Kako je „ali“ ugušilo plamen borbe u nama

Prisjećanje života osobe dok na njen nadgrobni spomenik polažemo cvijeće, ili na neki drugi način odajemo počast, uobičajna je praksa. Oživljavamo trenutke u kojima je naš život bio isprepleten s tom osobom; oživljavamo tugu i bol koje je njihova smrt posadila na polju našeg života; žalom obavijamo sve neostvarene zajedničke planove.
Piše: Aida K.
Foto: Bh. povorka ponosa

Ova praksa je prisutna i kod obilježavanja značajnih datuma, godišnjica važnih događaja za historiju jedne zajednice, naroda, ili čak čovječanstva. Međutim, sve češće izostaje oživljavanje uspomena koje čuvaju spomenici. Poruke i opomene na koje bi trebali da nas podsjećaju ostaju zatrpane gomilom cvijeća i vijenaca. Pitam se kako bi bilo da se ove godišnjice obilježavaju kao rođendani? Da ispratimo proživljenu godinu, puhnemo u svijeću i zamislimo želju za koju se nadamo da će se ostvariti u godini koja predstoji; da odamo počast izmučenoj majci koja je pocijepala svoje tijelo da bi nama udahnula život; da se sjetimo života koji nam je dat na čuvanje; da se sjetimo da je tada počela borba za svaki korak koji je napravljen na putu ka njegovoj dobrobiti; da se sjetimo da nikada ne smijemo stati niti posustati u toj borbi; da proslavimo novu nadu, mogućnost da ćemo u novoj godini dobiti priliku za bolji život i bolje nas.

Kao i svake prethodne, i ove godine su me na to podsjetili vijenci i sasušeno cvijeće na spomenicima antifašističke borbe. Tu su od 09. maja, a položili/e su ih (barem većinu) predstavnici/e različitih nivoa vlasti, povodom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. Sve je to zabilježeno i ovjekovječeno budnim okom medija, koji su im osigurali platformu da sa tog mjesta pošalju (očekivalo bi se antifašističku, a ne recikliranu političku) poruku građanima/kama. Kao i obično, prešućeno je ko je platio to cvijeće i vijence koje spuštaju pored spomenika dok se fotoreporteri/ke guraju da uhvate što bolji kadar. Narod ne zanima što je (većina tog) cvijeća i vijenaca plaćena njihovim novcem. A i zašto bi? Šta je to u odnosu na sve ostalo? Narod se pak nadao nekom „skakaizmu“, ali čini se, sve se zadržalo na priči o papiru za koji neko kaže da postoji, neko da ne postoji, ali koji sigurno postoji jer je objavljen u medijima, kao i načinu na koji ćemo mi biti odbranjeni od onih koji su pisali po tom papiru – čak i ako oni nisu pisali, neko jest pisao, ili je barem mislio da napiše, ili se slaže sa (ne)napisanim. Ko bi to objavio, da to neko nije napisao? O čemu bi oni pričali, ako to stvarno ne postoji? Znači da to postoji, čak i ako ne postoji. A postoji…

Mislim da mi je lakše bilo mamurna pratiti predavanje o značenju prisustva odsutnosti u Derridinoj filozofiji i načinu na koji dovodi pismo u središte hermeneutičke filozofije misli kako bi izvršio dekonstrukciju metafizike kao prisustva bitka. Ali, zna narod kakvo značenje trebaju da imaju te poruke. Nije(li) narod stado ovaca.(?)

Pokušavajući naći smisao izrečenog dok pogledom prebiram po gomili truhlog bilja zavezanog ukrasnim vrpcama, sve više mi se čini da ovi spomenici postaju svjedoci svega što smo zaboravili, ili šutnjom ugušili. Nema veze što vatra gori i na Vracama i na Ferhadiji, kad smo ugušili plamen u sebi. Ugušili smo volju za borbom. Ne onom međunacionalnom borbom koja nam je progutala devedesete, i koja nam još uvijek svakodnevno gricka zajedničku bolju budućnost. Taj plamen se redovno održava od strane onih koji decenijama ugodno žive u njegovoj toplini. Ugušili smo plamen borbe zbog koje su izgrađeni ti spomenici. Plamen borbe protiv fašizma, u svim njegovim oblicima i nijansama.

