PIŠE: Jovana Ivetić
Premda je Bosna i Hercegovina zemlja bajkovitih pejzaža, te bogatih kultura i tradicija, to je i mjesto gdje se LGBTQ+ osobe nerijetko suočavaju s diskriminacijom i stigmatizacijom. Može li tamo gdje su nam oduzeta ljudska prava biti istinski “dom”? Kakve promjene su potrebne da bi ostali?
Selidba u drugu zemlju, bez obzira na motiv, nosi sa sobom određene izazove za osobu koja odlazi, poput osjećaja otuđenosti i nostalgije, i neizvjesnosti u novoj sredini. Osim tih ličnih aspekata, svaki odliv stanovništva direktno utiče na čitavo društvo kroz ekonomiju. Smanjenje radne snage dovodi do nedostatka kvalifikovanih radnika, te smanjenje broja stanovnika redukuje potrošnju i investicije, čime se usporava ekonomski rast i razvijanje lokalnih zajednica. Uzimajući u obzir rečeno, poražavajuće je da prema anketi koju smo sproveli, a u kojoj je učestvovalo 76 osoba, čak 55,3 % ispitanika_ca planira odlazak iz BiH, 27,6 % ne isključuje tu opciju, dok samo 17,1 % njih ne planira. Razlog za to može se ogledati u tome što 55,3 % ispitanika_ca smatra da je u društvo u BiH samo djelimično otvoreno prema LGBTQ+ zajednici, dok 42,1 % vjeruje da nije uopšte otvoreno.
“Kada razmišljam o trenutnom stanju našeg društva u vezi s prihvatanjem različitosti, ne mogu da ne primijetim da postoji napredak, ali je taj put još uvijek dug i trnovit. Osjećaj da moja pripadnost ovom prostoru blijedi, prati me već dugo. Iako sam ovdje rođen i smatram sebe jednako važnim stubom ovog društva, kao i bilo ko drugi, često imam osjećaj da me se gura na marginu. Želim prostor gdje ću moći da dišem, da živim, a ne samo preživljavam”, navodi naš sagovornik, Abi iz Sarajeva.
Živjeti u BiH kao queer osoba
Primoranost skrivanja vlastitog identiteta predstavlja još jedan oblik nasilja s kojim se LGBTQ+ osobe često suočavaju jer to ometa slobodu izražavanja i dovodi do emocionalne patnje što dalje utiče na mentalno zdravlje. Među našim ispitanicima_ama njih 57,9 % je autovano samo bliskim osobama, 34,2 % je u potpunosti autovano, dok 7,9 % nije nikako. Međutim autovane osobe onda, između ostalog, nerijetko doživljavaju omaložavanje na poslu. Neki od odgovora na sljedeći način oslikavaju iskustvo života u BiH: rovovi, limitirano, nevidljivo, kao i život u balonu sa ljudima koji su otvoreni dok je izvan tog balona nepregledni mrak.
Među ispitanicima_ama naše ankete njih 48,7 % ističe da je odnos institucija u BiH prema LGBTQ+ zajednici loš, a 44,7 % njih da ima malog napretka, ali da je i dalje većinski loš. Iznenađujuće je da je i stigma vezana za HIV i dalje jaka, pa je jedan ispitanik bio primoran dati otkaz na poziciji medicinskog tehničara. Ostali problemi koji su ispitanici_e, ali i sagovornici_e, identifikovali_e su nedostatak zakona (jedna ispitanica je ostala bez posla, a nema mogućnost da bude na zdravstvenom osiguranju svoje partnerice), ali i odsustvo primjene postojećih zakona, te nerazumijevanje u obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, nedostatak podrške porodice (uključujući i izopštenje iz porodice), vjerski fanatizam, nemogućnost da budu s partnerom_icom u javnosti, itd.
“Do sad sam imala 4-5 profesora na fakultetu i u srednjoj školi koji su u više navrata, tokom nastave, dali transfobične izjave ili su napravili uvredljive šale na osnovu transrodnih ljudi. Pritom, ovo nisu ljudi koje bih nužno mogla opisati kao konzervativne – oni su deo jednog liberalnijeg, antinacionalističkog sloja društva i neki od njih su čak pozitivno govorili o gej muškarcima i ženama, što znači da ja kao transrodna osoba nisam sigurna čak ni u progresivnijim mehurima koji postoje unutar BiH. Shodno tome, ovde bih verovatno jako teško našla posao na kom ne bih prolazila kroz različite probleme vezane za moj rodni identitet i seksualnost, a nije kao da je u Bosni ikome lako naći posao”, objašnjava naša sagovornica, Natalija iz Banja Luke.
