“Još od početka puberteta imam u sebi osjećaj da se želim autovati mami. Prvi put sam joj se autovao sa 16 godina. Kad sam joj sve ispričao, prvo je bilo plača i raznih emotivnih trenutaka. Ja sam joj objasnio da se to nikad neće promijeniti, i iako sam imao 16 godina bio sam uvjeren u to.”
Ovako započinje svoju priču autovanja mami Liam, trans muškarac koji dolazi iz jednog malog grada iz BiH. Trenutno živi i studira u Sarajevu.
Proces autovanja kod lezbejki, gej muškaraca i biseksualnih osoba se često razlikuje od procesa autovanja trans osoba, upravo zbog rodnog identiteta. Trans osobe zbog fizički vidljivih promjena u načinu oblačenja, govora, ali i dokumenata koje ne mogu promijeniti su prinueđene na svakodnevno objašnjavanje svog rodnog identiteta, te svakodnevno autovanje.
“Nalazio sam se u raznim situacijama gdje mi je bilo neugodno, prvenstveno kad bi mi se neko obraćao u ženskom rodu, osjećao sam se kao da se neko obraća nekoj drugoj osobi. Bilo je neugodnih situacija u porodici, kada su mamu pitali je li ovo tvoj sin, pa onda ona počne objašnjavati, a ja se još gore osjećam. Taj momenat kad ti svaki dan moraš objašnjavati svoj identitet, to je jako je naporno.”
Jedna od situacija koja se dešava prilikom autovanja roditeljima, pogotovo kod trans osoba, jeste da se roditelji odluče da dijete pošalju kod psihologa. Takav slučaj je bio i kod Liama:
“Nakon autovanja smo se dogovorili da odemo kod psihologinje, koja nije bila edukovana za ove stvari. Psihologinja nije uspostavila dobru komunikaciju sa mnom, te je nakon toga samo moja mama nastavila razgovarati s njom. Mama mi je kasnije rekla da joj je psihologinja rekla da postoji mogućnost da je to samo period, ali ako ostane ovako i ako ja njoj kažem nakon par godna da se ništa nije promijenilo, da je bolje da me pusti da živim kako hoću, jer osobe koje imaju taj problem uglavnom završavaju samoubojstvom.”
Problem needuciranosti medicinskog osoblja u BiH, pogotovo psihologa/inja i psihijatara/ica, koji bi trebali da olakšaju proces prihvatanja rodnog identiteta trans osobama je zaista veliki. Veoma često se čuju priče da psiholozi daju ovako teške izjave, poput ove psihologinje koja je njegovoj mami izjavila da se “ovakav problem uglavnom završava samoubojstvom”.
“Poslije razgovora sa psihologinjom upućen sam kod psihijatra, koji mi je propisao antidepresive, iako ja nisam bio depresivan i došao sam tu zbog svoje transrodnosti. Pio sam tri mjeseca tablete i naravno da nije bilo nikakve promjene, te sam mami rekao da ih prestajem piti i da ne moramo više razgovarati o ovoj temi. Njoj je, s jedne strane, smetao taj transrodni “problem”, a s druge seksualna orijentacija, jer me interesuju žene. Nismo više pričali o tome. U tom periodu sam dosta propitivao sebe, ali to se nikad nije promijenilo.”, nastavlja dalje.
Needuciranost i neodgovornost psihologa/inja može samo produžiti proces prihvatanja seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, kako samoj osobi, tako i osobama koje učestvuju u ovom procesu, u ovom slučaju Liamovoj mami. Upravo ovakve situacije mogu dovesti do povlačenja i zatvaranja, te prešućivanja jednog veoma bitnog dijela života djece. Međutim, u Liamovom slučaju nakon nekoliko godina, kada se odlučio ponovo autovati stvari su se promijenile nabolje.
“To odlaganje je trajalo tri godine. Skoro sam bio na putu i shvatio sam da je to pogodan trenutak, nekako mi je bilo lakše da joj preko skajpa ponovo sve objasnim. Iznenadilo me je kako je reagovala pozitivno. Rekla mi je da mišljenje drugih ljudi nikad ne stavi moj život pod upitnik. Rekla je da će me podržati, da ćemo sve ispričati familiji. Bilo je malo teže kad sam se vratio kući, zbog tog kontakta sa porodicom i to da im moram sve objašnjavati. Međutim, niko me nakon toga nije vrijeđao, niti sam imao nekih fizičkih nasrtaja.”
Liam navodi da je jako ponosan na svoju mamu, budući da je odgajana, kao i većina naših roditelja u konzervativnoj porodici. Kaže da primjećuje njen svakodnevni trud i da to mnogo poštuje. Kaže da se osjeća slobodnije u komunikaciji s njom.
“To je bitna stvar, to je tvoj identitet i nekako kad to kažeš bliskoj osobi, kao što su tvoji roditelji, bude ti lakše. Mnogo je lakše živjeti kad si aut, ne osjećaš nervozu, osjećaš se slobodnije. Čak su mi i prijatelji rekli da sam pun pozitivne energije nakon coming outa mami i to stvarno jeste tako. Osjećaš se bolje, jer napokon jesi ono što si bio oduvijek.”
Za kraj razgovora kaže da je za njega autovanje prihvaćanje nečijeg identiteta, prihvatanje te osobe, te da je autovanje jako bitno ali da nije jednostavno, pogotovo ukoliko se odrasta u religioznim porodicama, te dodaje “što se tiče prijatelja treba se uvijek okruživati ljudima za koje znaš da te poštuju”.
Intervju i fotografije: Emina Velagić i Lejla Huremović
Intervjui sa LGBT osobama koje ćemo objavljivati u narednom periodu dio su kampanje povodom Međunarodnog Coming Out dana, koji se obilježava 11. oktobra. Kampanju vode Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Mediacentar Sarajevo, uz podršku Delegacije EU u BiH.
