Bliži se kraj još jedne godine. Božićni i novogodišnji filmovi već odavno zauzimaju veći dio programske sheme. Romantizirana patetika zamotana u blještavilo kiča prožima gotovo svaku priču koju donose. Izgubljena vjera glavnog lika, upoznavanje sa osobom koja mu/joj vraća nadu i osmijeh, spontano padanje u zagrljaj na snijegu (ponekad na ledu) – trenutak kada im se pogledi sretnu i kad publika postaje svjesna njihove međusobne privlačnosti – kao zaplet koji vodi ka vrhuncu priče.
Piše: Aida K.
Zašto gledamo ove filmove? Razmišljam dok zatvaram prozor koji gleda na grad prekriven gustim smogom i okončavam još jedan propali pokušaj zračenja prostorije. Zašto gledamo bilo koji drugi film? Kakvi likovi nam daju definiciju savršenog života? Ima li likova sa kojima se možemo poistovijetiti? Ako ima, kako su oni predstavljeni? Jesu li zlikovci ili dobri ljudi koji se bore protiv nepravde? Koliko su oni koji se ne uklapaju u „zlatne standarde većine“ dosljedno predstavljeni? Jesu li uopće predstavljeni?
U potrazi za odgovorima na ova pitanja morat ćemo se vratiti malo dalje u prošlost.
Nekoliko desetljeća ranije
Stoljećima su ljudi koji ne izgledaju kao većina, koji se ne uklapaju u njihove definicije normalnog i prihvatljivog, bili isključivani ili pogrešno predstavljani – kako u životu, tako i na velikim i malim ekranima. Razvoj filmske industrije, između ostalog, dugo godina se iskorištavao za širenje i osnaživanje ideja moćnika. Svi ostali, ako su bili dio scenarija, korišteni su za predstavljanje onog što je loše, što treba izbjegavati, kako bi se sačuvale prave i istinske vrijednosti vladajuće većine.
Jasno je da se na ovaj način može utjecati na prihvatanje ili odbacivanje marginaliziranih društvenih skupina. Naime, jedan od najvećih utjecaja na stvaranje predrasuda prema LGBTIQ osobama imalo je donošenje The Motion Picture Production kodeksa, poznatijeg kao Haysov kodeks, 1930. godine. Kodeks se sastojao od trideset i šest pravila za filmske stvaraoce. Pravila su imala za cilj da ograniče predstavljanje i normalizaciju karaktera i ponašanja koja su vjerske grupe smatrale neugodnim ili moralno pokvarenim. Kodeksom je bio zabranjen bilo kakav oblik perverzije, što je podrazumijevalo svako ponašanje koje odstupa od njihovog shvatanja prirodnog poretka romanse, roda i spola. Zabrana se odnosila na sve likove koje privlači isti spol ili likove koji su se razlikovali po rodnoj prezentaciji ili identitetu. Čak i decenijama nakon što je LGBTI likovima bilo dozvoljeno da se pojavljuju u filmovima, njihova seksualnost i rod bili su predstavljeni samo kao nagovještaj. Ako bi lik bio osoba koju otvoreno privlače osobe istog spola, ili transrodna osoba, obično bi taj lik bio ubijen ili predstavljen kao moralno pokvaren.
Iako ova pravila ne važe više od pedeset godina, ostaci Haysovog kodeksa još uvijek bacaju svoju sjenu na modernu filmsku industriju. Višedecenijsko izbjegavanje predstavljanja LGBTIQ osoba kao sretnih i dobrih, ostavilo je neizbrisive posljedice na stvaranje predrasuda i odbacivanje pripadnika/ca ove zajednice.
U posljednjim decenijama je napravljen pomak. Sve češće možemo vidjeti LGBTIQ likove koji imaju svoj happy ending. Nažalost, druge marginalizirane skupine se još uvijek bore za svoje pravo na pravilno i istinito predstavljanje njihovih identiteta na velikim i malim ekranima. Takve su, između ostalih, osobe sa invaliditetom koje se suočavaju sa mnogobrojnim predrasudama zbog njihovog iskvarenog predstavljanja u medijima i širenja pogrešnih informacija o određenim teškoćama u razvoju. Čak i ako su prisutni u filmovima i serijama, obično ih glume osobe koje u stvarnom životu nisu osobe s invaliditetom. Njihovi likovi su obično deseksualizirani, odnosno rijetko (ili nikako) se nalaze u romantičnim scenama.
Likovi kao što je Maribel Suarez, u seriji „The L Word: Generation Q“, ili Isaac Goodwin u seriji „Sex education“, su vrlo rijetki. Gumica koja utjelovljuje lik Maribel, Jillian Mercado, u intervjuu za The New York Times kazala je da dok je odrastala kao osoba koja ima distrofiju mišića, vrlo rijetko je na TV-u viđala glumce koji su imali neku vrstu fizičkog invaliditeta. Nakon prikazivanja scene seksa između Maribel i Micah, Mercado je rekla da je jedina stvar koju su tom scenom željeli postići da gledatelji/ce shvate da su i oni ljudi.
Šta (ne)gledamo?
Možda ima nešto u toj predvidivosti božićnih i novogodišnjih filmova što nas privlači da ih gledamo unatoč činjenici da se njihova originalnost davno istopila u masovnoj proizvodnji. Kitimo jelku, ukrašavamo stan/kuću, sve po uzoru na romantične priče koje danima gledamo. Umorni/e od svega što nam je godina stavila na leđa, želimo uljepšati njene posljednje dane. Zaslužujemo odmor uz kuhano vino, malo patetike i kiča.
Ali, možda je vrijeme da se zapitamo koliko se ljudi iz godine u godinu osjeća izostavljeno, zanemareno, ili zasjenjeno blještavilom i luksuzom koji ispunjavaju tematski heteronormativne filmove.
Gledanje filmova i serija u kojima su likovi (osobnošću, karakterom, seksualnošću, fizičkim izgledom) slični nama, pomaže u izgradnji samopouzdanja. Svijest da postoji još neko u svijetu kao što smo mi, da živi mirno i sretno, otklanja osjećaj usamljenosti. S druge strane, drugim gledateljima/icama daje mogućnost upoznavanja sa onim što im je do tada bilo strano, onoga što ne mogu razumjeti iz ličnog iskustva. To pomaže u izgradnji empatije i sveobuhvatnijeg razumijevanja različitih ljudi i grupa.
Napredak na ovom polju je spor, i još uvijek je ispod prašine predrasuda teško vidjeti šarolikost svijeta. Ne onog uskog, jednoličnog svijeta kakvog viđamo u romantičnim filmovima. Nego svijeta ispunjenog svom različitošću ljudi i ljudskih života koji postoje u njemu – iza malih i velikih ekrana.
Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka/bloga isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
