrdesetoj i otkrije da je gej – on je morao biti gej cijeli svoj život i kriti to od svih. To je jedino objašnjenje. Europska televizija nije toliko pratila taj trend, čak štaviše, odupirala mu se.
No jedan od glavnih razloga zašto je trend “imati gej prijatelja” ili “najboljeg prijatelja” bio zloćudan je mizoginija. Žene su prihvatile gej muškarce kao ideal savršenih prijateljica – sa njima su mogle raditi sve što su radile sa prijateljicama, samo što su oni bili muškarci, i samim tim validniji i vredniji od “običnih” prijateljica. Nema potrebe da se pojašnjava da je ovaj trend bio logičan nastavak internalizirane mizoginije zbog koje su se žene okretale jedne protiv drugih. Sa njima su se osjećale vrijednima i izabranima – sa jedne strane su bile dio tog novog, “misterioznog gej svijeta”, a sa druge, pokazivale su ostalim (zavidnim) ženama da imaju bolju i legitimniju “prijateljicu” dok se one dosadno druže jedne sa drugima (kao da se ijedna žena želi doista družiti sa drugom ženom). Sad vam ovo može zvučati nadrealno, ali žene su se borile oko gej prijatelja!
Koliko su dobivale, toliko su i gubile. Gej muškarci su se prema svojim “najboljim prijateljicama”, kao i prema ostalim ženama, često znali ponašati mizogino, s tim da su oni smatrali da imaju pravo da se tako ponašaju, da su “isti kao žene”, dovoljno intimni s njima, itd. Komentirali su njihovu težinu, oblik tijela, način oblačenja, davali savjete koje one nisu tražile, očekivali neisrcrpan emotivni rad, i često napredovali preko mreže žena bez da tim istim ženama odaju priznanje ili zahvalnost.
No europska, posebno britanska televizija, imala je drugačiji i mnogo pozitivniji trend – prikazivala je razne seksualne identitete, ne kao izolirane elemente društva, nego kao osobe koje su uz sve svoje druge identitete – i gej, i biseksualni. Dovoljno je reći da je izgrađen čitav spin off najpopularnije britanske SF serije Doctor Who oko besmrtnog Jacka Harnekessa koji je, između ostalog, biseksualan.
Sa rastom feminizama i inkluzije LGBTI osoba, koncept gej prijatelja zastarijeva, a u mnogim krugovima se smatra i uvredljivim. Mnogi projekti su fokusirani na širenja višestrukih priča i identiteta gej osobe – možeš biti gej i geek, imati hetero najboljeg prijatelja, ne znati ništa o modi i slušati Alanis Morissette, itd. Naravno, možeš biti i onaj modni znalac i Gaga fan i to je isto super, ali nisi zbog toga ničiji fetiš.
Trebala bih za kraj reći da su prijatelji/ice prijatelji/ice bez obzira na to kojeg su identiteta, ali to ne bi baš bila istina. Uvijek ćemo pronalaziti prijatelje/ice sličnih iskustava i interesovanja, i imat ćemo preference. Samo moramo osvijestiti naše idealizacije, fetišiziranja i politički značaj prijateljstava, posebno u našoj doista isrpljujućoj i nikada dovršenoj borbi protiv heteronormativnog patrijarhata.
