Izvor i foto: Klix
Život osoba koje su drugačije i koje se svojim spolnim i/li rodnim identitetom razlikuju od većine težak je sam po sebi, a posebno je težak u manjim sredinama u kojima vladaju konzervativni stavovi većine koja ne želi i nije u stanju da prihvati drugog i drugačijeg.
Pojam “trans” se koristi za osobe, identitete, ponašanja i grupe koje odstupaju od normativnih rodnih/spolnih uloga, te podrazumijeva sve transrodne identitete i varijante (transrodne, transeksualne, gender queer, rodno neutralne i sl. osobe). Trans osoba je svaka osoba čiji je rodni identitet i/ili rodno izražavanje drugačije od tradicionalno društveno definisanih rodnih uloga i normi.
Sve osobe po rođenju dobivaju određeni spolni identitet, tj. karakteristike jednog spola, muškog ili ženskog, a trans osobe se od rođenja osjećaju kao da ne pripadaju zadanom spolu ili rodu, onom koji im je dat rođenjem, te u jednom trenutku života odluče da prilagode svoj spol ili rod onome kojeg osjećaju kao svoj, te na taj način postanu ono što zaista jesu.
Mary iz Visokog je trans osoba koja se identificira kao žena rođena u pogrešnom, tijelu muškarca. Po rođenju je dobila muški spol, no nikad se nije osjećala kao muškarac, već kao žena u pogrešnom tijelu.
“Već kao dijete sam mogla da osjetim da se razlikujem od drugih dječaka. Iako su mi kupovali plastične automobile, pištolje i ostale igračke ‘za dječake’, ja sam već tad željela lutkice i više sam uživala u igrama sa djevojčicama i u ulozi djevojčice”, počinje Mary svoju priču.
Tortura i traume počinju još u osnovnoj školi
Njeni su roditelji mislili kako je u pitanju faza i u tome periodu nisu pridavali mnogo pažnje tome. Tek sa polaskom u prvi razred osnovne škole počinju prve traume.
“Moja ženstvenost je bila predmet ismijavanja mojih vršnjaka tako da je sve to došlo i do mojih roditelja koji su mi počeli braniti da se igram sa djevojčicama i moju dužu kosu ošišali na ćelavo. Otac me tjerao da igram fudbal, a ja sam to samo još više mrzila. Često sam sam se krila i igrala lastiša sa drugaricama iz škole, a kad bi otac čuo za to, nerijetko bih dobivala batine.”
Dječaci iz škole su je jednom prilikom čuli kako pjeva i prozvali je “Lepa Brena”, a uskoro je dobila još jedan nadimak – “peder”.
“Tad nisam ni znala šta je to jer nisam imala od koga da naučim bilo šta o seksualnosti. To sam razumjela na način da, ako ti se sviđa drugi dječak, ti si peder i to je neka sramota i bolest. Stidjela sam se još više jer sam tad gajila simpatije prema jednom dječaku. Mislila sam da sam bolesna, da sam peder i da se moram izliječiti, pa sam pokušala da budem što muškobanjastija i grublja. To je bilo toliko neprirodno, da su me samo ismijavali još više”.
Teška financijska situacija u porodici je dodatno otežavala njenu borbu koju je vodila sa samom sobom, ali i sa društvom koje joj je rušilo samopouzdanje ismijavajući je. Ipak, bez obzira na svu tu torturu bila je odlična učenica. Došlo je vrijeme za srednju školu i upisala je gimnaziju u Kaknju.
“Tad sam mislila da ću se, ako se sklonim od svojih školskih drugara mučitelja, osloboditi i tog nadimka, torture i ismijavanja. Međutim pogriješila sam, jer mentalitet ljudi u Bosni je isti i nije trebalo ni mjesec dana u novoj školi, a već su počela ismijavanja i provokacije, te zbog svoje ženstvenosti dobijam novi nadimak, ‘Madona’. I tortura se nastavlja”.
Pokušali su me silovati, željela sam se ubiti i završiti sa svime
Mary u razgovoru za Klix.ba otkriva kako je u tom periodu proživjela čak i pokušaj silovanja, kad ju je jedan muškarac pokušao prisiliti na seksualni donos. Na svu sreću, uspjela je pobjeći.
