I onda sam otišao…
Piše: Jasmina Čaušević
Studija o mladima u Jugoistočnoj Evropi (Turčilo i dr, 2019) pokazala je da skoro 62% mladih u Bosni i Hercegovini želi da napusti zemlju. I sa ovako visokim procentom potencijalnih emigranata/ica, u poređenju sa zemljama regiona, mladi iz BiH imaju slabiju želju za odlaskom od vršnjaka iz Srbije i sa Kosova, ali snažniju od vršnjaka iz Slovenije i Hrvatske. Kako se navodi u studiji, zabrinjavajući je podatak da 40% mladih želi da napusti zemlju zauvijek, dok drugi dio planira ostati u inostranstvu duže od 20 godina. Ako se ovih preko 60% mladih koji žele da odu iz BiH uporedi sa nalazima Studije o mladima (Žiga i dr, 2015), vidi se da je procenat onih koji žele da odu porastao za 12,6 % za samo tri godine, i to je podatak koji najviše govori o situaciju u zemlji.
Šta BiH treba da uradi da mladi ne odlaze? Odgovor se sam nameće ukoliko se pogledaju razlozi za odlazak. Polovina mladih kao osnovne razloge odlaska ističu unaprijeđenje kvalitete života, bolje poslovne prilike i veće plate. Nezaposleni mladi iskazuju snažniju želju za odlaskom jer u inostranstvu vide veće šanse za zapošljavanje. Oni koji rade navode poboljšanje kvalitete života i veće plate kao motiv odlaska, tj. iskazuju želju za odlaskom zbog loših uslova tržišta rada i malih plata koje ne podmiruju ni osnovne životne troškove, a planiranje porodice dovodi u pitanje. Mlade LGBTIQ osobe, pored svih ovih, imaju i splet okolnosti koje homofobija proizvodi kao dodatni motiv za odlazak.
Damir je iz BiH otišao prije dvije godine. U Sarajevu je živio u iznajmljenom stanu, bavio se umjetnošću, radio istovremeno na 3-4 honorarna posla. ”Dugo vremena sam izbjegavao taj razgovor sa samim sobom, to početno ključno pitanje – dokle ovako? Istina je da sam radio na koliko god projekata sam fizički mogao – kako se narodski kaže radio k'o konj, i to je bilo dovoljno da pokrije troškove stanovanja, nešto odjeće, izlazaka i to je to. Šta ako želim
otputovati gdje, kupiti auto ili stan? Ako želim osnovati porodicu i imati djecu…? Ah! Pa naravno, to nije ni moguće ovdje. Jer sam gej, i jer me zakon ne prepoznaje kao osobu vrijednu osnovnih ljuskih potreba. To je ono što je u meni izazvalo potrebu da odem.”
Kada je Milan prije sedam godina tražio azil u Americi, to je bilo zato što se bojao povratka u BiH: ”Bojao sam se ponovnih napada, ponižavanja, nasilja od ljudi koji znaju ili pretpostavljaju da sam gej. BiH je zemlja u kojoj vladaju nasilje i homofobija i njoj je nemoguće živjeti slobodno kao gej muškarac.” Komentarišući, prije nekoliko godina, situaciju koja se tiče prava na život i zaštitu od nasilja u BiH, Milan je rekao: ”Mislim da uopšte nismo svjesni da je situacija loša, dok ne odemo negdje. Nisam osjećao da mi je život ugrožen, čak ni nakon što sam dobio batine i što sam bio prozivan po gradu. Sve se to dešava ali ti i dalje misliš da si ti uzrok nesigurnosti, ja sam živio u tom ubjeđenju. Mislio sam da sam siguran, ali nisam bio. Trenutak kad sam shvatio da mi život nije siguran u BiH je bio trenutak kad sam došao u Ameriku.“
Kada je Jasenko, prije četiri godine otišao iz BiH, to je uradio, prije svega da bi sačuvao svoje psihičko zdravlje, a svakako je jedan od razloga bilo i zaposlenje: ”Mene niko nikad nije htio da zaposli jer sam bio aut. U Afganistanu kad sam radio isto sam bio aut i to mojim američkim šefovima nije predstavljalo problem, ali jeste kolegama koji su bili iz BiH. U BiH nisam imao ni prilike da se zaposlim, jer sam se sa 17 godina autovao i to je naravno uticalo i na moje traženje posla, jer svako svakog zna. Čak kad sam tražio i kao konobar posao, nisu htjeli da zaposle pedera, kao zbog drugih ljudi.“
Studije navode da mlade osobe iz Bosne i Hercegovine odlaze jer ne mogu naći zaposlenje, zasnovati porodicu ili zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe, kao i usljed činjenice da vladajuće elite godinama održavaju konfliktno političko stanje i neprijatnu atmosferu nesigurnosti i straha. Damir je u svom iskustvu osetio sve ovo isto i objasnio slikovito da nije otišao isključivo zato što je gej već i ”zato što nisam mogao kupiti kola ili stan” i dodao još nekoliko činjenica iz života LGBTIQ osoba u BiH – od toga da se zdrav odnos ne može graditi sa partnerom koji nije out zbog straha i represije društva, preko toga da mu u BiH nisu radna prava zaštićena, da se od honorarnih poslova teško može živjeti, a da ne može očekivati da će imati penziju, do toga da su ljudi ”vazda ozbiljni ili smrknuti… Ukoliko se osmijehneš strancu misle da si blesav.”
Za LGBTIQ mlade osobe kao i za sve ostale, nezaposlenost, deprimirajuća ekonomska, društvena i politička situacija u zemlji, tamna slika budućnosti i strah od nasilja, uzrokovali su dugogodišnji trend masovnog odlaska u druge zemlje. Bez obzira što iz BiH odlaze mladi, talentovani, kreativni, vrijedni ljudi, država ne čini ništa, sistematski, da se odlasci makar uspore. Emigracija nije samo odlazak – ni za one koji/e odlaze, niti za nas koji/e ostajemo da iščekujemo i unaprijed se radujemo susretima sa ljudima koji nam nedostaju. Sa njihovim odlascima, smanjuje se i ukupni potencijal da nam se društvo razvija, a budućnost koja dolazi nije posebno svijetla.
Napominjemo da su statistički podaci o emigraciji mladih iz BiH preuzeti iz dvije studije. Prošlogodišnje, koju je radilo više autorica i autora: Turčilo, L., Osmić, A., Kapidžić D., Šadić, S., Žiga, J. & Dudić, A. (2019): Studija o mladima u Jugoistočnoj Evropi. Sarajevo: Friedrich-Ebert-Stiftung; te nešto starije: Žiga, J., Turčilo, L., Osmić, A., Bašić, S., Džananović Miraščija, N., Kapidžić D. & Brkić Šmigoc, J. (2015): Studija o mladima u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Friedrich-Ebert-Stiftung.
Ovaj tekst nastao je u partnerstvu sa omladinskom organizacijom Schüler Helfen Leben iz Berlina.
