Ja ne znam kako bih počeo, a ljudi kažu najbolje od početka, pa ću probati. Rođen sam kao vrlo mlad 20.09.1979. u jednom malom selu u Bosanskoj Posavini, gdje i dan danas živim. Starci su mi bili jako mladi kad su me dobili, otac je imao 39, a mama 41 godinu. Kod nas to zovu, tj. mene – isprdak. Kažu da su takva djeca uglavnom inteligentnija od druge, što se u mom slučaju kao dokazalo istinitim. Prije nego što sam krenuo u školu, znao sam čitati i pisati i gutao sam enciklopedije. Naravno da sam s tim znanjem na testiranju bio ubjedljivo najuspješniji. To mi, naravno, nije ništa bog zna pomoglo u životu, osim da se pravim pametan.Tu glupu naviku da se pravim pametan imam i danas. U osnovnoj školi čisti odlikaš. Iako mi nikad nitko nije pomogao oko zadaće niti bilo čega drugog. Imam brata koji je 12 i sestru koja je 13 godina starija od mene. Mama mi je čitav život radila po njivama, što svojim, što tuđim. I ja sam, naravno. Stari mi je živio i radio u Njemačkoj od 1969. godine. Tako da je meni, dok sam bio mali, bio potpuni stranac kad je dvaput godišnje dolazio kući. Mislim da me je odnos sa njim, ili nedostatak istog, većinski i formirao u životu, na najrazličitije načine.
Kao vrlo mlad sam shvatio da sam drukčiji od ostale djece. Družio sam se sa curicama, a sa dječacima sam se igrao mame i tate. Naravno, ja sam uvijek bio mama. Uglavnom, u 80-tim kad nam ništa nije falilo, ali ništa bog zna nismo ni imali, ja sam shvatio da je u redu biti homoseksualac. Odnosno, da takvi ljudi stvarno postoje. Dobro se sjećam da je kod mog komšije u poljskom WC-u bio tragičan nedostatak toalet papira. Umjesto toga su bile izrezane novine. Od kojih su neke bile škakljivog sadržaja iliti porno časopisi. I ja sam pri jednoj takvoj “avanturi” pročitao naslov: ON I ON SE VOLE! I to mi se urezalo u sjećanje do današnjeg dana. Možda me je to i uputilo, tko će ga znati. Kad sam počeo odrastati, jer to se desilo kad sam imao 6-7 godina, shvatio sam da mene uzbuđuje pomisao na dječake, a ne na curice, kao što je “trebalo” biti. Naravno, to sam držao isključivo za sebe. Kad sam imao nepunih 13 godina, počeo je rat. Tada se u moje selo doselio momak u kojeg sam se zaljubio kad sam ga na slici vidio. Ta opsesija je trajala, pa ustvari nikad posve nije ni prestala.
Počeli smo se družiti kad je meni bilo 16, a njemu 22 godine. Voljeli smo se jako, on mene kao prijatelja, a ja njega i kao muškarca. Zbunjivalo me je njegovo ponašanje, jer smo u nekoliko navrata imali jako bliske kontakte. Ja sam se tada bojao vlastite sjene i nisam se usuđivao prijeći neku granicu. Iako je to bilo sve što sam želio. Dvije godine smo se intenzivno družili, čisto prijateljski, pa se odselio u grad i nedugo poslije toga je otišao u Njemačku. Iz Njemačke je samo meni slao pisma, koja ja, naravno, i danas imam, i dvije slike, koje, naravno, imam. Ne znam zašto, u jednom od tih pisama je nacrtao trokut, on, jedna prijateljica (s kojom je on kao želio biti) i ja, i podebljao je liniju između njih dvoje i napisao “ipak nešto više”. Kao da je želio dokazati nešto sa tim. U prvom je pismu napisao da mu je samo žao što mu njegov komšija (ja) nije dao da ga opali za rastanak. Mislim stvarno! To je bio prvi muškarac koji mi je uvalio jezik u usta, naravno iz zajebancije, jer se inače svi muškarci zezaju na taj način. Ne sjećam se koliko dugo je bio u Njemačkoj, davno je to bilo, uglavnom, bio je prisutan na svadbi jednog mog susjeda, njegovog ratnog druga. Dva dana prije te svadbe mi je priznao nešto što nitko osim sudionika nije znao, a što je meni slomilo srce. Da je većinu