“U tom sam trenutku ostala da ležim i plačem na snijegu. Premotavale su mi se slike pred očima, cijeli život kao film, mrzila sam sebe, mrzila sve oko sebe, pitala se zašto me Bog stvorio da budem ruglo, da budem drugačija, zašto nisam kao drugi, zašto svi imaju želju da me ismijavaju… Mrzila sam sebe i svoj život. Željela sam da se ubijem i završim sa ovim svojim mučenjem i životom u kome ni sama ne znam šta sam i ko sam. Zašto više da se trudim da se uklopim u društvo koje me odbacuje, zašto da živim kad ne živim kako bih htjela…? Onda sam se zapitala zbog koga ja ovo radim, zbog koga se ja to želim ubiti i zašto bih im trebala pustiti da upravljaju mojim životom. Odlučila sam kako više neću živjeti kako drugi žele, neću da izgledam kako drugi žele da izgledam, hoću da ja budem ja. Ja sam žena, ja se osjećam kao žena i ja ću da živim kao žena… Od tog dana sam se promijenila, bila sam sigurnija u sebe i u ono što želim biti ali sam bila svjesna društva i okoline i njihovih stavova u vezi ljudi koji nalikuju meni”.
Ubrzo je, priča, pronašla način da ispolji sebe. Učlanila se u dramsku sekciju gdje je pisala i režirala skečeve i dodjeljivala si ženske uloge. Posuđivala je garderobu od prijateljica za predstavu, a vikendima je u toj odjeći znala otići u Zenicu ili Kiseljak i šetati obučena kao žena, kako bi “zadovoljila svoje unutrašnje ja”. Za dan gimnazije je napravila jednu monodramu, komediju koja joj je donijela angažmane na zabavama u nekim restoranima i ubrzo je postala imitatorica po imenu Picolo, izvodeći poznate hitove na provokativan način. Potom se počela aktivnije baviti pjevanjem.
“Muzičari su mislili da sam ja muškarac koji glumi ženu, a ja sam ustvari bila samo to što zaista jesam. Ja jesam prava žena, samo rođena u pogrešnom tijelu. Vrijeđanja i ismijavanja me više nisu doticala. Neki muškarci koji su me zezali u školi znali su doći u klub u kome sam pjevala i, misleći da sam neka djevojka, častili me pićem i udvarali mi se. To je na neki način hranilo moj ego. I dalje sam bila predmet ismijavanja, ali me to nije doticalo jer sam živjela za taj trenutak kad ću ja biti ja. Staviti periku na glavu, obući štikle, našminkati se, obući haljinu i u ogledalu vidjeti pravu sebe. Onu koja živi u tijelu koje joj ne pripada”.
Društvo u Bosni nije za mene, ti ljudi nikad neće prihvatiti tuđi izbor
Nakon neuspjelog pokušaja da upiše Akademiju scenskih umjetnosti, Mary upisuje studij mašinstva u Zenici, no zbog teške financijske situacije prekida treću godinu i vraća se pjevanju.
“Zbog problema nastalih u porodici ostavljam fakultet i počinjem da živim život žene daleko od kuće i porodice. Roditeljima bih povremeno dolazila u posjetu u muškoj odjeći i trudila se da zbog njih i komšiluka koji ih je razapinjao zbog mog načina života budem što muškobanjastija, ali bih se brzo vraćala sebi i svom životu žene.”
U tom periodu na internetu počinje više istraživati o svojoj seksualnosti i saznaje za mogućnost promjene spola, no kako je u pitanju komplikovan i skup zahvat. Željela je skupiti novac pjevačkim angažmanima i počinje da nastupa pod umjetničkim imenom Vanilla.
“Krenula sam u borbu za svoje pravo ja, ali naišla sam samo na još veću i otvoreniju mržnju. Tad ponovo počinje pakao. I iako nikome nisam rekla za svoju transrodnost, već sam imala mrzitelje koji su me nazivali ‘pederom u haljinici’. Pamtim mnoštvo incidenata na ulicama širom Bosne. Bilo je lijepih slučajeva kad su ljudi željeli da se slikaju sa mnom, ali više pamtim pljuvanja, čak i šamare ili šutiranje nogom iz čista mira.”
U tom periodu je zatiče nova životna tragedija – umire njena majka za koju je bila posebno vezana i koja je bila svjesna toga da nije poput drugih, te je smirivala oca i pokušavala utjecati na to da lakše prihvati život svoje kćerke.
