Šta se dogodi kada zamolite ljude da homofobne uvrede i prijetnje iz online sfere izgovore i upute uživo? Učesnici_e programa TPO fondacije imali su upravo za test da pripadniku_ci neke od marginalnih grupa uživo upute neku od prijetnji, preuzetu sa društvenih mreža. Za mnoge je ovo bio izuzetno stresan i preplavljujući zadatak.
Piše: Mirza Halilčević
Govor mržnje u online prostoru je postao toliko učestao i svakodnevan da je skoro standardiziran do mjere da se na mnoge upućene uvrede, prijetnje, online javnost više i i ne obazire. Ovako ponašanje, ipak, ne treba da čudi. Prije svega, online prostor nije izolovan dio svijesti društva pa da značajano odstupa od kolektivnog stava istog. S druge strane, online sfera, kao nekontrolisana i neuređena, a bh. javnost nenaviknuta na demokratiju koja podrazumijeva i odgovornost (ne nužno samo krivičnu), predstavlja pritom i plodno tlo. U konačnici, online prostor i ovako postavljene stvari odgovaraju nam na ono hipotetičko pitanje – da li biste bili homofob kada biste znali da će vam to proći nekažnjeno?
Univerzitetska profesorica, Zilka Spahić Šiljak, sa svojom programskom koordinatoricom Azrom Nezirić, u Sarajevu je sa učesnicima_ca programa koji implementira TPO fondacija sprovela jedan svojevrsni eksperiment – test koji djelomično odgovara na gore postavljeno pitanje.
„Ja sam kao projekt koordinatorica TPO Fondacije imala priliku ispratiti cjelokupan rad EMIL (Ethos of Multireligious and Intercultural Learning) grupe. Edukacija jačanja međureligijskih i interkulturalnih kompetencija nastavnika je započela kao potreba da se našem nastavnom osoblju ukaže na propuste obrazovnog sistema. TPO Fondacija je pokrenula ovaj jednogodišnji program kojemu je cilj da se nastavnici suoče s vlastitim zabludama i predrasudama.“ Objašnjava Nezirić.
Program sačinjen iz više modula bio je namijenjen polaznicima_cama programa – angažovanim u javnom obrazovanju, a cilj programa, između ostalog, jeste senzibilisanje nastavnog, odnosno, školskog kadra pri radu sa djecom i mladima.
Ipak, kako netrpeljivost, govor mržnje i homofobija u online svijetu, nisu bezazleni fenomeni, nego su odraz postojane frustracije i duboke nemogućnosti razumijevanja društveno nenormiranog ponašanja, bitno je u kontinuitetu skretati pažnju na važnost odnosa sprege između homofobije u online i javnoj sferi.
Ono što su Spahić Šiljak i Nezirić na tragu ovoga učinili svakako je korak više, obzirom da one nadilaze teorijske koncepte, te od učesnika_ca, očekuju da se svako za sebe konsulutuje sa vlastitom homofobijom, dok unutar simulacije članu LGBTI zajednice upućuje jednu od prijetnji ili uvreda sa društvenih mreža.
„Ova metoda igranja uloga (role-play) je jedna od efektivnijih metoda iskustvenog učenja. Posebno je to važno u interkulturalnm učenju i podučavanju, jer omogućava učesnicima da se izravno suoče sa težinom vlastitih predrasuda, ali i da osvijeste koliko na podsvjesnom nivou imaju predrasude prema nekim ljudima ili grupama. Često za sebe tvrdimo da smo otvoreni, uključivi, kako poštujemo ljudsko dostojanstvo i kako nikoga ne bismo povrijedili, a onda progovori naša podsvijest iz koje se izlije potisnuta nelagoda, nerazumijevanje, pa i mržnja. To nas nekada može odvesti toliko daleko, da iako tvrdimo za sebe da smo najbolji ljudi na svijetu i ne želimo nikome zlo, da činimo nasilje i da vrijeđamo u ime onoga što je nama sveto, i da osporavamo prava nekome čiji svjetonazor, orijentaciju ili izbore ne razumijemo ili se oni kose sa onim u šta mi vjerujemo i šta smatramo ispravnim i moralnim“ objašnjava Spahić Šiljak, dodajući:
„Direktnim suočavanjem sa ljudima koji su marginalizirani i koji trpe nepravdu, često zahvaljujući i našoj šutnji, učesnici seminara bili su u situaciji da gledajući oči i glasno artikuliraju uvredljive izjave o Romima, Jevrejima, muslimanima, i LGBT osobama. Taj proces, iako dogovorena simulacija, bio je vrlo bolan i neugodan, a kako su sami učesnici istaknuli upravo zbog toga jer je trebalo u lice izreći uvredu. Jedna profesorica je to ovako obrazložila: ‘Da je ova uvreda bila napisana negdje na zidu, pa da sam je samo vidjela, bilo bi mi teško, ali ovako da je moram glasno izgovoriti gledajući u oči osobu, e to je već boljelo.'“
Pritisak koji se stvara u kontrolisanim uslovima eksperimenta upućuje svakog od učesnika_ca na preispitivanje stavova o vlastitoj otvorenosti. Zanimljivo je primijetiti da su mnogi učesnici_e pokazivali očigledne znakove nelagode prilikom sprovođenja eksperimenta i njihovog dijela čitanja izjave.
