MJESTA NELAGODE: Ljetovanja istospolnih parova – oseka slobode, plima strepnje

Voljela bih da zajedno odemo na more – rekla mi je moja djevojka. Oh, da, mislila sam u sebi, presretna i uzbuđena od same pomisli na naše prvo putovanje na more. Nas dvije. Same. Na moru. Kupamo se. Šetamo. Dočekujemo izlazak Sunca i ispraćamo zalazak. Zagrljene. Ručamo sendviče u osamljenoj uvali. Ronimo. Tražimo biljke. Sunčamo se. Čitamo naglas. Ušteđevinu od mog džeparca iskoristim za to da je bar jedno večer izvedem u neki otmjen restoran. Pijemo vino. Dani smijeha i sreće – eto, to mi je prošlo kroz glavu kada je rekla: Voljela bih da zajedno odemo na more.

Piše: Nikolina Todorović

A onda me je iz maštanja prenula realnost. U tom trenutku sam, naime, imala devetnaest godina, i uvijek sam na ljetovanje išla sa porodicom. Trebalo je skupiti mnogo snage da pred roditeljima kažem: Ove godine idem na more sa prijateljima. Naravno, slagala sam. A onda su krenula pitanja: Ko sve ide? Pa gdje idete? Kako idete? Koliko dugo? Zar ti nije ljepše i ugodnije sa nama? Bili su to dani ispunjeni neizvjesnošću i brigom, s jedne strane, i uzbuđenjem i svakominutnim sanjarenjem o romantičnom putovanju na more, s druge strane. Na kraju smo djevojka i ja shvatile da je iz više razloga, jedan od njih je i finansijski, bolje da idemo sa grupom naših prijateljica i prijatelja. Tako je i bilo. Dogovorili smo da idemo na sedam dana, u Hrvatsku.

Bila sam istinski sretna. To je za mene i moju djevojku značilo mnogo jer konačno ćemo provesti nekoliko dana zajedno, spavati jedna pored druge, buditi se jedna uz drugu. Iako, znale smo da grupa od više ljudi znači i manje privatnosti, ali najvažnije je bilo da se pred njima ne moramo pretvarati.

Ipak, pretvaranje je počelo čim smo stigle pred apartman. Rasporedili smo se tako da nas dvije budemo u sobi sa još jednom prijateljicom, a dva prijatelja zajedno u drugoj sobi. Vlasnik apartmana, nakon što nas je dočekao ljubazno i ponudio pićem, odmah je počeo postavljati pitanja koja su nam unosila nelagodu: Jesu li vam ovo momci? Ne? Pa gdje su vam momci, cure? A vama momci, gdje su vam cure? Neka, ima ovdje momaka. Morate se dobro provesti! Ja ću vas svako večer pitati kako ste se provele!

Zaista, nije se šalio. Svaki put kada bismo se sreli, raspitivao bi se jesmo li nekoga upoznale, kako ide… Jesi li nekomu nagazila na nogu? – pitao me je drugu noć, a treću se raspitivao je li to dobro čuo sinoć, kao da je neko bio u sobi? Pomalo zbunjena i ne shvatajući pitanje, odgovorila sam: Jeste, dolazio je mačak!, misleći na njegovog mačka Klepija koji nam je noću, kroz otvorene prozore, ulazio u sobu. Sjećam se da se moja djevojka na to gromoglasno nasmijala. Ali nam je bilo sve više neugodnije i postajale smo umorne od stalnih zapitkivanja o momcima, avanturama, susretima…

Umjesto romantičnog ispraćanja zalaska u ljubavnom zagrljaju, nas dvije smo se gušile u heteronormativnim lancima. Bile smo prijateljice. Nije bilo skrivenih uvala gdje bih je mogla držati za ruku, nije bilo dovoljno guste borove šume u kojoj bismo se mogle ljubiti, nije bilo dovoljno intimnog prostora u apartmanu da bismo mogle sve to nadoknaditi. Od svega je ostalo samo kupanje, sunčanje, pogledi, čitanje, razgovori… I to je bilo dovoljno za sreću. Ali ne za potpuni doživljaj i ispunjenje romantičnog ljetovanja.

Vidjela sam da ona svakog dana postaje sve neraspoloženija i nervoznija. Znala sam da njena očekivanja nisu ispunjena. Znala sam koliko joj smeta to što ne možemo biti ono što jesmo. Biti prijateljice i na moru – za nas je značio veliki poraz. Pretvaranje nas je gušilo i već smo ga bile site u mjestu iz kojeg dolazimo i svakodnevnom životu iz kojeg smo se željele otrgnuti ovim putovanjem.

