Ljudi su otkako je svijeta tražili odgovor i objašnjenja za fenomene i pojave koje im nisu jasne. U ljudskoj je prirodi da traži odgovor i da se osjeća sigurno u okolnostima u kojima živi, te da ih razumije ili barem ima osjećaj da ih razumije.
Piše: Mirza Halilčević
Antička književnost puna je skoro plastičnih primjera ljudske potrebe za razumijevanjem prirodnih pojava, no, i bh. stvarnost također. Nije rijetkost ni danas, da usljed nedovoljnog poznavanja materije problema, često objašnjenje, pa i uzrok najrazličitijih prirodnih pojava tražimo, recimo, na margini društvene svijesti, koja nam je također nepoznanica. LGBTI zajednica je ove godine, a i godinama unazad, skupa sa migrantima/kinjama, u očima neinformisanih i neukih, u više navrata bila uzrokom pandemije korona virusa, kao drugih prirodnih nesreća.
Srđan Puhalo, psiholog, pomogao nam je u temeljitijem razumijevanju ove potrebe. On je stava da živimo u društvu gdje smo naviknuti da razmišljamo uzročno posljedično, te da tako da bismo objasnili neka dešavanja, tražimo njihove uzroke, gdje događaje objašnjavamo voljom Boga ili Đavola, kaznom za određeno ponašanje ili kao iskušenje.
“Često iza tih problema stoje zavjere nekih skrivenih centara moći (teorije zavjere), koji žele na ovaj način da ostvare svoje ciljeve (vladavina nad ljudima, smanjenje broja ljudi ili kontrola nad njima). Na taj način ono što se dešava dobija neki smisao u njihovim glavama, ali bez bilo kakvog relevantnog dokaza. Kada se dešavaju neke prirodne nesreće ili imamo velike turbulencije u društvu onda se traže krivci za to ili žtveni jarac kojeg ćemo optužiti da je kriv za sve što se trenutno dešava, a to su najćešće neke grupe na margini društva, koje mogu biti svjesno ili nesvjesno izabrane. Koja grupa ce se izabrati kao žrtveni jarac zavisi od mnogo faktora, ali ona se na kraju optuži da je glavni krivac za sve ono sto nam se dešava. Nakada su to masoni, nekada LGBT, nekada Soroš, ali taj krivac nam pomaže da razumijemo trenutnu situaciju i pokusamo koliko toliko da je kontrolišemo. Problem nastaje kada to etiketiranje postane povod za obračun sa ‘krivcima’ za ovakvo stanje.” – zaključuje Puhalo.
LGBTI zajednica u BiH, pa i svijetu, i dalje se kreće putem osvajanja slobode, a ovakav tretman društva ne ide joj u prilog. Bojana K., trans djevojka iz Banja Luke, jedna je od onih koja optužbe i pripisivanje krivice ne doživljava lično, iako joj je jasno da se na taj način potiče na netrpeljivost i mržnju.
„Mislim da su ljudi inače skloni tome da za svaku nepriliku okrive onog koga ne podnose, čije načine života i stilove ne podržavaju. Definitivno je to slučaj i sa korona virusom, koji je po mišljenju nekih vjerskih fanatika ali i vođa, došao na našu planetu krivicom gej ljudi ili da kazni čovječanstvo zbog istopolnih brakova, parada ponosa i sl. Koliko vidimo, koronom su zaraženi ljudi raznih vjera, nacija, društvenih skupina, političkih, socijalnih i drugih opredjeljenja. Ljudi su skloni poistovjećivnaju sopstvenih animoziteta sa izvjesnim nesretnim dešavanjima u svijetu. Pa je tako bilo slučajeva da se zbog ekonomske krize, poplava i evo sad korona virusa, krive ljudi zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Čini mi se da ljudi koji su takvog stave, nisu ni svjesni da na takav način šire već postojanu netrpeljivost i raspiruju mržnju prema drugom i drugačijem. Lično, kad pročitam tako neku izjavu kojom se porede nevolje koje se dešavaju u svijetu sa nečijim životom, ljudskom prirodom i sl., ne osjetim se loše već iskreno žalim takve ljude”, zaključuje Bojana.
Bosnu i Hercegovinu je teško izolovati iz ovog narativa. Štaviše, homofobija ove vrste, može se možda čak i više pronaći i u Londonu, Španiji, Novom Zelandu, Japanu, širom Amerike i Izraela. Potreba za optuživanjem u ovom slučaju LGBTI zajednica, javlja se uglavnom usljed pojave izvanrednih, neočekivanih prirodnih nesreća ili kriza. Možemo reći kako upravo sve veća postojanost LGBTI osoba u javnom prostora, te ostvarivanje većeg stepena prava otvara mogućnost za korištenjem ovakvog narativa. Za potres koji je zadesio BiH u novembru 2019., za primjer i ilustrativno prikazivanje uzroka uzeta je slika bh. povorke. Ista stvar napravljena je i prilikom traženja uzroka širenja korona virusa u BiH. U Americi je za uzrok uragana Sandy uzeta činjenica da je godinu dana ranije došlo do legaliziranja istospolnih brakova u saveznoj državi Nju Jork. LGBTI osobe su optuživane i za potrese na Novom Zelandu, ekonomske krize u Španiji, poplave u Srbiji, kao i druge tragične slučajeve.