vremena što je proveo u mom susjedstvu imao “odnose” sa jednom drugom prijateljicom. To me je toliko strašno razočaralo, jer naravno, još sam bio u pubertetu i svakakve gluposti su me znale razočarati. Al’ eto, volio sam ga, jebiga. Na svadbi smo plakali jer mi je onda ispričao još kojekakve stvari iz njegove mladosti koje nitko nije znao. I tko ga onda ne bi volio! Mislim, muškarčina, pa plače. Godine su iza toga prošle, on se odselio u Hrvatsku u međuvremenu, dok mu nisam jednom prilikom rekao da sam ja godinama mrzio tu svoju prijateljicu jer sam bio zaljubljen u njega. SMS-om naravno. Tako se potrefilo da je nekoliko dana iza toga bila opet svadba od jednog susjeda, na koju je on došao. Iste sekunde, čim me ugledao, počelo je (nemam bolju riječ) prcanje zbog toga što sam mu rekao. Nije me shvatio ozbiljno i njemu je to bio predmet zajebancije. Ja sam tek prije neke tri godine skužio da me nije ozbiljno shvatio. Taj smo cijeli dan proveli jedan pored drugog, već je do navečer bio vidno pripit. Tako je u jednom trenutku rekao da mu se sviđa jedna crnka (gara, kako on to kaže) koja je plesala ispred nas i uhvatio moju ruku i pokušao stavit na svoje prepone da vidim kako mu se dignuo. U tom trenutku sam shvatio da je vrag odnio šalu. Ostatak večeri me je pokušavao poljubiti i uspjelo mu je (naravno!) tek na plesnom podiju, pred gomilom svijeta i kamerom. Kontao sam da iskoristim priliku što je već pijan, pa da ga pokušam odvući, ali me spriječila savjest jer tada mu je žena bila u visokom stadiju trudnoće. Poslije toga se nismo nešto često viđali, sve do prije četiri godine, kad je počeo češće dolaziti u shopping tamo gdje ja radim. Tako me je jednom prilikom vidio da tipkam po mobitelu i da se smijem, pa me pitao koja je sretnica u pitanju.
Tada sam mu mrtav hladan i smrtno ozbiljan rekao da nije ona nego – on! E, tad je shvatio da ono što mu godinama pričam nije zajebancija, nego činjenica. Naravno, ni tada nije prestala zajebancija na taj račun, pa me je jednom prilikom upitao “A gdje je pusa?” uz kavu koju sam mu skuhao. Eto, dosta o njemu. Treba se vratiti na to kako su moji starci saznali da sam gay. Da, u međuvremenu sam završio Opću gimnaziju, studirao dvije godine matematiku i fiziku na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, ali se nisam vidio u ulozi profesora matematike, pa sam odustao. Želja mi je bila završiti engleski, ali sam imao problema sa ocem koji je inače bio rigorozan i nisam mogao dobiti što sam želio, pa sam izabrao ono što mi je išlo u srednjoj. Godine 2000. sam se vratio iz Osijeka, a te iste godine u jesen je mojoj sestri dijagnosticirana leukemija. Na tipizaciju tkiva smo svi išli, odgovarala je koštana srž od mene i brata. Pošto je brat stariji i bio je oženjen i imao dvoje djece, odluka je pala da je manji rizik da ja budem donator. Naravno da nisam razmišljao! Morao sam potpisati dokument u kojem se odričem prava na tužbu, te izlaske u bilo kakve medije u slučaju da se nešto zakomplicira. Na svu sreću, presađivanje je uspješno izvršeno polovinom prvog mjeseca 2001. godine. Sestra mi je još uvijek živa. Te godine sam bio nesposoban za bilo kakav rad, jer je to iscrpljujuća procedura. Izvadili su mi 1,2 l srži, i to je trebalo nadoknaditi. Igrom slučaja sam naredne godine dobio ponudu da radim u jednom kafiću, kao konobar, jer sam se time bavio još od 16. godine, onako preko ljeta, pa čak i vikendom kad sam bio maturant. Pošto nisam imao boljeg izbora, a želio sam biti financijski neovisan od oca, prihvatio sam ponudu. U tom sam kafiću proveo skoro četiri, uglavnom super, godine.
