Izvor: Crol.hr
Zamislite da imate 28 godina, ali kvaliteta života vam je već narušena zbog invaliditeta i nekoliko dijagnoza, a posljedica je toga da se možete kretati samo uz pomoć štaka i svakodnevno vam treba pomoć u stvarima koje većina uzima zdravo za gotovo. Osim toga ste lezbijka i živite u malome mjestu u Hrvatskoj. Još ste i godinama nezaposleni. Sve to je naša hrabra sugovornica koja o svom nimalo lakom životu govori pod punim imenom i prezimenom.
Zašto je nazivam “hrabrom”? Zato što je u Hrvatskoj često dovoljno reći da ste lezbijka i eto vam stigme. A ako ste još i lezbijka s invaliditetom, sreći nema kraja. Njezino je ime Marita Šupe i već četiri godine živi u Đurđevcu odakle je došla iz Šibenika.
Ujutro treba pomoć za ustajanje iz kreveta. Ne može kuhati, ne može se sama istuširati obzirom da u stanu u kojem živi ima kadu umjesto tuš-kabine. Kad pada kiša, ne izlazi jer ne može držati kišobran dok hoda na štakama. Zimi, kad je snijeg, uopće ne ide van. Ne može ni dugo hodati, a svakodnevno trpi bolove. Dijagnoza od koje je, kaže, krenulo, bila je obostrana skolioza.
Kad ste invalid, nebitno jeste li na štakama ili u kolicima, drugačiji ste
“Invaliditet me obilježava, kako i ne bi”, kaže. “Pogotovo u ovako malom gradu. Kad sam vani, često me zaustavljaju i pitaju što mi je. Zašto sam na štakama. Zašto ovo, zašto ono… Nekad, kad me manje boli kažem da je radi bolesti, ali kad me jako boli (a to je često) znam biti poprilično neugodna. Ne volim zabadanje u tuđi život. Kad ste invalid, nebitno jeste li na štakama ili u kolicima, drugačiji ste. Kako to ne bi nekoga obilježilo? Jedino što osoba može napraviti u takvoj situaciji jest da shvati kako, bez obzira na sve, još može normalno funkcionirati”, poručuje odmah Marita koja se ipak ne da pokolebati.
Jasno joj je da je ljudi, osim ako nemaju iskustvo iz vlastite obitelji ili kruga prijatelja/kolega, ne znaju, niti ne razmišljaju kako je biti osoba s invaliditetom: “Naravno da ne razmišljaju. Ljudi žive svoje živote i misle da je samo njima teško. Ovime ne umanjujem njihove probleme, ali je ipak drugačije kad imaš probleme kao zdrava osoba i kad imaš probleme kao invalid. Zapreke su tu. Svaki dan.”
Što se tiče (ne)prilagođenosti osobama s invaliditetom, Đurđevac nije nikakva iznimka u odnosu na druge gradove:
“Nije uopće prilagođen. Samo su Gradska knjižnica i FINA prilagođeni. Ali u FINA-u ne zalazim često. Sve bi se trebalo promijeniti, prilagoditi. Ne samo radi mene, nisam ja jedini invalid u Đurđevcu. Već i radi ostalih osoba s invaliditetom, a njih ima dosta. Gradska uprava, gdje se nalaze i neke državne institucije, imaju katastrofalan pristup. Osoba u invalidskim kolicima ne može otići na poreznu, na katastar… Pa i meni na štakama to predstavlja veliki problem. A i to što su neke službe preseljene u Koprivnicu. Što je po meni apsurdno. No, to je već neka druga tema”, rezignirano zaključuje Marita.
Tri godine bez sna i svakodnevna bol
Ipak, ima pomoć u borbi sa svakodnevicom, no kaže i da zna kako s njom nije lako jer nije baš “zen”.
“Sad ovo zvuči kao opravdanje ali tri godine nisam spavala kako treba. Trpim neopisivu bol 24 sata dnevno. I naravno da ne mogu uvijek biti sretna i raspoložena”, objašnjava.
Centar za socijalnu skrb isplaćuje joj zajamčenu minimalnu naknadu i naknadu za tuđu pomoć i njegu jer nema pravo na invalidsku mirovinu budući da nema godine i staž. I tu se začarani krug zatvara jer Marita, očekivano, ne može pronaći ni stalan posao, a kaže da se na razgovorima za posao uvijek događa uglavnom isto:
“Prije sam hodala sa štapom. I ljudima je i to bilo čudno. Uglavnom… Otvoren je natječaj za neko radno mjesto u nekoj firmi, ja se pripremim, pripremim svježi životopis i dođem na razgovor. Sve bude super dok ne dođe do pitanja zašto imam štap. Tad svaki razgovor ode kvragu. Isprate me pristojno, kažu da će se javiti za dan-dva i nikad se ne jave. Razumijem da se ne moraju javiti ako osobu ne zaposle. Ali ne razumijem kako mogu zaposliti osobu koja nema apsolutno nikakvog iskustva, na crno ili na bijelo. Je li to preko veze ili što? Zar to nije diskriminacija?”, pita se.
Pitam je kako to da njezin invaliditet nije smetao onima za koje je radila “na crno”:
“Nije im smetao jer su to bili većinom prevoditeljski poslovi i u tim poslovima se nisam susretala s ljudima. Da jesam, onda bi vjerojatno priča bila drugačija “, zaključuje.
Trostruka diskriminacija
Moglo bi se reći da je Marita dvostruko, ako ne i trostruko diskriminirana – kao žena, osoba s invaliditetom i lezbijka. Naime, itekako je poznato da se žene određene dobi teže zapošljavaju, a kad su posrijedi LGBT prava u Hrvatskoj, imamo solidno slovo na papiru, ali praksa nerijetko pokaže ružnu stranu stvarnosti. Kad tome dodamo uporne pokušaje klerikalizacije društva, situacija i nije odveć ružičasta.