Mervana Mujić, političarka i aktivistkinja, svjesna je da put razumijevanja prirodnih pojava, nesreća i nama nepoznatih okolnosti ne smije postati put homofobije. Iako se, kako i sama kaže, ovaj obrazac čini relativno primitivnim, on nije bezazlen. Tanka je granica između pripisivanja krivice marginalnim zajednicima, do obračunavanja s istima.
“Kada govorimo o LGBT populaciji društveno ograđivanje je posebno prepoznatljivo po ograničavanju njihovih prava na prisustvo u društvenoj svakodnevnici. Ova negativnost može da se pripiše strahu od drugog i drugačijeg, neznanju i nerazumijevanju. U opasnijem slučaju može se dovesti u vezu sa političkim radikalizmom i religijskim dogmatizmom. U vrijeme pandemije i globalne krize svako od nas se bori sa strahom od obolijevanja, brigom za egzistenciju , strahom od neizvjesnosti. Pored ovog teškog tereta LGBT osobe su od strane pojedinih medija ili pripadnika grupa na socijalnim mrežama predstavljeni kao razlog i krivac za pojavu pandemije. Za primitivce iz mase koja djeluje po inerciji priča o božijem gnjevu vrlo lako može značiti poziv na linč.” – zaključuje Mujić.
Naravno, nije ovo uopće izolovan slučaj. Teorijom žrtvenog jarca, sasvim je logično da će društvo – u većini, za stvari koje mu nisu jasne, žrtvovati nejač – u manjini, poput LGBTI zajednice ili migranata, a za potrebe vlastitog emocionalnog i racionalnog komfora i sigurnosti. Historija svjedoči o tome da su za potrebe umirene društvene savjesti do sada, ovisno od situacije do situacije, žrtvovani i afroamerikanci, Jevreji, žene, Romi, muslimani, Azijati i mnogi drugi.
Ines Tanović Sijerčić, aktivistkinja koja svoj doprinos svakodnevno daje kroz rad sa migrantima/kinja, i sama primjećuje obrazac po kojem se između ostalog i ova populacija optužuju za prenošenje i širenje korona virusa. Kako i sama navodi, svjesna je da je to rezultat općeg straha, ali i neobrazovanosti, religijskog fundamentalizma, te preplavljenosti informacijama, od kojih su mnoge netačne i neprovjerene.
„Princip je uvijek isti – krivci nismo mi, krivac je netko drugi. A ti ‘drugi’ najčešće su upravo manjinske društvene zajednice, oni najugroženiji među nama. U bh. medijima, ali i medijima diljem regije, u prvim tjednima pojave korona virusa, nerijetko smo mogli vidjeti natpise u kojima se LGBTIQ zajednicu ili konkretno Prvu bh. povorku ponosa optužuje za korona virus koji je poslan da nas sve zajedno kazni jer se takav događaj uopće održao. Ili pak natpise u kojima se tvrdi da migrantska populacija nosi najveći rizik za bh. stanovništvo u doba korone, iako nigdje do sada nisam pročitala da je kod ijednog migranta u našoj zemlji otkriven korona virus. Sve to doprinijelo je tome da vlast i policija, unatoč kršenju svih mogućih konvencija o ljudskim pravima, pravima izbjeglica, migranata i ljudi u pokretu te slobodi kretanja, veliki broj ljudi koji su boravili u našem gradu, smjesti u neadekvatne, neuslovne i pretrpane kampove (bolje rečeno logore), kako bi ih sklonila s ulica i tobože ‘odbranila’ i ‘zaštitila’ stanovništvo od ‘moguće opasnosti’. Po istom paternu, target grupa može biti bilo koja druga manjinska zajednica ili pojedinac“, zaključuje Tanović Sijerčić.
Zaista, kako zaključuje i posljednja sagovornica, potencijal da mu se stavi meta na čelo ima skoro svaka marginalizovana osoba. Ujedinjeni u gajenju netrpeljivosti, vlastodršci na ovaj način ne samo da ispadaju plemeniti branitelji građana/ki, nego ujedno skupljaju i bodove, a u konačnici građanima/kama pružaju prividan osjećaj sigurnosti. Targetiraj, optuži, ukloni, pa vladaj. Princip je jednostavan.
Na kraju dana, jedino nas kontinuirano insistiranje na obrazovanju može spasiti. Širenje provjerenih informacija, dizanje glasa protiv nepravde, razvijanje mreže solidarnosti, ponovno građenje povjerenja u institucije, vraćanje vjere u nauku i približavanje nauke ljudima, gdje homofobija nit bilo koji oblik netrpeljivosti neće racionalno biti moguć, a sigurnost će značiti stabilne institucije, materijalnu obezbjeđenost, tolerantno društvo, i u konačnici, trezvenost, mogućnost izvlačenja logičkih zaključaka i emocionalnu stabilnost.
