Izvor: Gracija
Razgovarala: Mersiha Drinjaković
Snimio: Amer Beganović/Spektroom
“Zamislite da se jednog dana probudite iz sna te, s odlukom da nastavite kolotečinu životnih zbivanja, ustanete iz kreveta i u ogledalu, dok sneno umivate svoje lice, bivate suočeni s osobom koja nije ono što ste bili jučer, prekjučer, ili pak nije ono što ste bili cijeli svoj život, prije tog jutra. Takvu suludu ideju mnogi nisu u stanju ni da zamisle, a kamoli da je pretoče u moguću realnost.” Ovo je početak kolumne koju je za portal Okvir.org napisao 21-godišnji Liam Isić, transrodna osoba koja je promijenila ime. Rodom iz Bihaća, Liam je student treće godine međunarodnog prava na Američkom univerzitetu u Sarajevu, s namjerom da upiše postdiplomske rodne studije u Budimpešti, a od oktobra 2016. je na praksi u Sarajevskom otvorenom centru. Nakon turbulentnog tinejdžerskog perioda, zbunjenosti zbog osjećaja nepripadanja “tijelu u kojem se rodio”, Liam je prigrlio svoj rodni identitet, prihvatio sebe, obznanio porodici i prijateljima, a sada to čini i javno. Što je za ovog mladog čovjeka samo početak tranzicije iz ženskog u muški spol…
Koliko je teška bila odluka da svoju priču podijelite s javnošću?
– Teška utoliko što sam svjestan da živim u BiH, gdje to baš nije prihvaćeno i postoji doza straha da se nešto može desiti. Izlaskom u javnost sa ovakvom pričom postaješ meta društva i nikad ne znaš da li će te neko prepoznati na cesti, nešto ti reći, uraditi… Ali, odlučio sam da se bavim transaktivizmom i nema smisla da dajem izjave anonimno. Bilo bi kontradiktorno. Želim postići vidljivost transrodnih osoba.
To je vrlo hrabro.
– Na početku mi je trebalo dosta snage da počnem pričati o tome. Kad sam prihvatio sebe, sve je nekako išlo lakše. Sada smatram da je to moja obaveza. Moja mama se uvijek boji: kad izađem u novinama ili pričam na televiziji, brine se šta će se desiti. To jeste opravdan strah, ali joj uvijek govorim kako je to moja dužnost. Svi smo mi rođeni s nekim ciljem u životu.
Mama je bila prva osoba kojoj ste rekli da ste transrodna osoba?
– Prvi put sam se outovao da se ne osjećam kao žena u 16. godini, ali je neslavno završilo. Mama me je odvela psihologinji u Bihaću, koja je, kad je završila razgovor sa mnom, zadržala mamu kratko na razgovoru i rekla joj da je to “možda samo prolazni hir, ali ako vam dođe za nekoliko godina sa istim stavom, nemojte ga zaustavljati jer su to osobe koje su podložne samoubojstvima zbog pritiska društva i neprihvatanja”. To mi je mama rekla tek poslije tri-četiri godine. Sa 19 sam shvatio da želim živjeti onako kako se osjećam ili neću živjeti nikako, i rekao sam majci. Pitala me je samo: “Je li to tvoja finalna odluka?”, a ja sam rekao da jeste. I mama je onda bila spona između mene i ostatka rodbine.
Jeste li i vi tada mislili da vam treba psihološka pomoć?
– Bio sam totalno zbunjen, apsolutno neupućen i nisam znao da u BiH postoji LGBT scena. Nisam znao ni da postoji termin transrodnost. Sjećam se da sam gledao film Boys Don’t Cry i da sam se totalno poistovjetio s glavnim likom. Nisam znao ni objasniti šta se to sa mnom dešava. Govorio sam da mi smeta kako sam počeo izgledati u pubertetu, kad se tijelo počelo razvijati… Psihologinja mi je rekla da, iskreno, ne zna šta bi sa mnom, i poslala me kod psihijatra. Pričao sam sa psihijatrom i sve mi je bilo izmiješano: rodni identitet, seksualna orijentacija…
Je li psihijatar znao na koji način da se postavi?
– Vrlo je vjerovatno da sam ja prva transrodna osoba s kojom se dotad sreo, ali nije da nije znao o čemu se radi. Međutim, tad mi je prepisao antidepresive – nekom ko ima 16 godina! To je stvarno poražavajuće.
