Podrška roditelja je izuzetno važna u procesu kreiranja prijateljske atmosfere za sve LGBTI osobe. Mame su one koje se ne ustručavaju govoriti o podršci koju ukazuju, i zato u ovom tekstu čitajte o razlozima zbog kojih će mame, kao roditeljke, i LGBT osoba i svih drugih osoba, ko god one bile, učestvovati u ovogodišnjoj prvoj povorci ponosa u Sarajevu.
Piše: Mirza Halilčević
Iako je ovaj tekst načelno zamišljen kao razgovor i sa očevima, prilično je teško pronaći one koji su spremni otvoreno govoriti o svom dolasku na povorku ponosa. No, nije slučajno da su upravo mame one koje se mahom ne ustručavaju govoriti o podršci koju ukazuju LGBTI osobama. Iako, s druge strane, biti roditelj LGBTI djetetu u Bosni i Hercegovini u konačnici nije lako. Uz kulturni šok koji se doživljava, uvijek je postojana i doza zabrinutosti.
No, o životu generacija koje dolaze treba razmišljati unaprijed, objašnjava N.S., majka jednog osmogodišnjaka, šaljući izuzetno važnu političku poruku svim bh. građanima/kama koji/e se dvoume oko dolaska na povorku ponosa. “Na povorku ponosa treba da dođu svi, prvenstveno da bi iskusili šta povorka uopće znači i za šta se LGBT zajednica bori, za kakva prava i kakve slobode. To je građanski odgovorno i savjesno ponašanje! Jednako je bitno uputiti i roditelje u ono što LGBTI zajednica jeste”, kaže N.S.
Dolazak roditelja na povorku ponosa jednako je bitan i za jačanje međuroditeljske solidarnosti. Povorka ponosa može biti prostor susreta za sve one roditelje koji žele razmjenjivati mišljenja sa onima koji imaju slične izazove, zaključuje N.S.
Nerijetko se roditelji mogu identifikovati i sa drugim roditeljima, pa je u to ime često i povorka ponosa mjesto za traženje odgovora.
“Uvjerena sam da najveći uticaj na roditelje LGBTIQ djece mogu da imaju upravo drugi roditelji – oni koji se uopšte nisu ni pitali trebaju li ili ne prihvatiti svoje LGBTIQ dijete, jer je najnormalnija stvar na svijetu biti podrška svom djetetu, biti tu za nju/njega kada mu/joj se čitav svijet ruši i nikad ne uslovljavati svoju ljubav. Roditelji se međusobno, ipak, mogu najbolje razumjeti”, objašnjava Jasmina, mama jednog desetogodišnjaka, dodajući: “Bitno je da sve osobe koje žele da iskažu bunt na miran način, dođu na povorku ponosa i svojim dolaskom pokažu da su protiv nejednakosti i protiv kršenja ljudskih prava LGBTIQ osoba. S obzirom na našu situaciju, Bh. povorka ponosa će biti ozbiljan politički društveni događaj na kojem uz LGBTIQ ljude ulicama treba da prošetaju svi oni koji imaju građansku odgovornost. Sa druge strane, dva urađena istraživanja* u BiH pokazuju da je roditeljski dom često najnesigurnije mjesto za mladu LGBTIQ osobu, i da se očevima, ali i majkama, njihova djeca najrjeđe autuju. Svakom djetetu, bez obzira na to koliko godina ima, najvažnije je da dobija podršku i ljubav u svojoj porodici, a ja ne mogu da zamislim dirljiviju sliku od one na kojoj majke, očevi, staratelji/ke, šetaju ponosno ulicama, rame uz rame sa svojom djecom i njihovim prijateljima i prijateljicama”, zaključuje Jasmina.
