RAZGOVARALA: Vanja Šunjić
Le Zbor je prvi ženski mješoviti, lezbejsko feministički zbor u regiji i u ovom dijelu Evrope. Krasi ga glas o savršenom spoju kulturno-umjetničkog aktivizma i lakih nota. Zbor broji petnaestak članica/pjevačica, koje nastupaju a cappella i uz pratnju benda. Repertoar zbora sastoji se od obrada domaćih i stranih pop-rock pjesama, te revolucionarnih i narodnih pjesama u novim aranžmanima, s izmjenama i prilagodbama tekstova. Zbor odlikuje kulturni i umjetnički aktivizam. Zbor već dvadeset godina nastupa u različitim prigodama, od velikih scenskih spektakala, pa do sitnih ali bitnih uličnih akcija.
Le Zbor će se Bh. publici predstaviti 19. juna u Domu mladih, u sklopu šestog izdanja Festivala Kvirhana, te 20. juna na 7. Bh. povorki ponosa. Tim povodom smo, s članicama Zbora razgovarali o antifašizmu, queer borbi i oslobođenju, te važnosti umjetnosti i savezništva u borbi protiv patrijarhata i fašizma.
Le Zbor je ime koje spaja francuski određeni član i jugoslavenski pojam kolektiva, zbora, zajednice. Je li to namjerno subverzivno, ili je nastalo intuitivno? Šta vam to ime danas znači, nakon dvije decenije na sceni?
Ime Le Zbor prije svega je igra riječima koja spaja „zbor“ i „lezbe“, s time da svaka upotreba imena nosi sa sobom dozu subverzije u onoj mjeri u kojoj je svako javno izgovaranje ili pisanje riječi „lezba“ subverzivno. S druge strane, nakon 20 godina, to je ime kojim se izrazito ponosimo jer su ga osmislile osnivačice zbora, a nama koje danas djelujemo u zboru ono predstavlja moćno naslijeđe prepuno hrabrosti, borbe, upornosti i ljubavi.
Antifašizam i queer oslobođenje historijski nisu uvijek išli ruku pod ruku: lijeve i radničke tradicije danas se interpretiraju kao konzervativne, nekada čak i homofobne. S jedne strane to je argument kojime manipulišu etno-nacionalne politike, a s druge, moramo biti objektivni i priznati da naše društvo prosto tada nije bilo na tolikom emancipacijskom stupnju da provari neke stvari, iako je nekada bilo otvorenije nego društva u kojima živimo danas. Kako vi nosite to naslijeđe? Kako posmatrate vezu između queer borbe i antifašizma i mogu li danas uopšte te borbe da se vode odvojeno?
Jedan od „pridjeva“ kojima opisujemo Le Zbor je s razlogom „antifašistički“. Društveno uređenje koje je iznijelo antifašizam stremilo je ka osiguravanju dostojanstvenog života za sve, ali je i dalje bilo opterećeno patrijarhalnim obrascima i svjetonazorima – dakle, nije antifašizam taj koji nije išao pod ruku s queer borbom, nego društveno i državno uređenje utemeljeno na patrijarhatu, što vidimo i danas. S druge strane, otvaranje prostora za borbu za prava žena (npr. kroz AFŽ i slične organizacije) sigurno je doprinijelo propitivanju i dekonstrukciji patrijarhata kao dominantne ideologije, a svaka queer borba po nama u sebi podrazumijeva i borbu protiv patrijarhata. Antifašizam je upravo to, kontriranje fašizmu. Umjesto da ga odbacimo radi grijeha iz prošlosti, čini nam se puno produktivnije prihvatiti njegove temeljne postavke, istaknuti da je i među antifašistima bilo queer osoba, što naša nasljeđa čini neodvojivima, i ugraditi te temeljne postavke u naše djelovanje u 21. stoljeću, paralelno ga nadograđujući sa svim napretcima na drugim poljima koji su omogućili da suvremeni antifašizam ne bude homofoban.
Queer umjetnost na Balkanu je izrazito politična i pomjera granice, otvara prostore djelovanja i solidarnosti, izostajući da bude samo prostor estetike. Koliko je to vama važno u Zboru, kao jedan od principa?
Zboru je aktivističko djelovanje oduvijek bilo na prvome mjestu. Svaki naš nastup, pa čak i svaka pjesma koju obradimo, nose poruku solidarnosti, emancipacije, hrabrosti. Jako nam je bitno da svojim nastupima s jedne strane kroz pjesmu izgovorimo jasno i glasno svoje stavove, a s druge strane da emociju koju glazba stvara podijelimo i s našom publikom i na taj način stvorimo zajedništvo u situacijama i u vremenu u kojem nam je ono sve više i više potrebno.