Jeste li ih uzimali?
– Pio sam ih jer sam htio da prođe, ili da mi postane jasno šta se dešava. Bio sam totalno zbunjen. Imao sam različite periode: jedno vrijeme sam skroz OK, a onda se vratim na isto i nisam dobro. Počeo sam se loše osjećati jer pijem antidepresive, i to u kombinaciji s antiepilepticima, a ja epilepsiju nemam. U tom periodu mama se ponašala kao da se ništa ne dešava, misleći da će, ako ignorišemo, sve proći. Ta situacija me je počela gušiti pa sam nakon tri mjeseca rekao da ne želim piti lijekove, a i da ne moramo više pričati o tome kako se ja osjećam.
Jeste li tad uopšte znali kako ste seksualno orijentirani?
– Moja seksualna orijentacija nije bila zbunjujuća: oduvijek sam volio djevojke i smatrao sam to sasvim normalnim. O tome sam govorio i mami, pa je bilo drame i plakanja. Danas, nakon što sam joj prije dvije godine rekao šta sam i nakon svega što smo prošli, moja mama je najdivnija osoba na svijetu i potpuno me je prihvatila. Nikad više nije pogriješila – uvijek mi se obraća u muškom rodu.
Šta je vaša majka po zanimanju?
– Ona je domaćica. Imam četiri godine stariju sestru, koja je vrlo inteligentna osoba. Jako smo bliski i mislim da je znala od malih nogu šta se sa mnom dešava. Priznao sam joj sve kad sam imao 15 godina i bila je potpuno OK. Rekla mi je kako me nikad nije ni doživljavala kao žensko.
A kako su reagirali vaši prijatelji?
– Uvijek sam nastojao da se okružim ljudima s kojima dijelim iste stavove. Nikad se nisam družio s osobama koje mrze bilo koga. Mom najboljem prijatelju sam prvom rekao; zapravo, kako sam često padao u neka depresivna stanja, pitao me je šta nije u redu. Odmah je moj odgovor prihvatio kao sasvim OK, i niko drugi iz mog okruženja se nije prestao družiti sa mnom nakon što su saznali da sam transrodna osoba. Zato vjerujem u svoj izbor prijatelja. Neki ljudi izvan tog bližeg kruga, poznanici i dio rodbine, nisu mogli to da prihvate, ali svakako i nisu osobe s kojima sam prije bio povezan.
Prije dvije godine bili ste u Americi; kako i zašto je taj boravak bio važan za vaše outovanje?
– Na prvoj godini studija sam se prijavio na razmjenu studenata putem programa Work and Travel i našao u gradu Fredericku, u državi Maryland, u kojem je tad živjela i moja sestra. Zapravo sam kod nje živio pet mjeseci i bio dio programa – radio sam kao operater na bazenima. Na studiju sam ranije završio sve obaveze, pa sam bio slobodan sve do početka narednog semestra. Zapravo, tamo se i desilo outovanje majci, i to putem Skypea. Ali ne zbog toga što sam se tamo, kao, osvijestio, nego što sam puno vremena provodio sâm sa sobom, radio na sebi, puno čitao, meditirao, išao u teretanu, super se osjećao. I rekao sam sebi: dobro, to je to, to je taj moj put. Nazvao sam majku i rekao joj. Tad mi je bilo 19. Ona je sve vrlo hrabro podnijela, dok sam ja počeo plakati i tresti se. Bilo mi je užasno emotivno. Nisam znao kako će ona reagirati, a bio sam spreman na sve.
Šta se dešavalo nakon što ste se vratili?
– Potpuni šok! Prvo sam otišao u Bihać, gdje se po prvi put susrećem s rodbinom sada kad svi znaju. Dolazi do momenata koji mogu biti jako neugodni: ne znaš kako da se izraziš, kako da objasniš, kako da ljudima približiš ono šta ti se dešava, a stalo ti je da te razumiju. To su ljudi s kojima želiš ostati u kontaktu. Taj početak, po povratku iz Amerike, bio je najteži, najgori dio. Ali, nakon nekoliko mjeseci, sve je došlo na svoje.
Prva ste transrodna osoba u BiH koja je promijenila ime, ali promjena ipak nije potpuna?
