U narednom periodu ćemo objavljivati tekstove koji su dio Škole za studente/ice novinarstva i komunikologije i mlade novinare/ke – Odgovorno novinarstvo: LGBTI osobe i mediji, koja je održana od 15. do 17. marta 2017. godine u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra.
Piše V.P.
Novinarska etika i pravo na zaštitu privatnosti nalažu da je u tesktu oslovljavamo kao N.N. Ove godine napuniće 31 godinu i trenutno radi na poziciji konsultatkinje. Oduvijek je, kaže, znala da nije kao većina vršnjakinja. Prvu djevojku imala je sa 15 godina. Posljednje tri godine je u srećnoj vezi sa A.D. Zajedno žive iako su trenutno razdvojene zbog poslovnih obaveza. Ovo je njihova priča.
„Upoznale smo se slučajno, u kafiću u kvartu sjedeći sa zajedničkim poznanikom. To veče smo provele pričajući o svemu i svačemu i odmah shvatile da “otkidamo“ na isti humor jeftinih američkih komedija iz ’80-ih, što je na prvu i bila tema koja nas je spojila“, počinje priču N.N.
„Upoznavanje je trajalo oko mjesec ili dva. Izlazile smo skupa, počele se družiti. Beskonačna telefonska dopisivanja je ono što bi moglo opisati naš tok upoznavanja“, dopunjuje razgovor A.D, koja još studira a uz to radi dopunske poslove preko studentskog servisa i živi trenutno u inostranstvu.
Protekle dvije i po godine i jedna i druga opisuju kao izuzetne. Slobodne trenutke provode zajedno, putovanja i izlasci kad stignu od obaveza.
„Ne smatram da je to sreća ili bilo koja viša sila. To su stvari koje se dese. I drugima se dešavaju tako velike stvari, samo što su ljudi opterećeni iskustvima iz prošlosti, kojekakvim pričama pa nisu u stanju da ih prepoznaju i naprosto ih samo puste. Ljudi to onda nazivaju nesrećom, a ja bih rekla da je to jednostavno nedostatak petlje za život i sve dobre i loše priče koje on nosi sa sobom’’, kaže N.N.
Na pitanje koliko je teško održati vezu u homofobnom društvu, obje kažu da to zavisi od sredine u kojoj djeluješ.
“Krećemo se u krugovima koji nisu homofobni i onda su stvari dosta lakše. Svakako ne planiramo svoju budućnost u BiH, tako da se trenutno ne opterećujemo toliko ograničenjima koja nosi jedno duboko patrijarhalno prije svega, pretradicionalno i homofobno društvo koje, ne samo da isključuje i diskriminiše LGBT populaciju, već sve forme života koje se ne uklapaju u matrice dominantnih ideologija.’’
A.D. je svojoj porodici rekla za svoju seksualnu orijentaciju i oni to, kako kaže, prihvataju bezuslovno. Međutim, govor mržnje i drugi oblici nasilja su ono što je pogađa. Nisu je obišle ni neugodne situacije.
„Bilo ih je bezbroj, od toga da mi neko nešto na ulici dobacuje pa sve do nasilnih upada u objekte koji su „gay friendly“ gdje rulja bez ikakvog kompasa u životu uzima sebi za pravo da izigrava moralnu policiju i nekoga fizički napada samo zato što pije kafu na određenoj lokaciji koju oni smatraju okupljalištem gej populacije i sl.‘‘
Naše sagovornice kažu da nisu pristalice održavanja Parada ponosa,na način kako se to organizuje u regionu.
„Ljudi kod nas ne shvataju koncept Prajda. To je zato što ljudi kod nas homoseksualne osobe seksualiziraju i svode na dva tijela koja imaju seks i samo to. Homoseksualne osobe su osobe kao i sve druge, ali nemaju prava kao i svi drugi i to je razlog zašto se izlazi na ulice i ništa drugo.‘‘
Postoje kafići i druga mjesta koja su inkluzivna i gay friendly, kaže N.N. Takva mjesta rade uprkos pokušajima nasilja nad osobama koje izlaze na ta mjesta i to su svijetli primjeri ‘’otpora’’, govori ona podržavajući udruženja koja rade na poboljšanju vidljivosti LGBT populacije, njihovih prava i identiteta. Ipak, obje naše sagovornice zaključuju:
‘’Planovi za budućnost su vezani za odlazak iz BiH iz privatnih, prije svega profesionalnih razloga. Ja mogu da zamišljam šta god da želim, ali BiH ima svoj put i kompas okrenut prema EU i samim time će se i odnos naše države prema LGBT populaciji morati mijenjati ka jednom inkluzivnijem pristupu i društvu jednakosti i pravičnosti. Drugi put za BiH ne postoji i to je neminovnost koja će se desiti.’’
