Piše: Liam Isić
Foto: AP Photo/Christophe Ena
Transrodne osobe su širom svijeta žrtve diskriminacije i stigme na osnovu rodnog identiteta te zbog toga dolazi i do poteškoća u pristupu uslugama, uključujući i zdravstvenu zaštitu trans osoba. U slučaju kada dođe do preklapanja društvenih, kulturnih, pravnih i ekonomskih čimbenika koji doprinose guranju trans osoba ka društvenim marginama, položaj ionako diskriminisanih osoba biva pogoršan. Uz nemogućnost zapošljavanja, trans osobe, uglavnom trans žene, primorane su na seksualni rad – koji za njih predstavlja jedini izvor novčanih prihoda. S obzirom na to da im je ograničen pristup obrazovanju i zdravstvenim uslugama, trans osobe koje se bave seksualnim radom postaju jedna od rizičnih skupina koje bi mogle biti i bivaju inficirane HIV-om.
Razlog tome, između ostalog, jeste nezaštićen seksualni odnos kojeg trans osobe (uglavnom žene) praktikuju prilikom seksualnog rada, ali i društveni čimbenici koji doprinose otežavanju inzistiranja na uporabi zaštite prilikom seksualnog odnosa. Stigma i diskriminacija dovode trans osobe u situaciju da se ne osjećaju kao da su u položaju da biraju uvjete seksualnog rada, a često zbog stresnih okolnosti posla kojim se bave konzumiraju drogu i alkohol koji utječu na prosudbu rizika nezaštićenog seksa. Transmisija HIV virusa je također moguća u slučaju kada trans osobe koriste hormonalnu terapiju, ukoliko se hormoni primaju intramuskularno, a osobe nisu upućene u pravilno korištenje intramuskularnih injekcija.
Seksualni rad je u većini država kriminaliziran, pa tako i u Bosni i Hercegovini, što doprinosi otežavanju pristupa zdravstvenim uslugama (zbog čestog neposjedovanja zdravstvenog osiguranja), pregovaranju s klijentima_cama oko korištenja zaštite prilikom seksualnog odnosa, te povećava nivo nasilja nad seksualnim radnicima_cama od strane njihovih klijenata_ica. Kako su seksualni radnice_e svjesni_e da je posao kojim se bave kriminaliziran, odlučuju se na neprijavljivanje raznih oblika nasilja policiji, iz straha da će i oni_e sami_e biti privedeni_e od strane policijskih službenika_ca.
S obzirom na to da je seksualni rad zakonski kažnjiv, osobe koje se bave seksualnim radom se nerado odlučuju na davanje izjava koje se odnose na njihov posao, a pogotovo ne u zemljama kao što je Bosna i Hercegovina, odnosno u zemljama u kojima ne postoje aktivističke skupine seksualnih radnika_ca koje se javno bore za svoja prava. Međutim, uspjeli smo stupiti u kontakt sa seksualnom radnicom Larom Mirović iz Srbije, trans ženom koja sada živi u Crnoj Gori, te smo saznali da se ona počela baviti seksualnim radom u 22. godini. Ona je jedna od rijetkih osoba koje žele progovoriti o ovom pitanju javno, a nama je objasnila kako je došlo do toga da se počela baviti seksualnim radom, te kako izgleda život jedne transrodne seksualne radnice.
