Nema zemlje za starce

19. 10. 2020
O izazovima svakodnevnice „starijih“ pripadnika_ca LGBTI zajednice u BiH
Piše: Lamija Begagić

Radeći prije nekoliko godina na svom prvom romanu, aktivno sam i pasionirano istraživala temu penzionisanja sportista, a naročito sportistkinja. Još kao djevojčicu nemuštu u određivanju tuđih godina i spoznavanju vlastitih, zbunjivalo me kad bi sportski komentatori o pojedinim igračima govorili da su već jako stari, ali i dalje aktivni, a oni bi, redom, bivali mlađi od mojih roditelja koje ni sad ne doživljavam – starima. Tad su mi tek bili u naponu snage i moći – svemogući i nesalomljivi.

Starost u sportu počinje rano, u tridesetim. No, rano počinje i zrelost – aktivne karijere mnogi počinju već sa petnaest – šesnaest, upisujući prilagođene školske programe. Sve se u životu profesionalnih sportiskinja i sportista odigrava brzo i u petoj brzini.

Kakve sad sve to, pak, ima veze sa životima, iskustvima, odrastanjima i starenjima LGBTI osoba i ima li ikakve, dobro je pitanje. Odgovor je da vjerovatno i nema, te da sam odabrala ovaj uvod, tek da bih otkrila vlastitu strast ka temi starenja kao takvog. No, pišući ove redove, neka se poveznica, kako to s pisanjem počesto biva (i to je jedna od njegovih magija), ukazala sama: ako u spoznavanju sebe i mirenju sebe sa svijetom i svijetovim očekivanjima kasnije odrastu, da li, sukladno tome, LGBTI osobe i kasnije stare, tačnije, i u četrdesetim žive produženu mladost, dok su drugovi sportisti već uveliko promijenili karijere i otvorili kafane?

Odgovor je teško sa sigurnošću dati, vjerovatno je klimava teza, no, u razgovorima sa prijateljicama i prijateljima, noge su joj se, poprilično ustabilile, a njihova su joj iskustva dala na statici.

Šalu na stranu, iskustva LGBTI ljudi, makar u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, svjedoče da mnogim mladim ljudima cijele dvadesete, a nerijetko i tridesete godine prolaze u stalnim i ponavljanim autiranjima – sebi, porodici, školskim drugarima, drugarima s faksa, profesoricama, šeficama i šefovima, kolegama, ekipi sa kuglanja, badmintona, planinarenja… Dok sportistima godine kada su u naponu fizičke snage i tjelesne spreme prolaze u intenzivnom treningu, mlade LGBTI osobe treniraju izlaske iz ormara i(li) vraćanje u njega. I tako mjesecima i godinama: unutra, vani, uđi, izađi…

Godine kada ti napokon postane svejedno

Šta je najbolje što ti se u četrdesetim dogodilo?, pitala sam prijatelja nedavno, sa željom da vidim koliko nam se preklapaju iskustva, budući da je ovu dekadu načeo godinu dana prije mene.

Odgovorio je: Mir. Ja sam dodala: Sigurnost. On je dodao: Samouvjerenost. Ja sam dodala: Finansijsku neovisnost. On je opet rekao: Ali istinski mir.

Njegova je priča o odrastanju slična mnogima: spoznaja vlastite orijentacije, kratkotrajno negiranje, eksperimentiranje sa suprotnim spolom, otkrivanje zajednice, pozicioniranje u zajednici, dvostruki život u zajednici i van nje, mirenje ta dva suprotstavljena svijeta… Sve je to trajalo godinama i proces je kojeg još nije doveo do samog kraja, mada mu je – nikad bliže. U međuvremenu je završio fakultet, selio se, izmjenjao bezbroj podstanarskih i privremenih stanova, dobio posao, napredovao na poslu, uselio se s partnerom, nabavio kućnog ljubimca, proputovao svijetom… I štošta još između toga što nema vrijednost u svijetu koji validira tek vlastite stanove i vjenčane listove. Između ostalog: i taj mir.

Kako misliš mir? – pitala sam ga.

Tako. To kad ti je napokon svejedno za sudove drugih i kad napokon znaš koliko znaš, koliko možeš, koliko si narastao, koliko imaš da daš…

Za LGBTI osobe, emotivni rast nije važniji nego za život i mentalnu stabilnost strejt osoba, ali jeste proces koji je dugotrajniji i koji, jednom kad se dosegne, biva cijenjen zbog svijesti o teškom i trnovitom putu da se do njega dođe. Zato je ideja mira u zrelijim godinama toliko česta, pa je isti taj Mir kao odgovor na isto ono pitanje o najvrednijem poklonu zrelijih godina izgovorila i još jedna poznanica i jedna bliska mi prijateljica.

A kad mir napokon dođe, dovoljno mu se prepustiti i povremeno ga narušiti bukom i, ne baš bijesom, ali zasigurno oslobađanjem frustracije nad „izgubljenom“ mladošću.

Svakodnevnica starijih pripadnika i pripadnica zajednice, makar u BiH, stoga je počesto upravo tu negdje između uživanja u zarađenom i izborenom miru i aktivnog učestvovanja na „sceni“, koju je nekad tako teško napustiti.

Ukoliko su LGBTI osobe još i aktivistice i aktivisti, a dvoje od troje mojih prijatelja sa kojima sam na ovu temu razgovarala i jesu, onda se taj život između odvija i na tom polju: između želje da se ide u zasluženu mirovinu i one da se mlađe koji su došli poduči i podsjeti na njihove pionirske korake ka zajedničkim ciljevima.

I ako možda u sportu i filmu nema zemlje za starce, za starije LGBTI pripadnike je, ipak, ima. A ona može biti bilo gdje, a najviše je ima u nama samima i u onima koje volimo.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!