Dolazak roditelja/ki na povorku ponosa, čini se, zaista, višestruko bitnim. Svojim šetanjem oni ne samo da solidarno staju uz svoju djecu i ohrabruju druge roditelje/ke, nego i direktno utječu na građenje prijateljske atmosfere u kojoj će odrastati novije generacije. U odnosu na sve ovdje nabrojano, roditelji/ke su na povorku ponosa i više nego dobrodošli/e, ako ne i ključni/e, kako to iduća sagovornica objašnjava! Ona navodi kako je bitno da svoj djeci, svojoj ili tuđoj, koja jesu ili će tek biti pripadnici LGBTI populacije, zajedno omogućimo pravo na okupljanje, sigurnu državu, siguran javni prostor i slobodu i jednakost u budućnosti!
„Mislim da je ključno za ovaj prvi put da na povorku izađu roditelji/ice ili staratelji/ce LGBTI osoba, i pokažu da stoje rame uz rame sa svojom djecom, prihvataju ko su i što jesu i to bezuslovno. Tek to u pravom smislu može osnažiti i neke druge ljude, otvoriti mogućnost prevazilaženja ne predrasuda već homofobije, bifobije, transfobije i inih fobija, koje naše društvo ima napretek prema raznim ‘drugostima’ i ne libi se da ih pokazuje glasno. Ja ću kao žena, kao feministkinja, kao neko ko se sada već dugi niz godina bavi ljudskim pravima, pa i kao mama desetogodišnjeg dječaka, da izađem na povorku. I zbog sebe, i zbog svojih LGBTI prijatelja i prijateljica, studenata i studentica, pa i zbog svog djeteta”, zaključuje Alina Trkulja. Ona svoj komentar dovršava anegdotom o privilegijama: „Nikada neću zaboraviti situaciju u kojoj sam sjedila za istim stolom sa čovjekom kojeg silno volim, svojim najboljim drugom i partnerom, i drugaricom koja je tu bila sa svojom djevojkom, jednako zaljubljena. Nisam od nelagode htjela pokazivati bilo kakve znakove nježnosti prema njemu, svjesna opasnosti kojoj bi se one izložile kada bi se poljubile javno. Bilo me stid, stid privilegije koju imam da mogu da ga zagrlim i poljubim, dok one to ne mogu i ne smiju. Privilegija da ljubiš! Pa to ne može i ne smije biti.“
Iako ni svaka pozicija roditelja u odnosu na ovu temu nije ista, bitno je u konačnici zadržati građansku svijest i prepoznati, koliko je to moguće, političku vrijednost povorke ponosa. Neki roditelji su roditelji LGBTI djeci, neki su roditelji i sami pripadnici LGBTI zajednice, dok neki heteroseksualni roditelji/ke imaju djecu koja će tek potencijalno biti LGBTI osobe. Dolazak svakog od njih izuzetno je važan, jer se upravo njihovim dolaskom na povorku ponosa preventivno djeluje na homofobnu budućnost, okruženje i nivo slobode sa kojim će ta djeca odrastati.
Kako je povorka ponosa primarno prostor osnaživanja LGBTI osoba, itekako je bitno da i njihovi roditelji/ke pohode ovogodišnju paradu. U to ime će i mama potpisnika ovih redova biti dijelom ovogodišnje povorke ponosa, gdje će, kako ona ističe, šetati i u ime svih onih roditelja/ki kojima su potrebni hrabrost i solidarnost.
„Jako je teško garantirati bilo šta danas, pa tako i sigurnost. Ponosno ću se pojaviti na ovogodišnjoj povorki ponosa, jer, upravo nam je u to ime i potrebno da zajedno šetamo i budemo uz svu našu LGBTI djecu koja se plaše i kojima je potrebna ljubav! Na povorku dolazim kao građanka, ali i kao roditelj koji želi pokazati svima da je moguće biti solidaran i empatisati sa djetetom u situacijama koje možda nužno i ne razumijemo, ali ipak želim biti sigurna da sam dala najbolje od sebe!“, zaključila je ona za kraj.
*Brojevi koji ravnopravnost znače iz 2013. godine i Brojevi koji ravnopravnost znače iz 2017. godine
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