”Na taj put sam se odlučila jer sam morala da sebe izdržavam i školujem. Kao trans ženi, bilo mi je mnogo teže da nađem bilo kakav drugi posao, pa sam bila primorana na seksualni rad. Položaj žena, a pogotovo trans žena, u ovom poslu je vrlo loš, a diskriminacija se javlja i unutar samih grupa ljudi koje se bave seksualnim radom. U poslu sam se više puta susrela s diskriminacijom i nasiljem kako od strane klijenata, tako i od strane policije. U slučaju da inzistiraš na fizičkoj zaštiti, automatski postaješ radnik_ca za makroa koji ti nudi fizičku zašitu, a zauzvrat traži dio tvoje zarade, i razne druge stvari zbog kojih je jasno da postaješ njegov rob. U slučaju da nasilje od strane klijenata pokušaš prijaviti policiji, istog momenta upadaš u još veći problem. Što se tiče zaštite prilikom seksualnog odnosa, ja inzistiram na istoj, te nisam imala problem s osobama koje ne žele da koriste zaštitu, mada sam imala par slučajeva kada osobe nisu htjele da plate usluge. U tom slučaju dolazi do prepirki pa čak i fizičkog okršaja, ali sam ja po prirodi ratoborna, pa se u takvim situacijama umijem odbraniti. Prije par godina sam dobila ponudu da radim u jednoj firmi koja se nalazila u Njemačkoj, te sam tad odlučila da napustim Balkan i počnem se baviti poslom koji nije seksualni rad. Kada sam otišla tamo, shvatila sam da od te ponude nema ništa. Osoba koja mi je ponudila posao se ustvari bavila trgovinom ljudima. Dva mjeseca sam provela u podrumu, s par drugih žena koje su bile sa mnom, a izvodili su nas samo kada smo trebale ponuditi seksualne usluge klijentima. Za to vrijeme sve smo bile konstantno drogirane kako bismo mogle izdržati što više vremena nudeći usluge, a isto tako kako bi nam mogućnost bijega bila otežana. Imala sam sreću jer se jedan od mojih klijenata zaljubio u mene, te me je jedne prilike izveo u restoran na večeru. Ja sam tu priliku iskoristila za bijeg, te sam autostopom uspjela pobjeći, nakon čega sam se vratila u Crnu Goru.”
Štete koje proizlaze iz kriminalizacije seksualnog rada su raznolike, ali ideja legalizacije seksualnog rada često nailazi na oprečne stavove, s obzirom na to da protivnici_e ovog pokreta smatraju da dekriminalizacija seksualnog rada predstavlja nemoralan čin, te da seksualni rad potiče iz modernog doba, a ne iz duboke prošlosti.
Sve dok seksualni radnici_e imaju svoje klijente_ice, to znači da je seksualni rad tražena usluga, te da u seksualnom radu sudjeluju i oni_e koji_e nude takve usluge, ali i oni_e koji_e ih traže. Međutim, pružanje seksualnih usluga se razlikuje od pružanja usluga druge vrste, iz razloga što oni_e koji_e pružaju takve usluge nemaju prava kao što to imaju radnici_e koji_e se bave nekim drugim (legalnim) poslovima, i zato što njihovi klijenti_ce nemaju nikave obaveze naspram njih, dapače, često bivaju i žrtve nasilja svojih klijenata_ca.
Prilikom razgovora sa uposlenima Udruženja Prevent iz Novog Sada koje sprovodi program rada sa seksualnim radnicama od 2007. godine na teritoriji Vojvodine, bilo je jasno da su problemi sa kojima se susreću seksualne radnice brojni. ”Loša materijalna situacija, nedostatak osnovnih uslova za život, nasilje, zlostavljanje, ucene, diskriminacija, zavisnost od psihoaktivnih supstanci… Takođe, ogroman problem seksualnim radnicama stvara to što često, da ne kažemo gotovo uvek, ne poseduju lična dokumenta. Dešavalo se da pojedine nisu bile upisane u matičnu knjigu rođenih. Bez dokumenata njima je uskraćeno pravo da se obrate u bilo koju instituciju i da se bore za svoja lična prava.”
Ova tema predstavlja sjecište prava seksualnih radnika_ca s drugim pravima, kao što je i borba za ljudska prava trans osoba, tako da podrška pravima seksualnih radnika_ca znači razumijevanje raznolikosti i složenosti života trans osoba, zbog čijeg nedostatka nastaje višestruka diskriminacija koja rezultira nezaštićenošću individua na više nivoa. Diskriminacija unutar diskriminacije je na taj način vidljiva i u slučaju trans osoba koje se bave seksualnim radom, a pored njihovog rodnog identiteta mogu postojati i drugi čimbenici koji utječu na još nepogodniji položaj u društvu kao što su npr. rasna pripadnost ili porijeklo.