Te iste godine sam sebi prvi put priuštio toliko željeni mobitel. Sav sam bio ponosan što sam ga sebi zaradio, za razliku od većine mojih vršnjaka kojima su roditelji kupili mobitele. I tako je počela moja gay životna avantura. Pošto sam inače sklon tim tehnologijama, odmah sam sebi pročeprkao SMS chat, koji je bio prikazivan na teletext stranicama HTV-a. Tako sam upoznavao novi svijet, pa i jednog dečka iz Koprivnice. Sa njim je počelo moje najretardiranije razdoblje u životu. Ja se zaljubio!!!!!! U momka koji živi 350 km daleko od mene, u drugoj državi, i kojeg nikad nisam vidio. Ali smo se čuli svaki dan, razmjenjivali poruke i, naravno, telefonski razgovarali. I tada su moji prijatelji skontali da se sa mnom nešto dešava. Ja, naravno, nisam imao hrabrosti priznati, pa sam bio obavijen velom tajne. Dok jednom moja prijateljica (ona ista s kojom se ljubav mog života godinama ševila) nije odlučila da me napije i izvuče istinu od mene. Naravno da me nije direktno pitala, ja nikad ne bih sam rekao. Obuzeo me val olakšanja, i dobio sam krila. Taj moj “dečko”, koji se inače zove (ili zvao, jer nisam siguran da je živ) Dejan, je htio da mi pošalje pismo. Ja sam želio da ga dobijem, i imao sam dva izbora. Da ga šalje na moju kućnu adresu ili na adresu te prijateljice. I hrabro sam odlučio da ga pošalje na moju kućnu adresu. Sjećam se tog četvrtka, kao da je jučer bilo. Ja dolazim kući s posla, otac izlazi iz ljetne kuhinje i mene zove unutra. Znao sam odmah o čemu je riječ. Pismo je stiglo, a moj otac ga je otvorio i pročitao. Pita me od koga je pismo, a ja totalno skuliran kažem – od prijatelja. Naravno, odmah je počela dernjava, to ti nije prijatelj, jel’ ja to njih želim osramotiti i ostala sranja. Stara je odmah počela spominjati doktore, a sve što sam ja želio je pismo u ruke da ga pročitam. Kad sam ga napokon dobio, odem kod brata u kuću, sjednem na balkon i počnem čitati. Bilo je jako sadržajno, puna četiri lista A4 formata. Kad sam pročitao, vratio sam se kući. Stara je ušla u kuću za mnom i onda sam skužio da ona nije najbolje shvatila o čemu je riječ. Tada sam morao svojoj 64-godišnjoj majci objasniti da mene privlače muškarci, a ne žene. Ona je samo na to rekla da je ona već dugo kontala da sa mnom nešto “nije u redu”, zato me i pitala svaki put kad sam iz Osijeka dolazio za vikend jesam li bolestan, što je mene izluđivalo jer je bilo vidno da sam savršeno zdrav. Ne znajući da ona cilja upravo na to. Majka je majka, bez obzira na sve, uvijek to zapamti!!! Odmah poslije toga sam otrčao svojoj najboljoj prijateljici i priznao joj, što mi je, naravno, bilo mučno, i prvo sam pravio polusatni uvod (dok je ona za to vrijeme u sebi molila Boga samo da nije “to”) dok joj nisam napokon rekao. Pukla je u smijeh i rekla da su oni oduvijek sumnjali, ali su se nadali da to nije “to”. I tako sam malo pomalo priznao skoro cijelom društvu. Moj Dejan nije bio oduševljen jer sam prebrzo grabio prevelikim koracima. Sjećam se da je jednom rekao da bih ja najradije uzeo veliki transparent JA SAM GAY i sa njim hodao gradom. Bio je u pravu. Jer sam napokon bio slobodan.
Uglavnom, to što sam priznao većini svojih prijatelja/prijateljica je dovelo do našeg zajedničkog putovanja u Zagreb. Njih četiri (rokerice i motoristice) su išle na koncert ZZ Topa, a ja u Koprivnicu svom Dejanu. Nas dvojica smo u međuvremenu kovali velike planove, on se trebao preseliti u Zagreb, pa kad se snađe, ja dolazim za njim. Eh, svevišnja naivnosti! Ne kažu džaba “Mladost – ludost”! Došli smo u Zagreb, mene su otpremili na vlak, a one na koncert. I tako sam ja nakon nekih sat vremena došao svom Dejanu. Već smo si napisali tko šta nosi, da bi se mogli prepoznati. Kad sam sišao sa vlaka, ugledali smo se, pohrlili jedan drugom u zagrljaj. Bio je krupan otprilike kao i ja tada, nije mi se nešto naročito svidio pojavno, al’ koga briga, kad se volimo, to je nebitno. Prošetali smo se do nekog kafića i sjeli. E, onda me napala panika. Momak kog volim i koji mene voli sjedi preko puta mene smrknut k'o olujno vrijeme i jedva progovara riječi. Ja sam počeo blebetati gluposti jer nisam znao šta drugo, a nisam želio šutnju. To je potrajalo nekih sat vremena, on je jedva progovorio, ni deset rečenica. A ja sam morao ići na vlak. Kad smo došli do perona, dao mi je nekakav lančić, ja sam rekao da bih želio da me poljubi. Uvukao me u kupe i grubo uvalio jezičinu, što se meni nije svidjelo, jer jedan običan dodir usnama pun ljubavi bi bio sasvim dovoljan. Cijelim putem do Zagreba sam se JA NJEMU izvinjavao, a on je rekao da nešto nije bio dobar. Otada je krenulo nizbrdo. On je hladio, ja sam cmizdrio, prijetio da ću se ubiti, a on je cijelo vrijeme govorio da se ništa nije promijenilo. Možda jesam veslo sis'o, al’ nisam čamac progut'o. Ne znam jesu li prošla dva mjeseca od toga, ja sam sa njim prekinuo. Naravno, ostali smo u kontaktu. Šest mjeseci nakon tog fatalnog pisma, 22.2.2004. je moj otac umro. Dva dana prije toga je odvežen za Zagreb, a za to vrijeme mu je broj leukocita porastao za 70 puta. Umro je od akutne leukemije. Slične kao što je moja sestra imala. Tri dana prije njegove smrti me zvao brat da me pita mogu li se zamijeniti za smjenu da oca odvedem doktoru. Ja sam popizdio, rekao zašto uvijek ja moram, i doslovno ovim riječima “Boli me kurac, da ‘oće krepat'” završio razgovor. Zamisli koja grižnja savjesti, koja krivnja je mene poslije toga proganjala. Još dugo poslije toga. Iako godinama nismo imali nikakav odnos, tih zadnjih šest mjeseci njegovog života, nakon što se ohladio zbog pisma, bio je divan, i iskupio se za sve silne godine proganjanja, nepravdi, galama, upropaštenih rođendana, Božića, i čega sve ne. Tjedan dana nakon sahrane nisam radio, i onda sam se vratio poslu, jer nisam više mogao izdržati kod kuće, iako mi je gazda dao koliko god treba vremena. Međutim, smjena na poslu prođe i opet valja kući na isto, gdje se priča o samo jednoj stvari – njegovoj smrti.
