Starija generacija LGBTIQ životnih priča: Kreativnost u flertovanju i upoznavanju je bila izraženija

Upoznavanje sa osobom koja nam se sviđa nikada nije jednostavno. Onaj osjećaj koji struji kroz tijelo u trenutku kada pređemo granicu nakon koje nema povratka, kada shvatimo da je sljedeći korak koji napravimo presudan u kreiranju reakcije osobe kojoj se predstavljamo, svaki put preplavi svu racionalnost koju imamo u sebi. U tom trenutku ruke obično dobiju ulogu razigranog todlera koje bezuspješno traži neku aktivnost koja će mu zadržati pažnju, a riječi se počnu mrsiti u jeziku.
Piše: Aida K.

Virtualni svijet, društvene mreže i aplikacije za upoznavanje, donekle su olakšale ovaj proces. Hrabrost iza ekrana raste buđenjem svijesti da su naše reakcije vidljive samo nama. Niko ne mora da zna koliko nam vibriraju prsti dok pokušavaju da pogode pravo slovo. Dobijamo dragocjeno vrijeme u kojem možemo stišati raspršene misli prije nego što pošaljemo poruku, ili odgovor na nju. U vremenu kada granica između virtualnog i stvarnog svijeta postaje sve manje vidljiva, teško je zamisliti svijet bez postojanja tehnoloških mogućnosti koje danas imamo. A ipak je postojao, kao i život u njemu.

Iako je sloboda života LGBTIQ osoba u Bosni i Hercegovini još uvijek ograničena strahom od reakcija ksenofobne sredine, mogućnosti koje nudi savremena tehnologija osigurale su put do lakšeg upoznavanja, druženja, ali i dolaska do potrebne pomoći i podrške. Svoje iskustvo o tome kako je život i upoznavanje drugih LGBTIQ osoba izgledalo u svijetu koje nije nudilo te mogućnosti, u razgovoru za naš portal podijelili/e su Lejla, Alen i Alma.

“U to neko vrijeme prije postojanja LGBTIQ događaja gdje smo mogli upoznati neke nove ljude, pa tako i simpatije, dosta toga se svodilo na neku samoprocjenu i svakako na hrabrost da se pređu granice svojih mogućnosti. Moram priznati da sam se osjećala poprilično slobodno da u kafani priđem nekoj ženi ako mi se svidi. Bilo je različitih odgovora i srećom nikad loših iskustava”, kazala je Lejla na početku našeg razgovora. Iako je, kako je rekla, doživjela mnogo situacija koje su zahtijevale snalažljivost i improvizaciju pri upoznavanju osobe koja joj se sviđa, jedne situacije se vrlo često sjeti u razgovoru sa prijateljicama kada se prisjećaju prošlih dana.

“Ne mogu se tačno ni sjetiti koja je to godina mogla biti, ali mislim da ima tome više od 10 godina. Možda sam tad imala 20 ili 21. godinu. Bili smo u Zenici i vraćali smo se vozom za Sarajevo i u kupeu voza koji je bio poprilično krcat ljudima, preko puta mene je sjedila jedna mnogo interesantna djevojka koja mi se odmah svidjela. Nešto me je vuklo da joj se nekako javim, ali nisam baš mogla tu u prepunom vozu. Imala sam nekih satak vremena do Sarajeva da razmišljam kako da joj priđem, ali nisam baš imala hrabrosti direktno, pa sam se odlučila da napišem porukicu na papir i da joj dam. Ne sjećam se tačno ni šta sam napisala, ali mislim da je bilo nešto u fazonu da mi se sviđa i da bih rado da izađemo na piće. Ostavila sam svoj broj i napisala svoje ime, da ipak zna da je žensko u pitanju. Kako nisam imala hrabrosti ni da joj direktno dam poruku, iskoristila sam gužvu i momenat kada smo svi izlazili iz voza i ubacila sam joj poruku u džep. Bila sam jako nervozna i uzbuđena. Nekoliko dana kasnije sam dobila odgovor. Iskreno nisam mislila da će mi odgovoriti, ali ipak jeste. Napisala je da joj je to baš bio divan i jako hrabar potez i da joj imponuje, ali da ipak voli muškarce. Meni je bio nekako i taj momenat divan i nije me razočarao, jer mi je bilo drago da sam napravila taj korak. Godinama kasnije sam upoznala tu djevojku, jer se ipak krećemo u istim krugovima. Prije nekoliko godina smo spomenule taj čin i kroz smijeh pričale kako je to bilo preslatko”, prisjeća se Lejla, te dodaje da danas, kad razmišlja o tom periodu, smatra da je kreativnost u flertovanju i upoznavanju bila izraženija u periodu prije postojanja aplikacija i društvenih mreža. “Osjećala se neka veća živost u svim tim društvenim susretima, a doza nepoznatog je davala dodatno uzbuđenje”, objašnjava Lejla.