Na Balkanu se LGBTIQ+ prava i queer umjetnost često predstavljaju kao „uvezene vrijednosti“. Vaš repertoar, koji se sastoji i od narodnih i revolucionarnih pjesama u novim aranžmanima je popriličan prst u oko kreatorima ovakvog narativa. Kako gledate na to? Zabavlja li vas ta destrukcija stereotipa, ili se nekada i izazovno nositi s njome?
Obradom narodnih pjesama poručujemo da desnica nema primat nad onime što dolazi iz naroda, tradicije, povijesti. S druge strane, pjevati Mariju i Magdalenu, Jovano, Jovanke ili Bella Ciao, znajući da se pjevaju iz perspektive žena ženi, i nama i našoj publici svaki put pričinjava toliku radost da apsolutno možemo reći da nas destrukcija stereotipa zabavlja. Dapače, za rođendanski koncert koji pripremamo za 12. lipnja u Zagrebu smo pripremile i dodatnu kiticu u poznatoj narodnoj pjesmi Moja mala, koja nas posebno veseli.
Hrvatska desnica i Crkva godinama koriste queer vidljivost kao mobilizacijski alat protiv „ideologije roda“. Kako muzikom odgovoriti na nešto što je dizajnirano da sve nas koristi kao prijetnju? Smatrate li da će umjetnost u budućnosti imati više kapaciteta da bude alat otpora, ili sistem globalno, pa i kod nas, može postati toliko snažan da je pretvori samo u puku dekoraciju?
Danas među publikom postoji možda još i snažniji filter kroz koji promatraju i doživljavaju umjetnost. U tom kontekstu, umjetnost ima iznimno snažnu ulogu. Glazba, a naročito pjevanje, omogućava nam da kroz lakmus papir pjesme izgovorimo sve ono što bismo inače htjeli reći, ali se možda bojimo ili ne znamo kako, gdje i kome to izgovoriti. Jedan od primjera je kada zapjevamo na Trgu bana Jelačića, na kojem ekstremni desničari svakog mjeseca mole krunicu za, između ostalog, „čednost u odijevanju“, a zapravo za daljnje podčinjavanje žena. Tada istovremeno osjećamo ponos, strah, prkos, ali prije svega zajedništvo. Upravo je to zajedništvo možda glavni alat koji pomaže umjetnosti da ostane alatom otpora.
Fašizam se danas najčešće ne prepoznaje po uniformi, nego po jeziku kvazibrige o djeci, porodici, tradiciji, naciji… Kako queer kultura razotkriva taj jezik, i da li ga i sama dovoljno koristi kao alat za suprotstavljanje neofašizmu?
Ono što desnicu i fašiste najviše straši jest različitost, odnosno ideja da postoje drugačiji oblici bivanja i zajedništva od njihovog. Taj zazor od drugačijih, odnosno od drugih (bili oni druge boje, vjere, roda, nacije itd.), toliko je snažan da se još jače drže za skute onoga što je njima poznato, a to je patrijarhalno i tradicionalno. Ako dopuste mogućnost da ljudi mogu biti sretni i zadovoljni u različitim, odabranim oblicima obitelji, u različitim varijantama tijela i identiteta, to bi moglo narušiti njihov krhki svijet, i toga su svjesni, barem na određenoj razini. Ta ideja “očuvanja” obitelji ili nacije je u svojoj srži sebična, i upravo je zato bitno da queer kultura nastavi pokazivati koliko je utemeljena u ljubavi i zajednici, promičući jezik koji druge osnažuje, cijeni, poštuje.
Na tragu jezika, mnogo je dojmio vaš aranžman poznate republikanske pjesme iz Španjolskog građanskog rata koja simbolizuje otpor fašizmu i borbu za slobodu, Ay Carmela:
Dosta nam je femicida/ Ratova i genocida/ Nasilnika i fašista/ Ay Carmela, Ay Carmela.
Da li je ovo manifest današnjeg vremena, vapaj za slobodu, zalog za budućnost, ili nešto treće?
Le Carmela, kako ju zovemo, nastala je kao produkt razvoja odnosa unutar zbora u posljednjih godinu – dvije. Ona je prije svega naš zajednički napor da pjesmu koju pjevamo već skoro 2 desetljeća u potpunosti prisvojimo i izvedemo ju na nama autentičan način. Također, nastala je u trenutku kada se fašistička retorika zaoštrava, kada je svijet u predapokaliptičnom stanju, kada se patnja čovječanstva i planete čini snažnija nego ikada. U tom trenutku dolazimo do onoga što ovaj zbor čini toliko vrijednim, a to je da uzimamo sav taj bijes i očaj i pretvaramo ga u prkos, u nadu, u odlučno NE – kapitalizmu, rasizmu, fašizmu, homofobiji, transfobiji, mizoginiji, odnosno svemu što koči dostojanstven život svih ljudi. Pjesma je kroz ljudsku povijest stalan pratitelj različitih aspekata života – ona podjednako može uspavati malo dijete, proslaviti ljubav, oplakati smrt, ali i potaknuti žar borbe. Upravo je možda zato šarolikost našeg repertoara toliko bitna, jer se nadamo da kada ljudi s nama zapjevaju ili kada slušaju naše pjesme, osjete povezanost s onime o čemu pjevamo, bila to razigrana priča o lezbijskoj ljubavi ili šamar dominantnom uređenju svijeta oko nas.
