Ispred zida Evrope – LGBTI migranti/kinje na putu do slobode

Piše: Aida K.

Teško je pakovati ručni prtljag, samo osnovne stvari koje možeš nositi iz dana u dan, a koje neće dodatno otežati umorne noge od stotina i hiljada kilometara puta koji ti predstoji. Teško je ostaviti dom, porodicu i život kojem je postalo pretijesno u okovima siromaštva, oružanih sukoba i uništenih snova. Teško je krenuti na put u potrazi za boljim i sigurnijim životom pod okriljem neba neke druge države, a još teže preživjeti sve ono što je na tom putu postavljeno kako bi te spriječilo u tome. Ali, najteža od svega je spoznaja da, koliko god kilometara ostavili iza sebe, sa koliko god se članova porodice i prijatelja oprostili, niko se, ni za jedan korak, ne udaljava od sebe. Jer, ponesena odjeća će se pocijepati, ušteđevina potrošiti, ali svi nastavljaju da nose sa sobom osobu koja su bili prije nego što su krenuli na taj put.

Koju onda riječ upotrijebiti da se opiše tegoba osoba koje su bile primorane napustiti svoj dom upravo zbog onog što je neraskidivi dio njihove ličnosti, svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta? Kako opisati patnju kojoj su dodatno izloženi zbog toga što njihovi saputnici dijele mišljenja, uvjerenja i mržnju prema njima, sa osobama koje su im život u vlastitoj zemlji učinile nepodnošljivim?

Čak 70 država članica Ujedinjenih naroda kažnjava homoseksualnost. Njih devet, smrtnom kaznom. Ali, u mnogim drugim državama, društvene norme, tradicija i običaji čine život LGBTI osoba jednako nemogućim, čak i ako zakon nije zvanično protiv njih. Opasnost kojoj su svakodnevno bili izloženi u zemlji porijekla, zbog svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta, prati ih u stopu i na putu kojim su, zajedno sa hiljadama drugih, krenuli.

U godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava LGBTI osoba u Evropi i Centralnoj Aziji, za 2019. godinu, kojeg objavljuje ILGA-Europe, stoji da LGBTI osobe koje traže azil nastavljaju da se suočavaju sa lošim tretmanom od strane vlasti, uključujući isključivanje od opće populacije i smještanje u opasne smještaje koji ne uzimaju u obzir njihov status LGBTI osobe, a postoji i nekoliko slučajeva da im je odbijen azil i da su deportovani nazad u zemlju u kojoj
su izloženi brojnim rizicima.

U januaru 2018. godine, Balkan Insihgt je objavio članak pod nazivom Unsafe Haven: Life and Death for LGBT Refugees, koji otkriva tragičnu priču o životu Sandy i Warda-e, trans žena izbjeglica iz Sirije. Obje su pobjegle od rata i progona u potrazi za sigurnim rajom u Evropi. Uspjele su doći do Istambula gdje su, odbačeni od strane mještana i drugih izbjeglica, bile prinuđene baviti se seksualnim radom da bi preživjele. 17. decembra 2016. godine, Warda je otišla sa jednim od sumnjivih klijenata. Tri sata kasnije, Warda je bila mrtva. Sandy je pronašla u njenom stanu, prekrivenu krvlju i gotovo neprepoznatiljivu. Ubica, koji nikada nije pronađen, zaklao je i odrezao njene genitalije. Imala je 30 godina. Policija nije dozvolila sahranu. Njena porodica nije dozvolila podizanje nadgrobnog spomenika. Ubistvo je prošlo gotovo neopaženo.

Njihov san o boljem životu, pretvorio se u noćnu moru nasilja i diskriminacije. Njihove priče su priče mnogih LGBTI osoba, a neke od njih nikada neće biti ispričane.

BiH – posljednja stanica na putu ka EU

Već dugo vremena BiH je slijepa ulica za veliki broj ljudi u pokretu, koji se povećava iz godine u godinu. U godišnjem izvještaju za 2018. godinu, koji objavljuje Human Rights Watch, navedeno je da organi vlasti u Bosni i Hercegovini nisu osigurali osnovnu podršku za hiljade tražitelja/ica azila i migranata/kinja koji su stigli u zemlju 2018. godine. U izvještaju koji se odnosi na situaciju u 2019. godini, stoji da se broj tražitelja/ica azila i migranata/kinja koji dolaze u BiH povećao. U periodu između januara i avgusta 2019. godine, državna Služba
za poslove sa strancima Bosne i Hercegovine registrovala je 18.071 lice koje traži azil, što je za 5.000 lica više u odnosu na isti period godinu ranije. Najčešća zemlja njihovog porijekla je Pakistan, a slijede ga Afganistan, Bangladeš, Irak i Sirija.

U prvoj polovini 2019. godine, 17.165 osoba je iskazalo namjeru da traži azil u Bosni i Hercegovini. Samo njih 426 je uistinu podnijelo aplikaciju u istom periodu. Jedan od razloga za to može biti nepostojanje zvaničnog smještaja. Naime, ukupan smještajni kapacitet, u svim prihvatnim centrima u BiH, u 2019. godini, bio je oko 4.000 ljudi, što je poboljšanje u odnosu na 2018. godinu, ali što i dalje ostavlja hiljade ljudi bez pristupa skloništu i osnovnim uslugama.

