PIŠE: A. A.
Bila je to 2021. godina, imao sam tada 35 godina. Odvažio sam se na taj težak korak autovanja roditeljima. Međutim, na moje neugodno iznenađenje, njihove reakcije bile su veoma negativne. Od tog momenta počinju moje nedaće kao gej muškarca. Pritisci, verbalno i psihološko nasilje postali su moja svakodnevnica. Roditelji jednostavno nisu mogli prihvatiti moju seksualnu orijentaciju.
Na moju sreću, patnje su prestale kada sam saznao da u Sarajevu postoji Sigurna kuća za LGBTIQ osobe. Ubrzo nakon tog saznanja kontaktirao sam Nejlu Zejnilagić, koordinatoricu Sigurne kuće, i brzo smo se dogovorili oko mog dolaska u Sarajevo.
U Sarajevo sam krenuo autobusom, s jednom torbom, u potpunu neizvjesnost. Po dolasku su me dočekali Nejla i Siniša, te smo se kroz razgovor dogovorili o mom boravku u Sigurnoj kući.
Iz ove perspektive, boravak tamo omogućio mi je sigurnost, mir, psihološki oporavak i neku vrstu rehabilitacije od različitih oblika nasilja kojima sam bio izložen kod kuće. To je bilo moje utočište narednih nešto manje od šest mjeseci. Ovom prilikom želim se zahvaliti svim uposlenicima Sigurne kuće, kao i fondaciji „Krila nade“, što su mi omogućili sigurno i stabilno okruženje u trenucima kada mi je to bilo najpotrebnije.
Bez pretjerivanja, sve aktivnosti koje smo imali, kako unutar, tako i izvan Sigurne kuće, vodile su ka mom osnaživanju i jačanju ličnih kapaciteta. Zaista odličan tim, koji čine socijalna radnica, psihoterapeuti i drugo osoblje Sigurne kuće, djeluje kao podrška u oporavku žrtava nasilja, što sam u tom trenutku i bio, ali i u pripremi za što samostalniji i nezavisniji život nakon izlaska iz Sigurne kuće.
Tako, naprimjer, mogu navesti neke od aktivnosti koje smo imali na dnevnom i sedmičnom nivou: različite radionice, zabave organizirane u okviru LGBTIQ zajednice (npr. drag show), peer-to-peer savjetovanja s članovima zajednice, druženja, izlete u prirodu, kao i pozive na događaje koje je organizirao Sarajevski otvoreni centar (poput projekcija dokumentarnih filmova i panel-diskusija o stanju i položaju LGBTI zajednice u Bosni i Hercegovini).
Sve navedene aktivnosti značajno su mi pomogle da ojačam kao gej muškarac, da se osjetim dijelom zajednice i da budem prihvaćen kao njen ravnopravan član, te da budem psihološki i socijalno osnažen i pripremljen za buduće izazove.
Takvo iskustvo, mogu slobodno reći, bilo je izuzetno i zasigurno je doprinijelo mom ličnom rastu, kao i osvještavanju vlastite pozicije i mogućnosti unutar zajednice. Iako izazovi i dalje postoje u bosanskohercegovačkom društvu, danas, svjestan kapaciteta koje sam stekao kroz boravak u Sigurnoj kući, „Krilima nade“ i široj zajednici, mogu reći da sam iz svega izašao kao snažniji i osviješten gej muškarac koji hrabro nastavlja svojim životnim putem.
U „Krilima nade“, fondaciji koja u svom sastavu ima Sigurnu kuću za LGBTIQ osobe, zaista bez floskule, žive i djeluju u skladu sa svojim nazivom. I meni su pomogli da „raširim krila“ za novi početak. Nije bilo lako, ali je vrijedilo. Svo osoblje, kako u „Krilima nade“, tako i u Sigurnoj kući, ocjenjujem najvišom ocjenom za njihov profesionalan, obazriv i savjestan pristup, prije svega u poboljšanju mog psihičkog stanja, a zatim i u mom daljem osnaživanju.
Sigurna kuća ovog tipa, pa i u mom slučaju, pokazala se kao izuzetno važan faktor u procesu osnaživanja i povećanja vidljivosti LGBTI zajednice u Bosni i Hercegovini. Kao jedan od korisnika, neizmjerno sam zahvalan svima koji su mi pomogli na tom putu, u izgradnji samopouzdanja i samopoštovanja.