Solidarnost između queer zajednica u regiji često ostaje na nivou simbola. Šta bi po vama bila stvarna, konkretna regionalna queer solidarnost i kako queer borbu usmjeriti na nove prostore slobode i izgradnju nove političke imaginacije?
Čak i simbolična solidarnost među zajednicama nije nebitna u vremenima poput ovoga kada se bilo koji oblik solidarnosti i povezivanja sustavno pokušava spriječiti, što zbog ksenofobije i etnonacionalizma, što zbog kapitalističkih interesa. No kao daljnji korak vidimo zajedničko kreiranje ili ponovno oživljavanje balkanske kvir zajednice čije samopoimanje nije samo preslika anglosaksonskih/zapadnjačkih narativa često obojanih bjelačkom supremacijom i duboko uronjenih u kapitalističke prakse. To podrazumijeva i otpor esencijalističkim i determinističkim politikama identiteta koje sprečavaju istinsku društvenu solidarnost time što kvir borbu odvajaju od borbe drugih potlačenih skupina u društvu – čak i onih koje nisu nužno uvijek “kvir friendly” na prvu.
To je korak prema konkretnijem kreiranju paralelnih sustava podrške koji bi osigurali da kvir pokreti na našim prostorima prestanu ovisiti o institucionaliziranim sustavima i mehanizmima čija je stvarna svrha neutralizacija subverzivne i disruptive moći kvirstva. To su NGOizacija, projektizacija, te ovisnost o vlasti – lokalnoj, nacionalnoj, europskoj – koja u nekom trenu ponovno može odlučiti da podrška kvir zajednici nije politički profitabilna ili da je uvjetovana time da kvir borba bude “pitoma”, “pristojna”, “probavljiva”.
Koliko je danas važno biti biti queer umjetnica ili aktivistkinja, u vremenu kada se identiteti ponovo pokušavaju disciplinovati, „normalizovati“, ili izbrisati?
U tom se pitanju zapravo skriva i odgovor. Ono što se ustrajno pokušava ušutkati obično je upravo ono što ima najviše snage da promijeni svijet.
Kad su krenuli prvi prajdovi, vidljivost je značila izložiti vlastito tijelo nasilju. Izaći na ulicu bila je odluka koja se plaćala strahom, batinama, tišinom obitelji, gubitkom posla. Danas su stvari naizgled drugačije: imamo neka izborena prava i društva koja se vole zvati tolerantnima. Ali baš to čini trenutak podmuklim – nismo postale slobodne_i, nego korisne_i. Udoban neprijatelj kojim se pogled skreće s pravih rana: femicida, ratova i genocida, siromaštva, nasilja i fašizma. Napad na nas ništa ne košta, a mobilizira sve.
Biti queer umjetnica ili aktivistkinja danas je i nužnost i izbor. Nužnost, jer nas politika, država, crkva, mediji i društvo uporno pokušavaju izgurati na margine i pripitomiti, ili nam oduzeti teško stečena prava. A izbor, jer svaki put iznova odlučujemo da na to odgovorimo glasom, a ne tišinom; zajedništvom, a ne strahom. Pjevat ćemo dok god bude potrebno, jer nitko nije slobodan dok svi nismo slobodni.
Šta publika u Sarajevu može očekivati od vas, a šta je ono što vi želite da ponesete iz Sarajeva?
Ovo je za nas vrlo značajno gostovanje. Treći put nastupamo u Sarajevu i jako nas veseli podijeliti s vama to iskustvo radosti pjevanja o stvarima koje su nam svima bliske srcu. Nakon godine krcate „ozbiljnijim“ nastupima na brojnim prosvjedima, od onih za Palestinu do pjevanja pred desetcima tisuća antifašista koji su se okupili u Zagrebu, neopisivo se radujemo posjetiti vas u tjednu posvećenom proslavi ljubavi. Kada imamo koncerte za „naše“, oni su bez iznimke ispunjeni jednom posebnom dozom razigranosti, veselja i pozitivne energije. Tu pozitivu ne možemo kreirati bez publike, pa se tako nadamo da ćemo mi vama donijeti radost i nadu, a sigurni smo i da će publika uzvratiti jednakom mjerom, što nam uvijek daje neprocjenjiv poticaj da nastavimo dalje, još snažnije i još glasnije.
