Bliži nam se kraj jedne, po svemu, sasvim neobične godine koja se, gotovo cijela, odvijala u sjeni pandemije. Malo smo kojoj toliko priželjkivali kraj, mada poprilično sigurni da ni ulazak u novu kalendarsku godinu ne garantuje povratak na postavke svijeta prije nego li ga je virus izvrnuo naopačke.
Piše: Lamija Begagić
No, u duhu praznične pojačane introspekcije, s pravom se pitamo vrijedi li se, uopće, jednom kad sve prođe, vraćati na te fabričke postavke i šta su nam one dobrog donijele? Da li su nas pripremile na vanredne situacije poput ove, naoružale nas solidarnošću, socijalnom pravdom, vjerom u nauku i empiriju?
Nažalost, nisu, upravo suprotno, pandemija je bacila svjetlo na pozornicu svijeta na kojoj su predstavu odigrale nesnađenost i nepripremljenost vlada, kolaps zdravstvenih sistema, nedostatak socijalnih država, te levitiranje obrazovnih politika u prostorima potpuno izvan stvarnosti.
Vlade pojedinih država više su se od drugih potrudile da pod krinkom pandemije izvrše nove i nove opresije, dočim neke, poput Poljske, nisu čak ni pandemiju koristile za izgovor da bi izglasali usvajenje zakona koji je poljskim ženama dodatno ograničio ionako ograničeno pravo na abortus.
Rezultat takve odluke ove izuzetno konzervativne i desne vlade bio je jednako iznenađujuć i očekivan: eksplozija otpora koji je zapalio sve veće poljske gradove dok, napokon, nije rezultirao povlačenjem sporne odluke.
To pravo na otpor, pravo na odbranu integriteta vlastitih tijela, danas nam je, dok se svijet iz temelja mijenja, važnije no ikada. Granice tijela danas više nisu samo naše tako ranjive i nikad krhkije i smrtnije fizološke i biološke datosti, granice tijela danas su i granice na kojima se brani ljudsko dostojanstvo.
Naša su tijela proteklih mjeseci u rukama drugih, naša tijela leže zaboravljena po bolničkim predsobljima, naša tijela stoje u redovima dok čekaju na testiranje, naša se tijela tresu u groznicama po prijemnim ambulantima, za sudbine naših tijela zabrinuta i nemoćna rodbina pokušava doznati birajući nebrojene brojeve telefona na koje se niko ne javlja. Za naša su tijela, ponovo, nespremna društva, nespremne zajednice, nespremni zdravstveni i socijalni sistemi.
I nije to, dakako, prvi put. Predugo traje borba žena da od država i vjerskih zajednica preuzmu kontrole nad vlastitim tijelima, da njime raspolažu ne samo po pitanju dostojanstvenog tretmana na porodu, kontrole trudnoće i prava na abortus, nego i po pitanjima svakodnevne objektivizacije i terora društvenih očekivanja. Predugo traje borba trans osoba za priznanjima njihovih rodnih identiteta, predugo borba lezbejki i biseksualnih žena da se njihova tijela i njihov seksualni život prestane koristiti za golicanje mašte strejt muškaraca. Tjelesni integritet branimo na svakom ćošku, od porodice, od komšiluka, od škole, od države.
Poljski bi nas primjer mogao (morao?) naučiti da možda postoje vanredna vremena, ali da vanredne mjere nikada ne smiju ići preko granica tijela i granica dostojanstva.
Danas su to sestre u Poljskoj kojima se oduzima pravo raspolaganja vlastitim tijelom, čak i kad su u pitanju toliko fragilne situacije poput malformacije ploda, sutra su to naše bake koje danima leže na granici života čekajući da ih neko od potplaćenog medicinskog osoblja priključi na kisik, a već prekosutra nezaštićena djeca koju roditelji, naoružani ignorancijom adolescenata prema naučnim postulatima, odbijaju vakcinisati.
Danas, više no ikada, otpor nam nije tek pravo, već i obaveza, kako bismo, skupa sa virusom, pod kontrolu napokon stavili i opresiju nad nikad krhkijim dostojanstvom čovječanstva.
