Tekst prenosimo sa portala Masina.rs
Intervju sa Lejlom Kalamujić uradio Bojan Krivokapić
***
Lejla Kalamujić je autorka proznih knjiga „Anatomija osmijeha“ i „Zovite me Esteban“. Dobitnica je mnogobrojnih književnih nagrada, među kojima ističemo Nagradu Edo Budiša za najbolju knjigu kratke proze na prostoru bivše Jugoslavije (za „Zovite me Esteban“), kao i dve prve nagrade na konkursu Write Queer (koju organizuje Queer Montenegro). Rođena je 1980. godine u Sarajevu. Autorka je i teksta za predstavu „Ljudožderka…“ (Bosansko narodno pozorište, Zenica) za koju sama kaže: „Ljudožderka je dramski tekst koji pokušava progovoriti o raspadu Jugoslavije i njegovim posljedicama na primjeru jedne porodice. Jedina neobičnost te porodice u sretnim osamdesetim je smrt mlade žene, iza koje je ostala kćerka, koja je i glavna protagonistica drame. Upražnjeno mjesto majke njeni najbliži srodnici (majčini i očevi roditelji) pokušavaju upotpuniti pričom o veličini i snazi zemlje u kojoj žive, i u koju je njena majka potpuno vjerovala. Tako, nesretne devedesete za nju donose, možemo reći, drugu smrt majke. Te godine donose i saznanje da je njena porodica (cijeli njen svijet) zapravo neobična i po tome što je čine različiti etnički identiteti.”
Jedna si od autorki koja se u svojim tekstovima kontinuirano i dosledno bavi pitanjima identiteta, ali ih ne lišavaš klasne dimenzije. Šta za tebe uopšte znači queer u književnosti i kako ga dovodiš u vezu s klasnim pitanjima?
Naprosto pišem o meni bitnim stvarima. Lezbejka sam i radničko dijete, pa postoje duboki lični razlozi zašto pišem kako pišem. Na nekom opštijem planu, barem ja to tako vidim, queer, feminizam i klasno pitanje su najjači uzbunjivači društvene stvarnosti. U književnosti queer je mjesto koje stalno remeti ustaljene poetičke obrasce, samim tim i tradiciju. Ja ne vidim kako možemo ići dalje ukoliko ne remetimo ono što nam je dato i zadato.Ipak, treba reći da ukoliko queer vežemo za poetiku koja govori o seksualnim manjinama, toga je bilo i prije. Uz sve diskontinuitete taj se trag može pratiti duboko u prošlost. S tim da se o takvim identitetima obično pisalo kao o nekoj drugosti. Danas je na sceni dosta jaka struja koja queer identitete prisvaja kao svoje, lično ili barem jako poznato. Mislim da je to nešto što trenutno mnoge zbunjuje. Meni je, opet, sve to veoma logičan slijed, posebno ako se uzme u obzir da lično, recimo u 19. vijeku ili s početka 20. i danas nije isto. Prije svega nije politički isto. Isto tako queer se ne iscrpljuje tek pisanjem o različitim identitetima. Ipak je to jedna subverzivna poetika u odnosnu na naslijeđe.E sad, spona toga s klasnim pitanje meni je čak i nužna. Jer u trenutku kad nas pokušavaju ubijediti u isprazne faze poput postideološkog ili postklasnog svijeta, svjesno pisati o postojanju klasnih razlika je totalno queer. Tu se prelama još nešto jako bitno: poimanje onoga što je manjina i onoga što je većina. Kad stavite queer (pitanje manjinskih seksualnosti) u odnosu sa klasnim pitanjem, onda shvatite da vi pripadate i velikoj većini prezrenih i obespravljenih u zajednici u kojoj živite.
„Zovite me Esteban“ je knjiga o porodici, o kući, o zajedništvu – i gubitku svega toga. Takođe, to je i knjiga o stvaranju jedne nove zajednice, knjiga o ljubavi. Šta danas znači politički svesno pisati o ljubavi?