“Nakon smrti majke počinju veći problemi s ocem, a kap koja je prelila čašu jeste kad su me pretukli zbog toga što sam to što jesam. Shvatila sam da društvo u Bosni nije za mene, da ljudi nikad neće prihvatiti tuđi izbor, da jednostavno ne znaju živjeti samo svoje živote već žele živjeti i tvoj tj. upravljati tvojim životom i govoriti ti kako treba da živiš. To nije sloboda. Posebno za ljude koji imaju toliki pritisak u sebi da spoznaju sebe, da skinu kočnice neke glupe tradicije.”
Smatraju nas bolesnima, a hoće da nas liječe batinama
Mary pojašnjava kako je ljudima teško objasniti transrodnost jer ne vjeruju i ne poštuju tuđe osjećaje.
“Ljudi u BiH znaju samo za dvije LGBT skupine – lezbejke i gejeve. Biti trans je stvar unutrašnjeg osjećaja, onoga kako vi sebe doživljavate, kako sebe osjećate, šta želite da drugi vide u vama. Ako se ja osjećam, ponašam i živim kao žena, ne znam čime ja to ugrožavam tuđi život. Nikad mi nije bila jasna ta mržnja.”
Sva negativna iskustva koja je proživjela u svojoj zemlji bili su razlog zbog kojeg je odlučila napustiti BiH i preseliti se u Švedsku.
“Smatraju nas bolesnima, a hoće da nas liječe batinama… Zbog tih plitkih pogleda na svijet napustila sam Bosnu i sada živim u zemlji u kojoj je bitna sreća ljudi. Ljude u Švedskoj ne zanima s kim vi spavate već da li ste vi društveno odgovorna osoba i da li ste radno sposobni, bitno je da radite i zaradite sebi za lagodniji i bolji život. I ljudi to i rade, ne gledaju u druge već gledaju kako da sebi i svojima pomognu i uljepšaju život. Ovdje niko nikog ne mrzi, niko nikog ne osuđuje, niko nikome ne nameće šta treba i kako treba da radi. Poštuj zakone i nađi svoju sreću koja drugima neće donijeti nesreću niti utjecati negativno na njih, u tome je sva filozofija.”
Mary će u Švedskoj ići na operaciju promjene spola, a operaciju će obaviti uz financijsku pomoć države koja ima sluha za probleme LGBT osoba i podržava različitosti.
“Država moj slučaj razumije i želi da pomogne svojim stanovnicima da pronađu sebe i svoje unutrašnje zadovoljstvo jer samo takvi ljudi koji to posjeduju su društveno poželjni i produktivni”, kaže Mary.
Ja sam žena koja voli sebe i svoj život
Naša sagovornica navodi kako u Bosni živi mnogo trans osoba koje nemaju hrabrosti da izađu u javnost jer se plaše osude, batina i toga da žive onako kako bi htjeli.
Zna i za nekoliko njih koji su promijenili spol, ali ne žele da se to zna i kriju jer se plaše kako će ljudi reagirati na to.
“U Bosni vlada strah od nepismenih, pogrešno informiranih, vjerskih fanatika i neobaviještenih ljudi, a sve to dovodi do toga da mnogi ljudi provedu život glumeći nešto što nisu. Toliko je homoseksualaca koji imaju brakove i djecu samo zbog okoline, toliko je tih lažnih veza. Žao mi je i tih žena koje su u takvim vezama jer nemaju ljubavi. A žao mi je i tih muškaraca što nemaju hrabrosti da priznaju šta i koga zaista vole. Sve to čini našu naciju nesretnom nacijom, djeca iz takvih brakova u kojima nema prave iskrene ljubavi između roditelja prestaju da vjeruju u veze, u ljubav. Ljudi trebaju da otvore oči – nije bitno ko s kim spava, bitna je ljudskost”, kaže Mary i dodaje:
“Znam da će na sve ovo što sam ja iskreno rekla o sebi uslijediti komentari kao što su ‘Ubij pedera’, ‘Šejtansko djelo’, ‘Budala'… O meni mogu da kažu sve najgore, ali ja sam žena koja voli sebe i svoj život, sebi želim sreću i borim se za nju. Ja sam našla ljubav, nekoga ko u meni vidi tu ženu koja čeka da joj se skinu okovi muškog tijela i da slobodna i voljena živi život onako kako ženi i dolikuje.”
Tekst je nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.
