Prva osoba pred kojom sam se autovala bila sam ja sama. I to je ujedno bilo moje najteže autovanje. Jer shvatiti i priznati sebe nije nešto što se razrješava preko noći. Dugotrajan je i mukotrpan bio proces pomirenja sa samom sobom i imenovanja vlastitih zamršenih osjećanja. Prihvatanje same sebe – to je izuzetno kompleksno umno i emocionalno stanje kroz koje sam godinama prolazila sama i u tišini.
PIŠE: Nikolina Todorović
Odrediti sebe i svoju razliku u odnosu na ljude oko sebe, ne prepasti se pred neizvjesnošću, osudom i samoćom, ne odustati i, na koncu, shvatiti da nemam razloga da mrzim samu sebe, to je bila moja najveća životna pobjeda i uspjeh do sada.
Prva osoba kojoj se autujemo uvijek smo mi sami/e. I za to nam treba mnogo hrabrosti. Jer time konačno prestajemo ignorisati sami/e sebe, ušutkivati emocije, i živjeti po nametnutim i propisanim pravilima. Prije ili kasnije – uvijek se moramo autovati sami/e sebi.
Ja sam započela složeni proces samootkrivanja i samoidentificiranja u doba adolescencije, tačnije u periodu između šestog i sedmog razreda osnovne škole. Bilo je to vrijeme kada sam počela sazrijevati i razvijati osjećaj samopoštovanja i samopuzdanja. Bio je to, kao i kod svih nas iako o tome nerado govorimo, i period kada sam započinjala propitivanje svoje seksualnosti i tjelesnosti. Ništa od to dvoje nije bilo moguće dok sam zataškavala onu pravu sebe, dok sam se pokušavala zavarati. Jer danas mi se čini kako sam oduvijek znala ko sam.
Znala – to je zasigurno pogrešna riječ, dolazi iz nekog suviše formalnog registra koji pripada zrelim i odraslim ljudima. Osjećala – to je prava riječ, koja odgovara dobu i stanju djeteta. Osjećala sam ko sam i u šestoj godini, kada smo svi u kući gledali film Gia, a samo sam ja potajno, u kupatilu, plakala neobjašnjivo dirnuta tragičnom sudbinom junakinje, njenoj bolnoj i iskrenoj ljubavi prema drugoj djevojci. Osjećala sam ko sam svaki put kada sam se vrišteći branila od sestrinih i roditeljskih upornih i bezazlenih zadirkivanja da sam se možda zaljubila u dječaka iz ulice, u sina od tatinog kolege, u sina od mamine prijateljice, u dječaka iz ambulante, u dječaka na pijaci, u dječaka na igralištu… Ta toliko iritantna navika starijih da zadirkuju nezrelu djecu, dječaka i djevojčicu, da među njima ima nešto više od druženja, i danas mi se čini jako neumjesnom i problematičnom iz više razloga.
Osjećala sam ko sam od najranijeg doba iako tada nisam znala šta osjećam. Uostalom, to nije nimalo čudno uzme li se u obzir koliko nas djetinjstvo obilježava. Ne kaže se uzalud da je djetinjstvo propitivanje. Ali djeca ne propituju samo svijet oko sebe nego i sama sebe. Problematika ranog samootkrivanja nedovoljno je artikulisana, ali ja sam posve sigurna da je mnogo toga o meni reklo moje zbunjeno djetinjstvo.
Ništa, dakle, nisam o tome znala niti o tome dublje promišljala dok se nisam, na koncu petog razreda, sa drugaricama trebala uključiti u razgovor o simpatijama, odnosno o dječacima. Naime, dok su se moje najbolje prijateljice iz ulice zaljubljivale svake dvije sedmice, i neprestano cvrkutale o dječacima-simpatijama, dok su pokušavale doći do onog pravog, glavnog i najljepšeg, ja sam osjećala da sa njima ne mogu dijeliti uzbuđenja. Tada sam samo znala jedno, a to je da me dječaci ne privlače. Sa njima sam mogla biti i bila sam samo prijateljica.
