PIŠE: Maja Š.
Zajedno smo šest godina, i kao sve lezbejke, od toga živimo skupa skoro svih šest. Bilo je to prirodno – kao da su naši životi oduvijek pripadali jedan drugom. Kad smo tek započele zajednički život, to je bio samo prostor s golim zidovima. Kroz godine, učinile smo ga toplim i ispunile sitnicama koje pričaju našu priču – fotografijama s putovanja, uspomenama s prvih zajedničkih praznika, knjigama, biljkama (nažalost umjetnim jer su uglavnom otrovne za mace). Svaka stvar u njemu nosi trag nas dvije, naših razgovora, naših tišina.
Stan koji dijelimo nije samo mjesto gdje spavamo i jedemo, to je prostor ispunjen smijehom, nježnošću, ponekad suzama, ali uvijek ljubavlju. To je dom.
Život u našem domu počinje rano. Pas nestrpljivo tapka po podu, spreman da izađe napolje, dok se mačke uglas oglašavaju, pokušavajući na svaki mogući način privući pažnju i dobiti doručak što prije. Jedna se penje na sto, druga se petlja oko nogu, a pas skače uzbuđen zbog novog dana. I dok se sve to odvija, osjetim njen blagi pogled i osmijeh kojim započinjemo jutro. Iako je sve bučno, za nas je to savršen sklad – ritam našeg zajedničkog života, u kojem se haos i mir savršeno isprepliću.
Naša porodica možda ne izgleda kao one koje vidimo u školskim udžbenicima ili na reklamama za božićne praznike. Nema zajedničkog prezimena, papira, potpisa, pečata (A gdje pečat?!), ali ima nečeg mnogo važnijeg – ima pripadnosti. Naš pas, naše dvije mačke i mi – dvije žene koje su izabrale da se vole bez obzira na očekivanja okoline.
Dani su nam ispunjeni sitnim ritualima koji možda drugima izgledaju obično, ali nama znače sve. Pripremamo kafu jedna drugoj bez pitanja jer znamo tačno koliko mlijeka koja voli. Vikendom odlazimo na pijacu i nabavku namirnica. Kuhamo zajedno ili gledamo trash emisije koje samo mi volimo. Sjednemo na klupu u park i samo gledamo kako Scooby trčkara oko nas. Male stvari, ali one su stubovi naše sreće.
Kroz ovih šest godina, prošle smo kroz toliko toga zajedno – uspone i padove, izazove i radosti. Ali u trenucima sumnje, dovoljno je bilo da se pogledamo i znamo – naša ljubav je stvarna, snažna i nepokolebljiva. I zato, kad pomislim na budućnost, ne mislim na papire i potpise. Mislim na jutra s njom. Na osmijehe koje međusobno razmijenimo.
Često ljudi pitaju šta znači biti porodica. Da li su to krvne veze, potpisi, tradicija? Možda za neke. Ali za mene, porodica je glas koji te umiri nakon napornog dana. To su tiha razumijevanja, male geste ljubavi, osjećaj sigurnosti i pripadnosti.
Ponekad, dok navečer ležimo na kauču, umotane u mekanu deku, s psom sklupčanim između nas i macama koje se gurkaju za najbolju poziciju na jastuku, pomislim: “Ovo je porodica”.