Na moru se nismo željele odmoriti samo od naporne godine, ona od svog posla, a ja od studija, nego smo zapravo željele mnogo više. Odmoriti se od pretvaranja. Skinuti maske. Udahnuti svježinu slobode. Raskomotiti se i prozračiti od heteropatrijarhalnog svijeta. Pročistiti se od straha.

Stoga nije teško zamisliti zašto smo i koliko smo bile razočarane kada smo shvatile da nas je isto dočekalo i na otvorenom i beskrajnom Jadranu.

Gledala sam kako se djevojke i momci ljube na plažama, restoranima; dok smo za to vrijeme nas dvije, od prevelikog straha i iz opreznosti, jedna drugu jedva mazale kremom za sunčanje.

Smijale smo se, bile smo sretne, šetale smo i plivale, sunčale se i pile domaće vino, ali me je boljelo i vrijeđalo to što nije mogla nasloniti glavu na moje krilo, što joj nisam mogla dirati kosu, koju sam toliko voljela dirati, držati je za ruke… Boljelo me je to što smo ponovo morale sve svoje sitne nježnosti ostaviti u četiri zida, i biti prijateljice onih hetero parova koji se ljube svake dvije minute. Zapravo, jedino što mi je istinski smetalo bilo je to što nismo bile dovoljno hrabre i što smo dozvolile da nas strah pobijedi.

Ovo je najbolje more ikad – rekla sam joj posljednje večer na terasi. A ona se u tom trenutku rasplakala. Tek kada smo sutradan stigle kući, dok sam otvarala kofer i vadila kesicu sa školjkama i kamenčićima koje mi je poklonila, stigla mi je poruka od nje: Najbolje more ikad.

Najbolje more ikad – uprkos vlasniku apartmana koji nas je ispratio nezadovoljan i ljut što nismo našle nijednog momka, uprkos tijesnoj sobi bez klima uređaja koju dijelimo sa prijateljicom, uprkos tome što smo za nove ljude koje smo upoznale na moru bile prijateljice, uprkos tome što smo se tek nekoliko puta uhvatile za ruke na plaži, i što smo, da bismo bile same, morale propustiti nekoliko popodnevnih kupanja jer samo tada svi prijatelji i prijateljice izlaze iz apartmana. Uprkos svemu – to jeste bilo naše ljeto, naše zajedničko putovanje, zajedničko vrijeme bliskosti, i za mene je još uvijek – najbolje more ikad.

Moj, nekoliko godina stariji prijatelj, govorio mi je o tome da su on i njegov dugogodišnji partner obišli gotovo cijeli svijet – kao prijatelji. Rodica koja je već godinama u Kanadi također mi je govorila o tome kako se ona i njena djevojka nikada novim ljudima nisu predstavile kao partnerice, već kao prijateljice. To lažno predstavljanje rezultat je svakodnevnog opreza u kojem žive svi/e LGBTIQ osobe. Misliti na svaki potez, pogled, dodir, okretati se iza sebe, predviđati i misliti unaprijed o svim sitnicama – sve su to uobičajene prakse LGBTIQ parova. Samo se rijetki/e mogu oduprijeti tom maničnom stanju i osjećanju – biti na oprezu. Ipak, većina istospolnih partnera i partnerica se boje ispoljavati svoja osjećanja na javnim mjestima. Najveći razlog tome je – strah.

Ono čega se zapravo plaše LGBTIQ parovi nisu nikakvi izmišljeni strahovi, nego ono što su zasigurno već doživljeli/e ili ono što su doživljeli/e njihovi/e prijateljice i prijatelji: osuda, neprihvatanje, prijekorni pogledi, podsmijeh, prijetnja, verbalna uvreda, pa čak nerijetko i najbrutalnija fizička premlaćivanja.

Samo oni koji su osjetili kako je živjeti u strahu bar na jedan trenutak ili na jedan dan, znaju da je to nepodnošljivo stanje. Svaki dan je poraz, ukoliko se živi u strahu.

Sa druge strane, problemi sigurnih mjesta za istospolne parove mnogo su kompleksni i o njihovoj važnosti je, naročito danas, jako važno promišljati i zagovarati. Jer ako smatramo da je to što se istospolni partneri i partnerice ne smiju držati za ruke na javnim mjestima, sitan i beznačajan problem, onda se ne treba čuditi kada se usred savremene i napredne Evrope pojavi LGBT free zona.

 

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!