Nekoliko mjeseci prije toga mi je stigao, tko zna koji put, poziv za vojsku. Odgađao sam to godinama, i našao sam se pred zidom jer više nisam imao izlaza, nije bilo isprike, morao sam to obaviti. A toga sam se stravično bojao. Znajući tko i kakav sam, sve što sam u životu želio je da se nađem sa hrpom muškaraca pod tušem, gdje bi se meni dignuo, oni bi skužili i ubili me na mrtvo ime. Grozio sam se vojske. Al’ eto, dan prije polaska, dva mjeseca nakon očeve smrti, sam se pomirio sa činjenicom da jednom moram odslužiti taj vojni rok. Na kraju je to ispala najbolja stvar koja mi se mogla desiti u životu. Nisam morao stalno razmišljati o tom nesretnom događaju, al’ mi se nikad nije dignuo pod tušem, i ta tri mjeseca su mi bila jedan od boljih provoda u životu. Da, čitava tri mjeseca, he he. I dalje sam se znao čuti sa svojim Dejanom. Onda mi je jednom poslao poruku da mu je njegov tadašnji dečko priznao da ga je prevario sa momkom za kojeg se ispostavilo da je HIV+. Naravno da sam mu bio podrška, pa i onda kad je saznao da je i on. Tada sam bio toliko glup da sam smatrao da mu je to kazna zbog načina na koji se ponio prema meni. Nikad mu to, naravno, nisam rekao. I naravno da nisam tako mislio, samo sam još uvijek bio ljut i povrijeđen. Čuli smo se prije nekoliko godina na Fejsu, sad više nema njegovog profila, u biti ni ne znam je li živ!
To famozno pismo mi je iz temelja promijenilo život. Podsvjesno sam znao da će ga stari otvoriti i pročitati i da će shvatiti šta, odnosno tko sam ja. Teško je bilo živjeti u svom svijetu, ne puštati nikoga unutra. A sve što želiš je vrištati s vrha planine “JA SAM GAAAAAAAAAAY!” I svaki puta kad sam priznao nekome, bilo je teško. Ali nikada neću zažaliti. Pa, sve da i nije uvijek ispalo savršeno. Jer sada znam tko su mi pravi prijatelji. Ma, jedva čekam taj dan kad ću na svom Facebook profilu staviti da me zanimaju muškarci. Ma, ne zato da bih privukao nekoga, nego čisto da nabijem na nos onima koji okolo pričaju, propitkuju, a nemaju hrabrosti da mene osobno pitaju, onako k'o ljudi, u lice. Jer ja se ne stidim sebe, samo ne želim probleme na poslu. Mada i za takve probleme postoji rješenje. Ne mogu reći da sam skroz zadovoljan što nisam totalno out, ali desit će se i to jednog dana. POKUŠAJTE! Za mene je coming out najbolja droga na svijetu i uvijek želim još i još i još… Ponavljam, život nikad ne može biti toliko loš da ne može biti gori. ALI ŽIVOT NIKAD NE MOŽE BITI TOLIKO DOBAR DA NE MOŽE BITI BOLJI!!! Samo bih još ovo dodao. Ako vam netko kome ste se “otkrili” okrene leđa, pustite ga, ionako mu nije mjesto u vašem životu. Ja ću samo reći HVALA TI, BOŽE, NA PRAVIM I ISKRENIM PRIJATELJIMA!
Tekst preuzet iz publikacije 18+. Knjiga o nešto drugačijim muškarcima.