Uvijek kada o tome razmišljam sjetim se duhovite i simpatične anegdote, koja se odigrala na prvoj godini fakulteta, kada mi je na hodniku, pred mnoštvom prijateljica i prijatelja, prišao poznanik iz osnovne škole. Nakon nekoliko minuta razgovora, on me je dobronamjerno i šaljivo upitao: Je li ti znaš da si ti bila moja prva cura? Na što sam zbunjeno odgovorila: Stvarno, a kad to? To uistinu govori dosta o tome kako sam gledala na svoj odnos sa dječacima. Jer ono što su oni smatrali zabavljanjem, za mene je bilo samo druženje. Bezazleno razmjenjivanje poruka, ispraćanje do škole i nekoliko šetnji, ponekad bih dozvolila i da kratko spuste svoje usne na moje (namjerno izbjegavam riječ poljubac jer to nisu bili poljupci), to je bilo najviše dokle je moglo ići moje zabavljanje sa muškarcima. Uzgred, moram napomenuti da mi je i to bilo sasvim dovoljno da shvatim da zasigurno nisam heteroseksualka. Ovo napominjem jer se nikada nisam osjećala uvrijeđenije nego kada su mi nekoliko puta u životu različiti ljudi rekli: Proći će te to tvoje stanje čim budeš spavala sa muškarcem. Iako znam da to neuki i neinformisani ljudi govore svakodnevno kao veliku mudrost, ne mogu da se oglušim na tako veliku seksističku i homofobnu uvredu i da ne istaknem da su se sa njom susretale gotovo sve kvir žene koje poznajem.
Kada sam, dakle, naposlijetku odustala od tog pokušaja uklapanja i priznala samoj sebi ko sam, postala sam usamljenija nego ikada. Jer nije bilo nikoga sa kim bih mogla pričati o tome. Spomenuti takvo nešto prijateljima i prijateljicama, sestri, rodicama, bilo je nezamislivo u tom trenutku dok sam se i sama neprestano pitala: šta mi se dešava, šta mi se dešava…
Bilo je to mučno vrijeme adolescentske šutnje, izgubljenosti, nepripadanja, samoosuđivanja, samopropitivanja, buđenja žudnje, želje, iščekivanja, ali i intenzivnog upoznavanja sa LGBTIQ svijetom preko filmova, književnosti i muzike.
I baš u to vrijeme kada sam se neprestano razboljevala od potiskivanja i prešućivanja, od nesređenosti i izgubljenosti, od tog stanja koje bih danas mogla odrediti kao ne-biti-niko, ne-biti-potpuna-osoba, desila su se dva jako važna događaja: autovala sam se sestri, i dobila poziv na kafu od djevojke sa kojom sam se intenzivno dopisivala mjesecima.
Otkrivanje sestri i njena nesebična podrška, naklonost i ljubav koje sam u tom trenutku dobila, i danas su nešto najljepše što mi se moglo dogoditi. Više nisam bila isključena iz onih priča o simpatijama, zaljubljivanjima, iskustvima. Odjednom se nisam osjećala usamljeno. Zato je podrška od brata ili sestre posebno važna i lijepa – jer u nama budi osjećaj da imamo saučesnike/saučesnice u svemu.
Upoznavanje sa djevojkom koja je postala moja prva simpatija, pomoglo mi je da konačno upoznam sebe, svoje opredjeljenje te da prevaziđem doba iscrpljujućeg propitivanja. Premda se između nas dvije nije desilo ništa jer me je bilo strah priznati osjećanja i pokvariti prijateljstvo, izgubiti njenu blizinu i pažnju, druženje sa tom djevojkom i emocije prema njoj, predstavljali su veliku prekretnicu u mom životu. To mi je pomoglo da se suočim sa tim da me nije strah zavoljeti ženu, da mogu voljeti ženu, da se ne mrzim zbog toga što volim ženu, već naprotiv, da sam, kada volim, bolja, sretnija, ispunjenija i potpunija osoba.
Zaista, čini se da smo svi/e upoznati/e i svjesni/e da je autovanje porodici i javnosti jako bolan i traumatičan proces, ali istovremeno jako malo govorimo o tome koliko je autovanje samom/samoj sebi traumatičan, stresan i kompleksan proces, posebice zbog toga jer podrazumijeva dugogodišnje stagniranje u iscrpljujujćem i poražavajućem stanju – šutnji.
Prekinuti tu šutnju za mene je značilo osloboditi se. Jer tek kada sam sebi priznala ko sam, dobila sam priliku i da se upoznam sa samom sobom, sa svojim tijelom i svojim emocijama. Istina je da sam time upala u vrtlog drugih problema i prepreka. No, uprkos svemu, znala sam da iako me je ovo društvo osudilo na skrivanje, na strahovanje, na zamorno laganje i pretvaranje, ne moram bar samu sebe osuditi na laganje i samozavaravanje. Ne moram ograničiti svoju, ionako ograničenu, slobodu. Ne moram i neću odustati od ljubavi koja je ionako stotinu puta jača od mene, jača od svih nas.
