MJESTA NELAGODE: Ulice odrastanja i mahalski standardi normalnosti

Otkako sam, prije više od godinu dana, započela ciklus kolumni pod nazivom Mjesta nelagode, jedna od mojih glavnih želja bila je da ukažem na to da se čak i naizgled bezazlena mjesta vrlo lako mogu pretvoriti ili u svojoj suštini jesu – nelagodna.

PIŠE: Nikolina Todorović

Tim povodom sam, naime, ponajprije željela proširiti i produbiti značenje pojma mjesto. Jer ono, u ovim tekstovima, zasigurno nije samo fizički konkretni prostor. Mjesto je svaki prostor unutar i izvan mene u kojemu se ja i sve/i ostali/e LGBTIQ osobe osjećamo ranjivim, usamljenim i u kojem smo, zapravo, primorani da godinama ušutkano živimo i trpimo nepravdu.

Od porodične trpeze, preko virtualnog svijeta, pa sve do ginekološkog stola – LGBTIQ osobe se suočavaju sa nelagodnim, stresnim, potresnim i iscrpljujućim stanjima i situacijama. Uslijed svega toga, nesumnjivo, neprekidno se emocionalno i fizički prelamamo, te se uistinu gotovo svakodnevno moramo boriti za dostojanstven život.

Rekla bih normalan život, ali kao pripadnici LGBTIQ zajednice, riječ normalno u mom mentalnom registru budi niz traumatskih konotacija i poveznica. Znam da većina ljudi kada kaže normalno, između ostaloga, misli na zdravo, uglađeno, pristojno, prihvatljivo, i, u konačnici, strejt. Već duže vrijeme, zapravo, primjećujem kako izbjegavam upotrebu tog pojma, upravo iz tih razloga, pa se jednako nevoljko osjećam kada je drugi izgovaraju.

Stoga mi se odrednica dostojanstven život čini mnogo uspjelijom u ovom kontekstu. Odavno o tome želim govoriti. Jer to je zapravo ono što svi/e mi i želimo – dostojanstven i slobodan život. Istospolna ljubav nije nenormalna. Pojedinci i pojedinke koji/e su u istospolnim vezama također nisu nenormalni/e. Jedino mi se čini da je s one strane svakog razuma svijet i njegove pojave tumačiti i dijeliti tako uprošteno: na normalno i nenormalno.

Posljednjih dana se osjećam posebno usamljenom. Oko mene je mnogo meni dragih i važnih ljudi, koji me čine sretnom, ali uprkos tome osjetim u sebi vrlo komplicirano osjećanje usamljenosti, praznine i, priznajem, nemoći. Razmišljam o tome kako sam zaglavila u ovom stanju. Dobro, istina je da sam i ranije bila sklona sličnim emotivnim i psihičkim stanjima, koja se naposljetku odraze i na moje fizičko stanje, ali sam ovaj put poželjela duboko zaroniti u sebe i otkriti šta me to tišti. Nisam se iznenadila kada sam, zapravo, između ostalog, shvatila da me stežu zidovi mog vlastitog doma. Ponovo jedna te ista, moja najveća briga – odnos mojih roditelja/porodice i mene.

Dok su proljetne i ljetne noći, mnogo vremena navečer provodim uz otvoren prozor. Čini me sretnom povjetarac, kreketanje žaba, poneko svjetlo iz dobro poznatih kuća, pojačan zvuk televizije… Tako ranjiva, kakva sam ovih dana, odjednom sam počela i da mislim o svom komšiliku i ulici u kojoj sam odrasla i u kojoj živim cijeli svoj život.

Sjećam se kada sam prije nekoliko godina započela žustru svađu sa roditeljima u dvorištu. Govorili smo o mnogo čemu, pa i o mojoj seksualnoj orijentaciji. Čule su nas komšije, nema sumnje. A to je, za moje roditelje, najveći strah. Gotovo da sa sto postotnom sigurnošću znam da bi me prihvatili samo da im u glavi nije misao – šta će reći svijet, šta će reći ljudi, šta će reći komšije…

A moje komšije, bar kako se čini po stavovima koje izgovaraju naglas – ne vole pedere.

Nikada neću zaboraviti događaj kojeg i danas prepričavam uz smijeh, ali mi zapravo nikada nije bio smiješan, jednako kao što mi cijela situacija nije bila smiješna niti bezazlena.

Moj tata, zajedno sa još nekoliko komšija, pritrčao je u akciju slaganja drva koja su netom stigla našem prvom komšiji. Vrelo ljetno poslijepodne. Moja mačka i ja se izležavamo u bašti. Bilo je to malo prije prve bosanskohercegovačke povorke ponosa.

Odjednom se započela i ta tema – Povorka. Svi negoduju. Kažu – nije to za nas, šta će to kod nas, to je za zapada, šta će na ulicama oni a toliko ljudi nema posla, gladno, bolesno… Onda moj komšija, vrlo ozbiljnim tonom, saopštava: Znate šta, ljudi, evo kako vam je to. To vam sve vrte ovi bogati pederi. Oni daju pare. Potkupljuju. Dođu dva-tri bogata pedera, i promovišu šta hoće. Pare, sve su to pare! Oni imaju para koliko hoćeš!

Samo moj tata šuti.

Moj tata šuti jer duboko u sebi zna da iza žive ograde sjedi i sve to čuje njegova kćer.

Moj tata zna da će njegova kćer ići na tu Povorku, iako se njima zaklela da neće.

Zato šuti.

I ja sam sve to prešutjela. Plačući iza žive ograde.

Ali sada pišem o tome. Jer me istinski pogodila spoznaja da ulica u kojoj sam odrasla, ljudi sa kojima sam rasla, postala su nelagodna mjesta za mene.

Ne znam šta me više naljutilo – propagiranje ideje da su sve borbe nevladinih organizacija, aktivista/ica, pojedinaca/ki, samo lažne predstave za, odnosno, zbog novca, ili činjenica da to govori čovjek, moj komšija, kojeg volim, poštujem, i kojeg i dana-danas moram pozdravljati ljubazno i sa poštovanjem.

Ljute me i umaraju ovakva stanja. Licemjerje u kojem sam natjerana da živim. Nemogućnost da se izmaknem od neshvatljive svakodnevne banalnosti. Da u vlastitom dvorištu, komšiluku i ulici, svakodnevno sjedim, pozdravljam se i mimoilazim sa ljudima koji me nikada nisu upoznali, a koji me, čini mi se, nikada ne bi prihvatili.

Zbog toga me beskrajno obeshrabruje ova spoznaja da samu sebe moram prećutkivati i modelizovati prema mahalskom standardu – normalnosti.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!