O filmu Pride piše Emina Žuna
Tekst prenosimo iz Urban Magazina
(Pride, 2014; režija Matthew Warchus)
Nekoliko zadnjih filmskih godina, naročito u žanrovskim filmovima, u modi je retro šmek. Bez neke naročite veze sa samom pričom, osim vizuelne, radnja filma se smješta u neku od prethodnih decenija. Osamdesete su naročito popularne sa svojom vizuelnom šarolikošću, natapiranim frizurama, šljokičastom odjećom s naramenicama, šminkom drečavih boja i pamtljivih pop hitova. Dakle, u tim filmovima se naglašava sve što ima vanjske veze s tom decenijom, pa osamdesete u filmu više liče na neku stereotipnu verziju sebe, nego što je to bio slučaj stvarnih osamdesetih i njihova funkcija je prvenstveno egzotično dekorativna. Film u kojem je vizuelni momenat naglašen u istom mamiru (naročito jer se radi o queer populaciji), ali i sama priča ima svoju historijsku opravdanost zbog smještanja u 1984/5 je film Pride u režiji Matthew Warchausa. Kao što mu ime govori, film govori o londonskom Pride-u, međutim, osim historijskog značaja, ima snažnu političku poruku i ni danas ne gubi na aktuelnosti.
Kad to kažem, mislim prvenstveno na aktuelnost koju ima za današnju Bosnu i Hercegovinu i idem dotle da kažem da 1984. godina u Velikoj Britaniji, veoma podsjeća na 2014 god. u Bosni i Hercegovini i da se između njih može povući paralela. Podsjetimo se, režim štednji koje je Velikoj Britaniji tada nametnula vladavina Margareth Tacher je doveo do brojnih štrajkova i pobuna u zemlji, među kojima se naročito izdvaja masovni štrajk rudara. Veliki broj radnika je izgubio posao i vlast je bila potpuno gluha na njihove pobune, a nisu bila rijetka ni obračunavanja policije s njima. Sjetimo se plenuma, protesta i štrajkova radnika iz prošle godine, te odgovora vlasti na iste. I šta se onda desilo? Nešto što je izostalo u Bosni i Hercegovini u većoj mjeri– pojavila se solidarnost između radličitih grupa! Naime, LGBT aktivist, Mark Ashton uviđa da su rudari u istoj poziciji kao i LGBT, oduzimaju im se osnovna ljudska prava i trpe svakodnevno nasilje i odlučuje da osnuje udruženje pod imenom ‘Lesbians and Gays support the Miners’.
Tako da Mark i drugari koriste Pride-a 1984. god da bi u povorci skandirali ‘podrška rudarima’ i skupljali novac za njih. Da li je neko LGTB udruženje ili NGO koja se zalaže za prava te populacije, učinila išta slično za radnike koji svakodnevno štrajkuju? Koliko je meni poznato, nije. A da se razumijemo, LGBT zajednica u Velikoj Britaniji je tada trpila stalne uvrede i nasilja i bili su još daleko od prihvaćanja u društvu, ali su shvatili da im je jedini način za bolje sutra, udruživanje svih ‘poniženih i uvrijeđenih’. Nakon što su sakupili određenu količinu novca, odlaze u velško rudarsko selo da im ga poklone i tu na vidjelo izlaze sve predrasude koje rudarska populacija ima o njima. Naići će tu i na mržnju i na nerazumijevanje, ali će, bez obzira na to, istrajati u borbi da im pomognu što će dovesti do nestanka predrasuda kod mnogih od njih i razvijanja prijateljskih veza. Misim da su i u Bosni i Hercegovini i pored izjava mržnje i slučajeva nasilja prema LGTB populaciji, stvari na ‘terenu’ bolje nego što se predstavljaju u javnosti. Ljudi u naizgled zabačenim sredinama i malim gradovima nisu toliko ispunjeni mržnjama i predrasudom prema LGBT populaciji koliko se to nastoji prikazati u medijima. I u ovom filmu britanski mediji imaju veće predrasude prema LGBT populaciji koju nazivaju ‘pervertitima’, nego što ga imaju sami rudari.
Kao što znamo, štrajk rudara nije uspio i danas ima simbolički značaj, ali se iz njega izrodila jedna veličanstvena stvar. Na povorci ponosa iz 1985., rudari su se znak zahvalnosti pridružili LGBT populaciji i zajedno su stupali u povorci ponosa, što je u najvećoj mjeri utjecalo na ostvarivanje prava te populacije u vremenu koje je uslijedilo. Dakle, desila se stvar koju niko nije zamišljao ni u najluđim snovima. I upravo je to poruka ovog filma i stvarni slučaj iz Velike Britanije može poslužiti kao recept za rješenje naše situacije. U solidarnosti i udruživanju je spas! Kada bi se LGBT aktivisti, feministkinje, aktivisti za zaštitu životinja, studenti i drugi, pridružili radnicima u štrajku, kada bi uvidjeli da imaju istog krivca za situaciju u kojoj se nalaze i u toj borbi protiv zajedničkog neprijatelja prevazišli sve vanjske razlike koje su u suštini posve nebitne, to bi moglo pokrenuti stvari s mrtve tačke. Ovaj film koji govori o stvarnom historijskom događaju, dokaz je da je to zaista moguće.
