Piše: Lamija Begagić
U prvom u nizu razgovora „Porodica progovara“ razgovarale smo sa Lanom i njenom mamom.
Lana ima 31 godinu i aut je svim svojim prijateljima, prijateljicama, gotovo cijeloj porodici, a sporadično, ovisno od okruženja u kojima je radila, bila je aut i na poslu. Bila bi aut i u ovom razgovoru da je njena mama spremna izaći javno sa svojim imenom. No, zbog posla kojeg radi i okruženja na radnom mjestu, mama je ipak odlučila da je potpišemo samo kao – mamu.
Lana je rodom iz malog mjesta gdje joj mama i danas živi. Ona je, pak, već petu godinu u bh. prijestolnici. A skoro isto toliko, aut je mami. U razgovoru s nama, prisjeća se tog izuzetno važnog trenutka, svaki tren pogledajući u mamu koja, dok ona govori, samo klima glavom i otpuhuje dimove cigarete.
Lana: Ma, naravno da se sjećam svake sekunde. Prvi mart. Divan dan, proljeće počinje, nas dvije išle pješke na planinu. Mama bila baš razgovorljiva, pričale o religiji, politici, bistrile velike mudrosti. Napravile pauzu na sred nekog makadama, ja puhćem, zadihana, a mama kao djevojčica, u top formi, pita me šta je, nije valjda da sam umorna. I ja tu nekako pomislim: Ma, reći ću joj i to odmah sad!
Sjećaš se?
Mama: Ne sa toliko detalja kao ti, znaš mene (smijeh). Ali naravno da sjećam. Znam da sam te pitala, kad si rekla dramatično: Mama, ja ti imam nešto reći…
Lana: Nešto saopštiti! Izvini, molim te, tačno se sjećam da sam iskoristila riječ „saopštiti“, kao da je presuda nekakva…
Mama: Eh, eto, kad si rekla da ćeš nešto da mi saopštiš, ja te pitala jesi li se spetljala sa oženjenim.
Lana: Da, da, pomogla si mi s tim pitanjem, jer si rekla „oženjenim muškarcem“, a ja sam se onda samo nadovezala i rekla: Ma, mama, nisu uopšte u pitanju muškarci.
Lana je, prisjeća se, u trenutku kad je odlučila reći mami da je lezbejka iza sebe imala neuspješni brak i skoro dvije godine veze sa djevojkom. Za svoju mamu kaže da je po prirodi dosta mirna i povučena, nekad „do ludila nekomunikativna i štura“, ali da je kod nje uvijek jako cijenila što se nije miješala u njene odnose. Ni za razvod nikada nije mnogo pitala, niti je pod utjecajem male sredine u kojoj živi pokušavala uticati na kćerkine odluke. Nije ih ni krila, ni lagala, mada, po prirodi takva, rijetko je o svom privatnom životu pričala s okolinom.
Mama: Ma pokušavaju saznati sve, ovdje svako svakome viri u šerpu. Ja samo kažem za oboje: Zdravi su, hvala Bogu. I dosta. Onda i prestaju da pitaju. Nisam im išla objašnjavati zašto se razvela, koga briga, ne bi da joj je bilo lijepo. A ovo da joj govorim za nju i djevojke. Taman posla, šta se koga tiče?
U razgovoru s nama, naravno, kaže da o kćerkinoj seksualnoj orijentaciji ne razmišlja kao o nekoj devijaciji ili bolesti. Apsolutno ne, dodaje.
Lana: Mama jednako gleda na moje odnose s djevojkama, kako je gledala i na moj brak ili kako gleda na bratove odnose. To je nešto naše i dok smo mi sretni, i ona je. To je tako prosto, a tako divno. Mada, mama, žulja te ipak jedna stvar…
Mama: Kako misliš? Ahaaaa! (smijeh). Ma, da, nije da me žulja, njena je to odluka, kao i sve, ali ja Lani govorim da rodi sebi dijete. Ne treba u brak, ne treba glumiti neku sreću s osobom koju ne voli, ima danas načina. Ali djeca su radost. Tužno je da ih ne možeš imati samo zato što voliš žene. Šta fali da ste ti i H recimo imale jednu curicu?
Lana: Otkud ti H, sad odjednom? (smijeh)
H je Lanina prva djevojka koju je mama poznavala i dugo prije nego joj se Lana autirala. I dan danas se ponekad čuju, mada sama Lana, kako kaže, rijetko ostaje u kontaktu sa svojim bivšim djevojkama.
Mama: Bila mi je draga, javi mi se ponekad, pošalje poruku, pita kako sam. Draga je bila jer je pazila Lanu. Sjećam se jednom, pomagala je Lani da se preseli iz jednog u drugi podstanarski stan, krečile su skupa i stalno je zapitkivala te je l’ gladna, te je l’ žedna, te što ne odmori, te ona će uraditi sve. Bilo mi je to „sumnjivo“ i čim mi je Lana „saopštila“ (smijeh), odmah sam sabrala dva i dva. Sjećaš se da sam te odmah pitala je l’ H u pitanju?
Lana: Sjećam. A ja počela plakati kao kišna godina. I ti me nasmijavala. A kad su naišle neke planinarke iza nas, sjećaš se kako sam ti ja, sva onako autohomofobna kakva sam tada bila, rekla da tiše pričaš, pa ti rekla: Pa šta ako saznaju, šta će, reći te mami? (smijeh)
Danas, pet godina kasnije, Lana je aut i tetki, rodicama, bratu… No, da je mama nije prihvatila dajući joj svu potrebnu ljubav i podršku, ko zna da li bi danas bila tu gdje jeste, bez tog dragocjenog vjetra u leđa.
Mama: Možda sam samo ja takva, ali meni to stvarno nisu neke aman velike i strašne stvari. Ja samo želim da nije sama, da se ne pati više nego što mora. Dobro znam kako je gurati sama, ostala sam rano bez muža, podigla njih dvoje. Ako može lijepo i lagano, pa ko smo mi da nečiji put određujemo i otežavamo. Isto je to sve. I usreći je i nasekira cura kao što bi i momak. Nekad potoke suza prolije, ne mogu da je gledam koliko se daje…
Lana: Dosta, mama, nemoj da me ofiraš (smijeh!). Reci im za kraj šta mi kažeš kad se ja tako ucmiham!
Mama: Ništa što ti svak’ normalan ne bi rekao: Pusti to, eno pun dunjaluk cura!
Rastajemo se uz smijeh, pa Lana prati mamu na autobus. Odlazi nakon što je, za kratke posjete kćerki, uspjela odvojiti koji sat i za razgovor s nama kako bismo, njenom pozitivnom pričom, otvorili važan serijal „Porodica progovara“, posvećen mamama poput Lanine, tatama, braći, sestrama i svim hrabrim članovima porodice koji su svoje najbliže razumjeli i podržali.