“Da, sve sam to”, potvrđuje, što je odmah “vuče” na komentar o hrvatskim praksama: “Zakoni postoje samo na papiru, a koriste se za odstranjivanje nepodobnih i da bi netko gazio tuđa prava i slobode. Znate na što mislim. Mi Hrvati, smo tipični Balkanjerosi. Plava kuverta, veza, janjetina i eto ti posla. Nije ni vani nešto bolje, da se razumijemo. Što se tiče klerikalizacije društva… tu imam jako puno zamjerki. I kao lezbijka, i kao žena, i kao osoba s invaliditetom, i kao ateistkinja.”
Kaže mi kako misli da bi se Crkva trebala prestati petljati u politiku i život građana i raditi svoj posao, a to je brinuti o vjernicima.
“Također bi trebala poštivati zakone i sekularnost. I trebala bi, ali to u idealnom svijetu, prestati napadati LGBT+ zajednicu. U LGBT+ zajednici ima vjernika. Kako se oni osjećaju kad njihova crkva napada njih, njihovo vjerovanje, njihov život?”, pita se.
Ističe Marita da je to njezino mišljenje, a to mi naglašava zato jer je odnedavna volonterski angažirana u stranci, te da to ne govori u njihovo ime.
Nada se, kaže, kako će ta stranka vrlo skoro napraviti neke promjene nabolje što se tiče položaja invalida. Jer neke osobe mogu biti invalidi i imaju pravo na to bez obzira na staž i godine, a neke osobe ne mogu i to valja ispraviti.
“Aut sam svima i toga se ne sramim”
U razgovoru Marita ne spominje obitelj. Ipak, pitam je znaju li da je lezbijka i ima li njihovu podršku.
“Aut sam svima. Ali svima. Ne sramim se toga. Dapače. Ali bih dodala da apsolutno razumijem razloge zbog kojih se netko ne želi i ne može autati. Nemam više podršku obitelji. A i bolje mi je tako”, veli uz smijeh i dodaje kako nije svaka obitelj bajna.
Na kraju se dotičemo i teme koju mi je spomenula ranije – diskriminacije unutar LGBT zajednice. Marita je naziva “zdravstvenom diskriminacijom” i potpuno iskreno, bez imalo okolišanja kaže:
“Uvijek sam bila i ostat ću autsajderica. Osjetila sam diskriminaciju puno puta. Pa otiđite samo na svoj forum i pogledajte što neke forumašice, kojima ovim putem šaljem velike pozdrave, pišu. Ne treba vam mnogo da zbrojite dva i dva. Ako sam ja, a jesam, invalid, to ne znači da ne mogu pružiti ono što svaka žena treba. Istina, neke stvari seksualne prirode ne mogu. Ali, mogu druge. A i zar ne bi bilo zanimljivo istraživati i igrati se s tijelom koje postavlja granice i onda osjetiti da si ipak TI pobijedila? Meni to zvuči jako zabavno! I to nije samo na forumu, već i u stvarnom životu. Znate naš mentalitet, a ljudovi i ljudice iz LGBT+ zajednice nisu cijepljeni protiv toga. Mada bi bilo lijepo da jesu.”
Kad vam netko kaže da vam ne može biti ni prijatelj jer ste invalid
Govori i kako su je neke djevojke i žene odbijale baš zbog invaliditeta, i to ne na baš ugodne načine. Jedna joj je, kaže, čak rekla kako ne može biti ni prijateljica osobi s invaliditetom.
Kažem joj kako često čujem da bi manjine koje su i same diskriminirane automatski trebale biti suosjećajnije, tolerantnije, imati više razumijevanja i tome slično, ali da po mom iskustvu to u praksi najčešće nije tako.
“Pa normalno da nije. A i zašto bi? Bar tako neki i neke razmišljaju. Žene su tu većina (smijeh). One su sve divne i krasne dok ne dođu u situaciju da imaju mogućnost izbora – biti u vezi s invalidnom osobom ili ne. A zaljube se u tu osobu. Neke niti ne pitaju kako, što, gdje, kamo… Samo odlepršaju kao ptičice iz kaveza. Ne ljutim se na njih. Nemam razloga. Ali se ljutim na činjenicu da dižu obrambeni zid i jednostavno sebi ne dopuštaju mogućnost da upoznaju takvu osobu. I to je šteta. Velika šteta. Ne znaju što gube. Barem u mom slučaju”, poručuje, opet uz smijeh.
Zaključila je Marita da očito nije dobra taktika biti iskren i reći odmah da si invalid jer, “zamislite iznenađenja da se na spoju pojavim sa štakama, naručim piće i ležerno izvadim slamku… To baš ne bi bio uspješan spoj, zar ne?”
Ali ona ne želi lagati o sebi: “Želim od početka i bez obzira na sve biti iskrena”, poručuje završno ova djevojka koju teške životne okolnosti nisu slomile.
Zato, kad sljedeći put budemo u bedu zbog lošeg dana na poslu, gužve u prometu, Karamarkića, Hasana, Zokija ili možda jer nam je netko dignuo tlak na fejsu, sjetimo se Marite.
Ima 28 godina, ne može se kretati bez štaka i zakinuta je za čitav niz uobičajenih stvari koje čine život. Nema posao i nema podršku obitelji. Živi od socijalne pomoći. Kad sam je pitala je li sigurna da želi otkriti svoj identitet, čudila se zašto je to uopće pitam.
“Ja to činim i zbog drugih, da njima bude bolje, da znaju da nisu jedini”, jednostavno je odgovorila.
Pa Marita, riječima mog pokojnog oca, kapa dolje.