Za supružnike Abija i Bojana odlazak je ili djelimično ili nikakvo rješenje. Abi odlazak ne vidi ni kao bijeg ni kao nužnost, već svjestan izbor, mogućnost da zaradi novac kojim bi obezbijedio sigurniju budućnost za svoju porodicu, a istovremeno otvorio vrata ka sigurnijem postojanju.
“Biram da sebi dam šansu. Biram da živim. Odlaskom bih ostavio mnogo – porodicu, prijatelje, zajednicu, pa i dio borbe, ali tješi me to što imam jasan plan da se vratim. Ne bih zauvijek otišao, samo bi bio nakratko izvan granica kako bih se vratio jači”, Abi nam priča.
Istovremeno, Bojan ne želi da ide negdje i u svojim kasnim 30-im započinje život od nule kada su njegovi preci vjekova unazad doseli u ovu regiju da bi za sebe i buduće generacije stvorili bolji život.
“Zašto bih ja otišao negdje i stvarao ono što zapravo već imam i što mi je zagarantovano zakonom? Ono što mi nije zagarantovano zakonom zapravo mogu, želim i trebam da mijenjam ovdje. Ne želim da moja dosadašnja borba bude nevidljiva i bezuspješna, a mnogo sam uložio da se izborim za sebe i druge. Ne pristajem na ulogu žrtve, isključivo biram moj dosadašnji aktivistički put”, Bojan se nadovezuje.
Za Enu Šehić, članicu Organizacionog odbora Povorke ponosa, ostati u BiH kao queer ženi nije samo pasivan čin, već svakodnevna odluka otpora.
“To je tvrodglava ljubav prema zemlji koja me ne prestaje izazivati, ali kojoj ne prestajem pripadati. Ostajem jer želim da nas ima ovdje, da ne budemo samo bolne statistike odlaska, već živi otpor, srce zajednice, boja na sivom platnu”, Ena kazuje.
Kako ostati?
Druženje i socijalna interakcija su od primarnog značaja za emocionalno blagostanje jer doprinose opštem kvalitetu života, na čemu djeluju Sarajevski otvoreni centar, između ostalog i festivalom Kvirhana, Povorka ponosa koja i putuje kroz različite gradove BiH kako bi povezivala zajednicu, te neformalni umjetnički kolektivi, poput Mahale duginih boja. Sve to jeste dio borbe – drugi dio podrazumijeva zakone.
Na pitanje ukoliko planiraju odlazak, da li bi uvođenje određenih zakona koji bi činili LGBTQ+ osobe zakonski ravnopravnim u društvu, promijenili stav o odlasku, 47,4 % ispitanika_ca odgovara da sa sigurnošću bi, dok neki skreću pažnju da zakonski okvir BiH nije toliko loš koliko primjena istog. Samo 25 % njih ne bi promijenilo mišljenje. I naša sagovornica Natalija dijeli ovo mišljenje – ostala bi ukoliko bi znala da može da bude ekonomski sigurna bez opasnosti od nasilja, bilo da su to problemi s kolegama zbog svog statusa kao transrodne osobe, ili fizičkog nasilja.
Za sve ovo moramo da se borimo zajedno. I naš sagovornik Abi, vjeruje da oni koji ostaju i oni koji odlaze, pa se vraćaju, moraju biti jasni i odlučni.
“Ne dajte da vas ušutkaju”, Abi poručuje.
Upravo tu aktivističku buku, nastoji da održi i Povorka ponosa. “Povorka ponosa mi je prostor u kojem svijet kakav želimo pokazujemo ovdje i sada – ne negdje daleko, ne jednog dana, nego danas, na ulicama Sarajeva. To nije samo protest, to je ljubav u pokretu. I baš ta ljubav me drži ovdje. Ostajem jer vjerujem da se borba za vidljivost, za ravnopravnost, ne vodi u tuđim bitkama, nego ovdje, gdje nas još uvijek pokušavaju uvjeriti da ne postojimo”, Ena objašnjava.
Međutim, i sama je svjesna da bi više osoba moglo ostati, da bi ostajanje bilo izbor, a ne teret, potrebne su promjene.
“Potrebno je da nas institucije priznaju i zaštite, da nas obrazovni sistem ne briše iz knjiga, da zdravstveni sistem razumije naše potrebe, da imamo sigurnost, a ne samo hrabrost. Potrebna nam je pravda, a ne samo preživljavanje”, dalje Ena govori.
A šta je tačno razlog zašto je i dalje tu?
“Ostajem jer želim da ova zemlja postane mjesto gdje će queer identitet biti slavljen, a ne prešućivan. Jer ako svi odemo, kome ostavljamo ovu borbu? Ostajem da budem dio promjene – da se ne bojimo više voljeti javno, živjeti slobodno i marširati ponosno”, Ena zaključuje.
