Piše: Lamija Begagić
Foto: meandar.hr
Emmanuelle Pagano: Adolescenti trogloditi, MeandarMedia, Zagreb, 2014, s francuskog prevela Ursula Burger Oesch
Negdje gore visoko u klancima, tamo negdje gdje surova i teška zima sa stalnim snjegovima traje više od pola godine, živi i vozi školski autobus Adele. Vozačica je i psihoterapeutkinja, majka, savjetnica, prijateljica. Svaku dionicu, svaku krivinu, svaki odron na cesti poznaje kao svoj džep. Djeca koju vozi od kuće do škole, oni mlađi i oni stariji, adolescenti, vjeruju joj i predaju joj svoje životiće u ruke i po najvećoj mećavi, najvećoj vijavici, po minusima koji ne samo da štipaju nježne obraze već mogu izazvati i ozbiljne smrzotine.
Njihovi roditelji čine isto, mada im nikako nije jasno odakle se pojavila i kako to da ju je put nanio baš na njihovu sirovu i škrtu visoravan. Pravilo je da i oni koji se rode tu, rano odlaze. Izuzetak je, čudu ravan, da se neko nov i nepoznat tu nastani. Odakle je došla? I još važnije: od čega je otišla?
Proći će vremena dok čitateljke i čitatelji dobiju iste ove odgovore koje traže i roditelji, i djeca. Nasmrzavat ćemo se na ovim stranicama čitajući ovaj, kako jedan kritičar reče, roman ceste na francuski način.
Svoju veliku tajnu, Adele će nam odavati polako, u naznakama, igrajući se rodovima u jeziku, pričajući priču o odrastanju, dok napokon ne shvatimo da je odrasla tu, da se rodila tu, da je tu imala mlađeg brata i da mu je nekad bila brat, dok se danas trudi da je napokon prizna kao sestru, da je doživi kao sestru, jer Adele, protagonistica i pripovjedačica ovog sjajnog romana francuske autorice Emmanuelle Pagano, je transeksualka koja je nakon operativnog zahvata, napokon sretna u vlastitom tijelu, odlučila vratiti se u provinciju u kojoj je odrasla.
Roman nije veliki, ne prati ga epska naracija, na momente je fragmentaran i poetski, sjećanje i stvarnost prepliću se na neobične načine. Galeriju likova čine djeca, mlađa i starija, neka tek skicirana, neka potpuno izbrušena, te pripovjedačicin brat, izuzetno važan lik u priči, onaj kroz kojeg se zapravo zrcali cijeli put koji je Adele prošla od dječaka nesretnog u vlastitoj koži do žene koja živi svoju tajnu. Kada se Adelin brat iznenada, nakon decenije neprisustva u njenom životu, poslom pojavi u starom kraju, gdje doživi i nesreću, kada se vrati u život sestre, te joj se greškom obrati u ženskom rodu, priča dolazi do stanovitog zaokreta i po prvi put se javi nada da je i u toj učmaloj proviniciji zarobljenoj među liticama, zatrpanoj snjegovima što ne kopne, moguće osvojiti neke slobode. A na čelu armija koje oslobađaju slobode i ruše okove kvazinormalnosti po pravilu su mladi ljudi, oni koje Adele vozi svaki dan i koje, na posljednjim stranicama romana, spasi od smrzavanja i ozbiljnih ozljeda skrivajući ih u pećinu, nalazište iz doba troglodita, koja danas funkcioniše kao muzej. U toj pećini, daleko od svjetla dana i svakodnevnice, otkrit će se neke tajne i umjesto osjećaja bezizlaznosti, javit će se kod Adele osjećaj olakšanja što je sa lažima napokon gotovo. Kada se otvori okno pećine i u njega, uz svjetlo dana, uđe mladi lovac Tony, Adelin mladić i slavodobitno je iznese i smjesti u vatrogasno vozilo, tajna neće ostati u pećini:
Glasina će polako obići visoravan. Kad zatopli, magle će se spustiti stijenkama klanaca poput uskiptjelih lavina, sve će izgledati kao u nekom lošem filmu. Jednom od onih filmova u kojima se snimatelj malko zanese.
Glasina će putovati još mjesecima. Proći će dobrih nekoliko tjedana prije nego što dođe do Tonyja, u kafiću ili za vrijeme stočnog sajma.
(…)
Odlučit ću ostati ovdje jer ovdje mi je dom.
Znam da će vrijeme utišati govorkanja, rane. Tračevi će postati ono što su mislili da prikrivaju, stanovita istina, moja vlastita.
Bio sam dječak odavde i nikad nisam postao muškarcem. Bio sam dječak, postao sam žena, odavde.
Roman završava scenom spašavanja iz pećine. U povratku kući svi šute. Govorit će se kasnije, mjesecima, ali Adele više neće biti briga.
Ta noć u pećini donijela joj je onu vrstu katarze za kojom je tragala. Jednako kao onaj trenutak u bolnici kada ju je brat oslovio u ženskom rodu, ne gledajući je u oči.
Past će novi snjegovi, ona će voziti stari autobus, vjerujući, kako reče u posljednjem poglavlju, da je čak i ta njena rodna visoravan dovoljno velika da se jezici umore.
