Piše: Ajdin Tinjak
Foto: t-andrews.ac.uk
“Maloljetnik ubio jer se dokazivao, rekao da će prvog koji naiđe udariti bocom” (Dnevni list)
“Maloljetnici u policiji zbog krađa, nasilja…, prednjače Tuzla i Zenica” (Večernji list)
“CJB Doboj: Porodično nasilje u Ceranima, maloljetnik osumnjičen za krađu” (www.derventacafe.com)
“Trebinje: Maloljetnik izvršio spolno nasilje nad drugim maloljetnikom” (www.klix.ba)
“Vršnjačko nasilje u Odžaku: Maloljetnik bacio dječaka preko ograde” (www.bh-index.ba)
“Maloljetnik priznao nasilje nad majkom” (www.mojportal.ba)
…
Koliko puta ste imali priliku čuti ili čitati o maloljetničkom prestupništvu? Koliko puta ste svjedočili i koliko iz svog bliskog okruženja poznajete slučajeve maloljetničke delinkvencije? Da li ste lično bili uključeni u sudske procese zbog krivičnih djela maloljetnika? Razmišljate li da treba djelovati preventivno?
Kada se ponovo u medjima pojavi natpis da je “maloljetnik izbo nožem…”, bit će kasno. Pa i u segmentu koji je u fokusu našeg interesovanja – LGBT i ljudska prava i slobode. Bit će kasno ako nastavak rečenice iz pasusa bude glasio “…učesnika parade ponosa”. Klica nasilja i mržnje prema drugom i drugačijem teško može biti posijana u srednjoj ili trećoj životnoj dobi. Adolescencija kao životna dob u kojoj se traže odgovori na mnoga pitanja i nameće teret društvene odgovornosti i općeprihvaćenog ponašanja može se smatrati rizičnom, ali je svakako najosjetljivija maloljetnička dob i ponašanje koje formira ličnosti često na negativnim premisama koje za posljedicu imaju destruktivno ponašanje kako za individuu, tako i za društvo.
U savremenoj praksi borbe protiv kriminala uopće, suprotstavljanje maloljetničkoj delikvenciji predstavlja jedno od centralnih mjesta. Mladi ljudi izloženi su raznim negativnim utjecajima okoline. Društvo se ubrzano razvija noseći sa sobom novi trend porasta prestupništva mladih. Ova pojava gotovo da se uvukla u najdublje pore našeg života i na taj način diktira tempo življenja.
Dovoljna je samo iskra i ulica zapali plamen – Znate li da je Damir s petog peder!? Jeste li ga vidjeli sinoć na televiziji kako daje podršku paradi pedera? ‘Ajmo ga sačekati večeras iza zgrade…
Takvo ponašanje (nagovaranje) često je prihvaćeno od strane vršnjaka zbog toga što i takvo negativno ponašanje znači isticanje među ostalim. A ako se nije uspjelo u prevenciji takvog ponašanja, mora se baviti posljedicama, i to je evidentno.
Dotičući se prevencije i otklanjanja posljedica, iznimno je važno identificirati faktore koji utječu na maloljetničko prestupništvo.
Među najvažnijim je, svakako obitelj kao prva socijalna grupa djeteta. Obitelj predstavlja značajan faktor sprečavanja omladine da se oda devijacijama, a posebno delinkventnom ponašanju. Međutim, neke obitelji mogu da imaju negativan utjecaj na razvoj djeteta, naročito one obitelji u kojima su prisutni alkoholizam, svađe, nasilje, neslaganje i drugi oblici negativnog ponašanja. Da li će se dijete iz jedne takve obitelji u kojoj se osjeća neprihvaćeno pridružiti planinarskom društvu koje sprema pohod na Prenj ili navijačima lokalnog kluba koji spremaju kamenovanje učesnika Queer Festivala, ostavljamo čitaocu/teljici na razmišljanje.
Prema riječima prof. dr. Mirjane Mavrak sa Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, odrasli se često ponašaju neprihvatljivo prema djeci i djeca iz potrebe da i sama budu moćna i prihvaćena bilo gdje, traže alternativne skupine kojima će pripadati, a koje ih onda navode na neprihvatljiva ponašanja.
“Znam da društvo ima potrebu izolirati svaku bolest, a odstupanje od zakonom propisanog ponašanja često se tako tretira. Ideja penoloških institucija postoji zato što se vjeruje u mogućnost preodgajanja, ali su te institucije odvojene od redovnog socijalnog organizma. Tamo gdje postoje poluotvoreni domovi za maloljetne prijestupnike, menadžment katkad ima problema sa susjedstvom jer optužuju štićenike doma za krađe i slične nezgode koje se u susjedstvu dogode”, kazala je prof. dr. Mirjana Mavrak.