Ugušili smo je normalizacijom izjava i ukorijenjenih stavova kojima se uvjeravamo da nismo rasisti/kinje, homo/bi/transfobi. Ugušili smo je onim „ali“, kojim se nastoji opravdati vlastito podržavanje diskriminacije, stigmatizacije, dehumanizacije, kršenja ljudskih prava, ili prešutno slijeganje ramenima i okretanje glave od onog što se svakodnevno dešava i čemu svjedočimo. „Podržavam osnaživanje romskih zajednica, ali oni to ne žele, jer su naučili na takav način života. Nisam rasista/kinja, ali kad vidim Roma u javnom prijevozu mahinalno jače stisnem torbu. Nemam ništa protiv migranata, ali ne u mojoj državi. Nisam za nasilje, ali okrećem gavu od policijske brutalnosti nad njima. Solidarišem se s Palestincima, podijelit ću na Facebooku i sliku Vijećnice osvijetljene bojama njihove državne zastave, ali ću sa gađenjem okrenuti glavu kad ih sretnem u svom gradu. Dobra i humana sam osoba, ali pomažem samo ‘svojim’ ljudima. Nisam protiv LGBTIQ osoba, ali ne na ulicama mog grada. Ne mrzim nikog, ali meni LGBTIQ osobe nikad neće biti normalne. Podržavam osnivanje porodice i rađanje djece, ali ne u istospolnim zajednicama. Nemam ništa protiv ikog, ali meni to moja vjera/odgoj/lična uvjerenja ne dozvoljavaju.“ Mnogo je sličnih stereotipnih izjava kojima se pokušavaju sakriti ostaci fašističke ideologije.

Različite borbe na istom bojnom polju

Fašizam nije pobijeđen 9. maja 1945. godine. Fašistička i nacistička ideologija u čije ime je ubijeno više od 50 miliona ljudi, većinom Jevreja, ali i Roma, muslimana, ne-bijelaca, LGBTI osoba, i svih onih koji su izlazili iz okvira te ideologije, nije isparila iz krvnika u trenutku kada je Njemačka potpisala bezuslovnu kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu.

Homofobija nije nije pobijeđena 17. maja 1990. kada je Svjetska zdravstvena organizacija skinula homoseksualnost sa liste mentalnih poremećaja. Nije nestala stigmatizacija, diskriminacija i ugnjetavanje LGBTIQ osoba. Dobijena je jedna bitka, a mnoge od njih se još uvijek vode. Upravo zbog toga se danas u svijetu ovaj datum obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije (IDAHOBIT).

Ujedinjeni pod okriljem globalne teme ovogodišnjeg IDAHOBIT-a „Ustrajmo, Podržimo, Zacijelimo: ZAJEDNO!’’, inspirisane izazovima sa kojima nas je suočila pandemija koronavirusa, Bh. povorka ponosa, Sarajevski otvoreni centar, Tuzlanski otvoreni centar i Centar za mlade KVART, organizacijom niza događaja za LGBTIQ zajednicu nastoje podići svijest o postojanju LGBTIQ osoba, i problema sa kojima se oni/e svakodnevno suočavaju.

Fotografije nastale u okviru akcije „Antifašizam je naš izbor“, koju su organizovali/e aktivisti/kinje Bh. povorke ponosa, skreću pažnju na činjenicu da borba protiv fašizma i borba protiv homo/bi/transfobije vrlo često dijele isto bojno polje. Naime, učesnici/e akcije su se fotografisali/e na antifašističkim spomenicima, sa istaknutim natpisom „ANTIFAŠIZAM JE I MOJ IZBOR!“, kao i nekim od LGBTIQ zastava, u cilju širenja svijesti o tome da je borba za prava LGBTIQ osoba dio antifašističke borbe, te da uključuje i LGBTIQ zajednicu u aktivno učešće u antifašističkom djelovanju. Kao što su naveli iz Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa „mi posljedice fašizma svakodnevno osjećamo, bilo da govorimo o LGBTIQ osobama ili bilo kojoj drugoj grupi, ali i pojedincu/ki u bh. društvu. Zbog toga je neophodna ujedinjena i jasna borba protiv svih oblika fašizma kojima smo okruženi. Važno je podsjetiti da homo/bi/transfobija i fašizam imaju isti korijen djelovanja i neupitno je da tamo gdje postoji homofobija postoji i fašizam.“

Stoga, svima nama ostaje da zaronimo u dubinu sebe i zapitamo se šta radimo sa onim „ALI“? Na koje stavove ga lijepimo pokušavajući ukrasiti lik koji želimo da vidimo u ogledalu? Čime gušimo onaj plamen borbe? Jesmo li uistinu oglušili od poruka koje svakodnevno po nama povraćaju naši/e predstavnici/e svih nivoa vlasti, ili smo se samo navikli na njihov zvuk pa ga više i ne primjećujemo? Jesmo li spremni/e da se borimo za svaki korak ka boljem i ravnopravnijem društvu? Jesmo li uistinu spremni/e da „Ustrajemo, Podržimo, Zacijelimo: ZAJEDNO!“?

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!