Književnost od kako je znamo piše o ljubavi. Preciznije o nemanju ili nedostatku ljubavi. Većinski ona ozbiljno računa na procjep između ljudske osjećajnosti i društvenih formacija. Zato je skoro po pravilu u stalnom dosluhu sa svim nesrećama ovog svijeta 🙂 Drugo, ne postoji apolitična književnost. Vama može biti nesvjesna vlastita osjećajnost, ideologija ili politički stav, ali to ne znači da ono ne postoji u onom što pišete. Naravno, književnost nikad ne bi smjela biti huškačka ili apologetska, ali da je izmaknuta iz političkog – nije.Danas biti politički svjestan je možda važnije nego ikad prije, jer odsustvu političkog opredjeljenja zapravo je u korijenu ideologije liberalnog kapitalizma. Ono što je najopasnije u svemu tome je što se ta ideologija duboko igra s ljudskim imaginarijem. Ona vas uporno pokušava ubijediti kako alternative nema, kako drugačije nije moguće. S tim istim imaginarijem raspolaže i književnost. Možda je njena osnovna funkcija danas da nam vraća sve ono za što mislimo da je izgubljeno. Da nam ponudi neku širu sliku svijeta i nas samih.Čitala sam nedavno tekst Olge Tokarčuk „Nježni narator“ i mnogo toga što ona tu piše meni ima smisla. Književni senzibilitet danas je u promjeni. Meni je najbolji primjer za to recimo roman „Stoner“ Džona Vilijamsa. Taj je roman napisan prije nešto više od 50 godina i tek sad dobiva punu recepciju. Kad ga čitate jasno vam je zašto on nije imao šansi za vrijeme dominacije „beat poetike“, i koliko je vremena trebalo proći da svijet sazri u svojim porazima da bismo mogli čuti i prepoznati takvog naratora.Danas je užasno važno misliti utopije, tragati za alternativama, za novim i boljim udruživanjima. Ali isto tako mi ne možemo dalje razvijati ideju o boljoj budućnosti ukoliko ne shvatimo veličinu našeg poraza. Otprilike, ja samo to i radim, bilježim poraze i ono čega više nema. To su jaka mjesta. Snaga nedostajanja je ogromna.
Nekoliko puta si nagrađena za najbolju queer priču. Poslednjih godina se sporadično, ali sve češće, pojavljuju književni konkursi koji propituju queer. Šarolika pera Okvir Sarajevo, Write Queer Montenegro, kao i festivali poput Srečanje LGBT literature ex-YU u Ljubljani. Možemo li govoriti o postojanju queer književne scene na prostorima koji neki nazivaju postjugoslovenski, a neki regionom, i ako da – kakva je ta scena?
Koliko se sjećam prvi takav projekat datira iz 2004. godine kada je u Zagrebu objavljen zbornik „Poqueerene priče“. Od tada je queer književna scena u ekspanziji. Danas već možemo govoriti o ulasku queer književnosti u mainstream tokove, što će naravno dovesti do dvostruke promjene: kako queera tako i mainstreama. Sve više autora i autorica srednje i mlađe generacije je u tome, dešavaju se zanimljive stvari, i mislim da ćemo o svemu tome tek govoriti i pisati.
Autorka si teksta za pozorišnu predstavu „Ljudožderka…“. Reci nam nešto o tom iskustvu. Šta su bili izazovi u pisanju teksta za teatar, u odnosu na pisanje književnog teksta?