Škola također često ima veliki utjecaj na nastajanje delinkventnog ponašanja, u smislu mržnje prema drugom i drugačijem kod maloljetnika. Nedostatak adekvatno osposobljenih nastavnika/ca u elementarnom nivou o ljudskim pravima i slobodama, nedostatak profesionalnih savjetovališta, psihologa/inja i psihijatara/rica za obavljanje nužnih konsultacija koji/e bi davali/e savjete o seksualnosti, favoriziranje djece, itd.
Negativni utjecaj literature, štampe, filma, radija, TV-a i drugih sredstava komunikacije, također utječe na pojavu nasilnog ponašanja kod maloljetnika.
Među medijima koje posebno treba izdvojiti je zasigurno je internet koji je dostupan svima. Naime, nije rijedak slučaj da roditelji nisu upoznati sa sadržajem internet stranica koje njihova djeca svakodnevno posjećuju, a na kojima mogu pronaći mnogobrojne sadržaje koji podstiču i ohrabruju agresivnost i nezakonito ponašanje. Dovoljno je samo da u Google ukucate ključne pojmove i naći ćete na hiljade primjera stranica, grupa, foruma…, koje pozivaju na nasilje (u sferi našeg intersovanja – ‘Smrt pederima’, ‘Protiv gay parade’…)
Mnogi roditelji još uvijek nisu shvatili koliko je to važno. Naime, koliko god lijepo zvučalo kada njihovo dijete predškolskog uzrasta kaže: “Ja sam Batman i borit ću se protiv zločestih ljudi, i ja ću da spasim svijet!”, ne smijemo zaboraviti da djeca u toj dobi teško mogu razdvojiti stvarnost od onog što vide na filmu. Nikada nećemo moći pretpostaviti u kome će to dijete prepoznati “zlikovca” i, po ugledu na svog junaka, pokušati na isti način reagirati. Naravno, dijete nije svjesno da život nije film u kojem su glumci neuništivi i mogu da se tuku a da ne zadobiju ozbiljne povrede, te ne prihvaćaju mogućnost da u takvim situacijama mogu ozbiljno da nekog povrijede ili da budu povrijeđeni.
Dovoljno je na vrijeme ne pritisnuti “off” na daljinskom ili promijeniti kanal kada na se na informativnim emisijama pojave slike nasilja sa mirnih šetnji aktivista/kinja za ljudska prava i dijete je već zatrovano destruktivnim sadržajem.
Da nije jednostavno odgovoriti na pitanje da li su djeca i maloljetnici koji su došli u sukob sa zakonom, odnosno počinili krivično djelo, prihvaćeni od strane sredine u kojoj žive, potvrđuje i prof. dr. Milanka Miković, profesorica na Odsjeku za socijalni rad Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, autorica knjige Maloljetnička delikvencija i socijalni rad.
“Stigmatizacija u svakom slučaju postoji u manjem ili većem obimu, ali je i svako dijete individua za sebe, kao što je i svaki prekršaj, odnosno krivično djelo, različito”, smatra prof. dr. Milanka Miković. Prema njenoj preporuci, da bi se dobila prava slika neophodno je provesti jedno istraživanje upravo sa djecom i maloljetnicima koji su počinili krivično djelo, ali i sa njihovim vršnjacima, posebno onima koji ih poznaju.
Ali ako se vodimo mišlju da nikada nije kasno otpočeti proces prevencije, onda se slobodno može reći da trebamo krenuti od osnovnog obrazovanja. Prije otprilike mjesec dana radio sam jedno istraživanje u osnovnoj školi u kojoj je nastava organizirana po principu “dvije škole pod jednim krovom” i ostao sam zatečen da učenici/e na jednostavna pitanja potežu za nacionalnim predznakom i u opisivanju koriste termin “bio je Hrvat”. Pitanje koje se nameće je kakve bi predrasude učenici/e imali/e kada bismo razgovarali o seksualnoj orjentaciji? Ili još važnije, razgovara li iko sa osnovcima o seksualnosti? Otvorena pitanja su dobar šlagvort za istraživanje koje treba obuhvatiti sva ministarstva obrazovanja s namjerom da odgovore da li su, kada, gdje ili namjeravaju li organizirati edukaciju o seksualnoj orijentaciji za osnovce (završne razrede)? Ako postoji dilema da su osnovci premladi za edukaciju o tako ozbiljnoj temi, onda dilema treba biti i da li je srednjoškolce/ke kasno educirati. Jer, za uspješno rješavanje problema nasilja i mržnje prema drugom i drugačijem, nije li potrebno zaustaviti negativnosti već u nastajanju?