„Nepostojanje zvaničnog smještaja znači da oni koji bi željeli zatražiti azil po dolasku u zemlju ne mogu registrirati mjesto boravka, a bez adrese ne mogu ući u postupak traženja azila. Zbog toga mnogi ostaju bez pristupa postupku azila čak i kada izraze namjeru za traženje azila“, navodi se u izvještaju HRW.

Situacija na terenu to potvrđuje. Jedan od osnivača udruženja ”Help Now”, humanitarac Stefan Dietrich, u intervjuu za DW je rekao da je gorući problem u BiH nedovoljan broj smještajnih kapaciteta za nove migrante/kinje koji dolaze u sve većem broju. „Dobar broj izbjeglica se ne može registrovati za boravak u kampu jer za njih nema mjesta. Uprava im omogući samo noćenje „na nogama", bez prava na ishranu i ličnu higijenu. Razlog je
nedostatak kapaciteta.“ Dodatni problem je, kako je istakao, činjenica da vlasti u Republici Srpskoj ne žele da prime izbjeglice i dopuste izgradnju kampa ili smještaj izbjeglica na teritoriji tog entiteta. „Policija entiteta RS kupi izbjeglice koje zatekne u prolazu i sprovodi ih u manjim ili većim kolonama ka FBiH. Česta je slika da vidite kako izbjeglice po kiši, noću i danju u kolonama pješače u pratnji motorizovane policije RS do željezničkih stanica na pruzi Sarajevo-Bihać ili do administrativne linije između RS i FBiH. U tom pogledu vlasti, a čini mi se i društvo u FBiH imaju humaniji odnos prema izbjeglicama, ali svima nedostaje više osjećaja solidarnosti.“

Osjećaj solidarnosti je ono što nedostaje i LGBTI osobama koje su, zajedno sa drugim migrantima, došle u BiH. Iako su izloženi jednako lošem tretmanu od strane bh. vlasti, pa čak i od strane domaćeg stanovništva, LGBTI osobe doživljavaju nasilje i diskriminaciju od strane drugih migranata. Darko Pandurević, koordinator programa pri Sarajevskom otvorenom centru, rekao je da je SOC do sada kontaktiralo nekoliko LGBTI osoba koje su migranti. „Za
SOC su uglavnom saznali putem interneta ili direktno, od strane volontera na terenu, ili kolega iz drugih organizacija koje rade sa migrantima“, kazao je Pandurević. Međutim, kako dodaje, pomoć koju im je SOC mogao pružiti je bila dosta ograničena, zbog toga što su problemi sa kojima se suočavaju izvan njihovih dometa. „To su pitanja smještaja, pravnog zastupanja, pomoći u nastavku puta ili povratku u određenu državu. Ono gdje je SOC do sada uspio da pruži pomoć su psihološka podrška te davanje određenih pravnih informacija i uputa kao i uključivanje u LGBTI zajednicu kroz određene događaje. To su ipak bili individualni slučajevi. U većini situacija jedino što nam ostaje kao mogućnost je upućivanje i povezivanje sa kolegama iz organizacija kao što su IOM BiH ili UNHCR,“ rekao je Pandurević.

Nedostatak podrške i zaštite od strane sistema, strah od otkrivanja pravog identiteta, razlozi su zbog kojih veliki broj LGBTI osoba koje su migranti/kinje odlučuje ostati „u ormaru“, sakrivajući svoju seksualnu orijentaciju. Za druge, LGBTI osobe su toliko duboko povezane sa društvenim neprihvaćanjem da je za njih gotovo nemoguće povezati se sa terminologijom koja se koristi u evropskom imigracijskom sistemu. Upravo zbog toga, stvarni broj LGBTI osoba među migrantima koji trenutno borave u BiH se ne može sa sigurnošću utvrditi. Vanja Stokić, novinarka koja već duži niz godina radi direktno sa migrantima/kinjama i izvještava o njihovoj situaciji u BiH, kazala je da joj do sada nijedna osoba nije navela seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet kao razlog napuštanja zemlje. „Vjerujem da je to zbog straha od autovanja nepoznatoj osobi, koja je uz to i novinarka. To naravno ne znači da ti ljudi ne postoje, smatram da ih ima mnogo više nego što mislimo. Volonteri su mi govorili za pojedinačne slučajeve, da su se brinuli o gej muškarcima u pokretu, ali oni sami nisu željeli razgovarati sa mnom. Naravno da im to otežava njihov put, koji je ionako težak. Pored te osnovne borbe da se snađu za hranu i smještaj, neizvjesnosti jer ne znaju da li će i kada stići
tamo gdje su naumili, ”švercanju” preko granica, nasilju i vrijeđanju od strane policije i lokalaca… moraju da potiskuju svoj identitet kako ne bi naišli na nasilje i od strane drugih ljudi u pokretu. Medijima se širila priča o mladiću koji je u jednom kampu u BiH bio seksualno zlostavljan od strane drugih mladića. Sav taj sklop okolnosti je nevjerovatno težak i ne mogu ni zamisliti kolike posljedice ostavlja na psihu čovjeka“, kazala je Stokić.

Mnoge njihove priče ostat će poznate samo manjem broju ljudi. Urezane traume u njihovom sjećanju sve više postaju dio njihove ličnosti, identiteta, kojeg nastavljaju da skrivaju kako bi sačuvali vlastiti život. Put ka slobodi pretvara se u nastavak agonije koja ih je otjerala od vlastitog doma. Utopljeni u masu koja postaje sve veća, ostaje samo nada da će uskoro preći zid koji su pred njih stavile zemlje njihovih snova, njihove slobode – zemlje Evropske unije.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!