– Promijenio sam ime u dokumentima, ali mi i dalje stoji da sam ženskog spola. To je moguće jedino u slučaju stopostotne prilagodbe spola, odnosno, ako imaš ženske genitalije, stajat će oznaka “Ž” u dokumentima. Bez obzira na hormonalnu terapiju i gornju operaciju, meni će ostati ta oznaka spola – ženska.
Želite li potpuno promijeniti spol?
– Ne želim potpunu prilagodbu. Želim raditi operaciju gornjeg dijela, kao i hormonalnu terapiju, što znači da oznaku spola neću moći promijeniti nikad, odnosno, sve dok zakon ne prepozna rodni identitet koji nije povezan sa fizičkim karakteristikama.
Gdje namjeravate uraditi tu operaciju?
– Uskoro imam prvi sastanak sa psihologinjom u Zagrebu. Trebao bih otići na tri sastanka s njom, na jedan razgovor sa psihijatrom i još jedan s endokrinologom, što je u našim krajevima uobičajena procedura za takve zahvate. Zapravo, transrodnost je i dalje na listi bolesti, odnosno poremećaja, a stručni naziv je rodna disforija. Kroz ove razgovore se zapravo vrši procjena rodne disforije, što je grozno, ali samo je nekoliko država u svijetu skinulo transrodnost sa liste bolesti. Postoji velika rasprava u zdravstvu da li se ona treba smatrati bolešću.
Zašto ne želite potpunu transformaciju u muški spol?
– Prije svega, ja sebe ne vidim tako. Kad sebe vidim kao muškarca, vidim se onako kako sam ja zamislio, a to ne podrazumijeva operaciju genitalija. Dao sam si period od dvije godine kako bih shvatio šta mi odgovara, a šta ne. I donio sam odluku da želim hormonalnu terapiju i operaciju gornjeg dijela, odnosno grudi. Drugi razlog je taj što se radi o rizičnoj operaciji, a treći, to je skup zahvat koji zdravstveno osiguranje ne pokriva, pa sve moram sâm platiti.
Šta je ono najteže sa čime se suočava transrodna osoba?
– Priznati sebi i priznati ljudima koji su ti bitni u životu. I te dvije stvari su u potpunoj ravni, jednako važne.
Zašto ste odabrali ime Liam?
– Liam je iransko ime, a ja sam zainteresiran za istočnjačku kulturu. U prevodu s perzijskog, znači ratnik. Ranije su me zvali Isić ili Iki, često me i danas tako zovu, ali Liam mi stvarno odgovara.
Kako ste se “prebacili” na muški rod u govoru?
– Prije mi je to stvaralo pritisak – šta ako počnem pa pogriješim; ali kako sam se sebi počeo obraćati u muškom rodu, možda se jednom desilo da sam pogriješio. Mislim, desi se svakome da pogriješi. Jednostavno, nekako prirodno mi je došlo. Kad sad vidim neke svoje stare poruke, pisma ili dnevnik, i vidim da su napisani u ženskom rodu, izgleda mi kao da ih je pisala druga osoba.
Postoji li razlika u životu transrodne osobe u Bihaću i Sarajevu?
– Ogromna je razlika. Prvo, Bihać je puno manji od Sarajeva. U suštini, nikad nisam Bihać u pravoj mjeri doživio kao transrodna osoba; u srednjoj školi nisam mnogo izlazio jer sam imao puno depresivnih perioda. Nisam, istina, imao nekih posebno neugodnih iskustava. Bilo je dobacivanja, ljudi znaju biti okrutni, tipa ne znam je li ovo muško ili žensko. Bude ti neugodno, ne znaš kako bi reagovao, šta bi odgovorio… Uglavnom bih izignorirao ili samo odgovorio ja nisam ništa od toga.
Zašto je važno ispričati vašu priču?
– Zato što smatram da su transrodne osobe dosta nevidljive u BiH, a to ne znači da ne postoje. Mi smo tu. Lična priča svake transrodne osobe je bitna kako bi ljudi stekli sliku o našem postojanju. Dosta je transrodnih osoba u BiH, ali se za njih ne zna. Ili nisu nikako outovane ili jesu ali samo u užem krugu prijatelja. Ljudi se boje, što je sasvim opravdano. Ima i dosta trans-žena, a situacija s njima je još komplikovanija. Puno je teže biti trans-žena u BiH. Pošto živimo u patrijarhalnoj sredini, prihvatljivija je prilagodba u muškarca nego obrnuto.