Prije svega je to bio moj lični iskorak iz proznog u dramsko pisanje. Neka vlastita promjena unutar samog književnog polja. Pisala sam je onako kako se pišu prvi radovi – kao eksperiment. Kasnije sam imala sreću da taj tekst uđe u uži izbor Heartefactovog konkursa i poslije da ga ljudi iz Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici odluče postaviti na scenu. Moja beskrajna zahvalnost u prvom redu ide rediteljici Lajli Kaikčiji i dramaturginji Asji Krsmanović, a onda naravno svima koji su učestvovali u stvaranju predstave.Sam tekst je dosta blizak onom o čemu sam pisala u kratkim pričama (Zovite me Esteban), s tim da je akcenat ove priče na raspadu države. Pisala sam ga intenzivno tokom jedne rezidencije jer mi je tad trebalo da o tome pišem. Ništa tu nije novo i neviđeno, ali je meni bilo bitno da to i ispišem.Drama se bavi idejom smrti majke, samo što ovog puta funkciju majke preuzima država. Kraj je dosta zakucan, i jedino što junakinja radi od početka do kraja je da dosljedno razvlači svoj lični gubitak do njoj pojmljivih granica svijeta. Opet kažem, bio je to eksperiment, i sigurno kao dramska forma tekst ima svojih manjkavosti. Ali nakon toga nisam stala sa pisanjem drama, tako da sad već imam tri dramska teksta. Još uvijek učim i vježbam se takvom pisanju. Sve mi je to jako uzbudljivo i mislim da ću i dalje pokušavati da se razvijam i u toj književnoj formi.
Bila si polaznica Političke škole za umjetnike u Zagrebu. Koliko su za umetnike i umetnice ovakve škole važne?
Jesam. Mogu govoriti samo u svoje ime. Meni je ta škola bila jako važna i bila sam presretna kad su mi javili da sam primljena. Tih nekoliko odlazaka u Zagreb: predavanja, rasprave i druženja su mi sigurno među najboljim stvarima koje su mi se desile prošle godine. Jako mi je koristilo intenzivno se baviti tim temama i pitanjima, i prelijepo je bilo upoznati se i družiti s ljudima iz kolektiva BLOK. “Politička škola za umjetnike, i sve zainteresirane“ organizira se od 2016. pa naovamo. Tako da, tu je link, pratite novi poziv, ja bih lično svakom preporučila da se prijavi.
Pre nekoliko godina smo na jednom programu razgovarali o tome da, gde god da dođemo, vučemo breme konteksta iz kojeg dolazimo. Naročito u inostranom kontekstu, tebe se, kao autorku koja dolazi iz Sarajeva, gotovo uvek pita o iskustvu rata. U domaćem kontekstu, čini mi se da je pitanje o queeru neizbežno. Šta ti misliš o tome?
Da, otprilike je tako. Vani pričaš o ratu i šta sve on nosi; ovdje o tome kako je biti lezbejka, kako je biti hospitalizovana na psihijatriji. Moj zaključak: ljudi vole da im neko drugi priča o vlastitim strahovima, strepnjama i svemu onome što sami nisu u stanju izreći.
Budućnost odnosa queer-klasa u (domaćoj) književnosti. Kakva su tvoja razmišljanja u vezi s tim?
Generalno se jako plašim razjedinjavanja borbe. Duboko vjerujem da nas samo solidarnost može spasiti. Kad je u pitanju književnost, autori i autorice koje ispisuju queer i feminističku poetiku, pišu i pisat će o klasnim problemima. To je nužno. Jer da se ne lažemo, nakon svega, svi mi prebivamo na tlu jedne, u konačnici rasprodate države. Mnoge, ali mnoge je ljude to gurnulo na egzistencijalni rub. To nas je duboko obilježilo i odredilo, i naravno da književnost ne može (i neće moći) šutiti o tome.
Za kraj: čekamo tvoju novu knjigu. Kad ćeš nas obradovati njenim objavljivanjem?
Čekam i ja. 🙂 Kako sad stvari stoje tri drame koje sam spomenula biće objavljene ove jeseni u Zagrebu, u izdavačkoj kući Durieux. Veliko hvala Ivani Rogar, urednici te kuće, koja je to i omogućila. Nadam se da 2020. izlazi i roman. Trenutno slijedi nekoliko konkretnih pregovora, nakon čega ću znati kad i gdje tačno.