Ipak, postavlja se pitanje, kako tumačimo nelagodu, te zašto nam je tačno neugodno da i unutar simulacije budemo homofobni – da li zbog vlastitog stava o sebi ili zbog činjenice da bismo potencijalno mogli snositi posljedice za takvo ponašanje – ili, u konačnici, zbog istinskog osjećaja stida.
„Cjelokupna poenta ove radionice jeste činjenica kako je teško pogledati nekoga u oči i pročitati ono što mu čak ni mi sami nego drugi upućuju, a kako jednostavno sjesti ispred računara i naslijepo s pseudonimom napisati komentar od kojeg se ledi krv u žilama. Stoga treba spajati ljude i više vremena i prostora odvojiti na živi razgovor, Napredak učesnika smo mjerili Bennettovim interkulturalnim kontinuumom koji su učesnici radili za svako od četiri sučeljavanja (Romkinja, žena s hidžabom, pripadnik LGBTIQ zajednice i Jevrej) i uspoređivali s kontinuumima koji su rađeni tokom godine. Lično smatram da je ovo jedna mala grupa od trinaest učesnika, ali koja ima drukčije vidike o društvenoj zbilji nakon završene edukacije i spomenutog radioničkog metoda“, zaključuje Nezirić.
Ono što uslove ovog eksperimenta također bitno definiše jeste i činjenica da mnogi učesnici_e nikada nisu imali prilike ranije susretati se sa nekim od gore pobrojanih marginalnih identiteta. Naučno je dokazano da susret i gledanje u oči dvije nepoznate osobe, direktno utječe na osjećaj povezanosti i bliskosti.
„Ova refleksija pokazuje, s jedne strane koliko smo navikli da čujemo i vidimo uvrede prema ljudima koji su drugačiji od nas, ali da na njih ne reagiramo, a s druge strane, koliko je bolno, a može biti i katarzično kada u tom procesu direktno sudjelujemo i kada je preko puta nas stvarna osoba koja nam nije ništa nažao učinila. Diskriminacija i uvrede su dvostran proces u kojem gube i napadnuti i napadač, iako izgleda da napadač nema nikakvih psiholoških, emotivnih, kognitivnih i duhovnih posljedica svoga čina. Posljedice su strašne za one kojima su upućene, jer udaraju u same temelje njihove ličnosti i onoga što oni jesu. Međutim i napadači gube, jer se vrijeđanjem i omalovažavanjem nagriza suština ljudskosti. Uvrede su kao virus koji razara zdravo tkivo, zdrav razum i civiliziran odnos“, zaključuje Spahić Šiljak.
Rezultati vježbe igranja uloga u mnogočemu su potvrdili da je bh. društvo puno predrasuda, ali da također postoji optimalna mogućnost rada na njima. Kako nam za kraj iz TPO fondacije i objašnjavaju, obrazovni sistem, iako formalno kreiran tako da eksplicitno nikoga ne vrijeđa, ostavlja prostor da se određene grupe ljudi marginaliziraju i dehumaniziraju. Učesnici_e su pokazali zavidan nivo profesionalizma, zrelosti, a iznad svega ljudskosti, jer bez empatije, razumijevanja i poštovanja drugog i drugačijeg, ma koliko se ne slagali s njim/njom, nema izgradnje civiliziranog demokratskog društva u kojem ima mjesta za svakoga.