Na pitanje o tome koliko je razvoj tehnologije olakšao mogućnost za upoznavanje drugih LGBTI osoba, Alen je kazao da se period od prije 15-20 godina, kada je on postajao svjestan svoje seksualne orijentacije, gotovo da ne može porediti sa današnjim. “To su kao dva različita svijeta. Danas, kad se prisjetim tog perioda, bude mi se različite emocije. Svako ko je prošao, ili prolazi, kroz fazu autanja, kako samome sebi, tako i okolini, zna koji je to emotivni rolerkoster. Još kad se to dešava u vrijeme u kojem nije bilo događaja i partija za LGBTI zajednicu, Facebooka, Instagrama, niti online dating aplikacija, onda sve to dobija jednu dodatnu težinu. Svijest o tome da ima još ljudi koji prolaze kroz iste stvari, koliko god da olakšava, toliko i otežava taj proces, jer ne znaš kako da dođeš do tih ljudi. Tad su aktuelni bili forumi, na kojima su ljudi pisali o različitim temama, naravno pod nadimcima, odnosno ‘nikovima’. Ne znam ni sam kako, ali sam saznao za neki na kojem se, između ostalog, pisalo i o LGBTI temama, a po onom što se pisalo, jasno je bilo da to pišu LGBTI osobe. Naravno, bez razmišljanja sam se odmah registrovao”, prisjeća se Alen.

Pristup internetu je bio ograničen. Kako je rekao, sretni su bili oni koji su imali internet u svom stanu, ili kući. “Ja sam bio jedan od tih ‘sretnika’, ali sam mnogo više išao u internet klubove, jer me bilo strah da će mi roditelji shvatiti da ‘visim’ na tom forumu. Svako ko je išao u internet klubove zna da tu privatnost skoro da ne postoji. Znao sam obići po nekoliko klubova tražeći slobodno mjesto koje je zavučeno, ili na kojem monitor računara nije vidljiv osobama koje sjede do, ili iza mene. Iako sam bio u konstantnom strahu da ću biti ‘uhvaćen na djelu’, uživao sam u novom svijetu koji mi je taj forum ponudio. Nekad bih se osjećao kao agent na nekoj tajnoj misiji, pa mi je to pomagalo da prevladam strah”, govori kroz smijeh, praćen uzdahom i riječima da to možda i jeste bila misija čiji je cilj bio spašavanje vlastitog života. “Tako sam upoznao svog prvog momka. Javio mi se privatnom porukom, i napisao nešto u smislu da mu se sviđa kako razmišljam. Nakon kraćeg dopisivanja dogovorili smo se da se vidimo. Iako nisam mogao znati kako u stvarnosti izgleda, stvorio sam u glavi neku vrlo detaljnu sliku. Naravno, kad smo se upoznali, shvatio sam da nisam mogao više pogriješiti”, govori kroz glasan smijeh.

Iako njihova veza nije dugo trajala, ipak je, kako je rekao na kraju, bila važna prekretnica u njegovom životu, i važan korak koji je napravio na putu do oslobađanja svog identiteta od straha u kojem se gušio.

Malo drugačiju priču, sa nama je podijelila Alma. “Upoznala sam je nekoliko dana prije nego što sam se morala vratiti u svoj rodni grad. Bio je kraj ljetnog semestra, završila sam svoje obaveze na fakultetu, i potrošila sve izgovore zbog kojih bi mi roditelji dopustili da ostanem duže u Sarajevu. Noć prije mog odlaska imali smo neki vid oproštajne zabave u studentskom domu na Bjelavama. Došla je i ona. Nekoliko pogleda, nekoliko spontanih dodira, i nesigurni ulazak u priču, odredio je tok ostatka večeri. Nismo ni primijetile trenutak u kojem smo ostale same, niti brzinu kojom se noć topila u jutru, koje je za sobom vuklo rastanak. Znale smo da se nećemo vidjeti najmanje dva-tri mjeseca, pa smo se nekako prećutno složile i prihvatile činjenicu da u trenutku kada stanemo sa pričom, vjerovatno više nećemo imati priliku da je nastavimo”, započinje svoju priču Alma.

“Bilo je to vrijeme prije postojanja Vibera, Messengera, i drugih aplikacija koje su nudile mogućnost besplatnih poruka, razgovora i video poziva. Istina, postojao je Facebook, ali ne u današnjem obliku, a 90% razgovora na Skype-u se svodilo na ponavljanje rečenice ‘Čuješ li me sad?’”, govori kroz smijeh.

Upravo zbog toga, kako je rekla, nije polagala velike nade da će se njihova komunikacija nastaviti. Otišla je u porodičnu vikendicu sa prijateljima, gdje obično ide kada joj je potreban odmor i bijeg od svakodnevnog, užurbanog, života. “Na svu sreću, pogriješila sam”, nastavlja svoju priču, “Javila se nekoliko dana kasnije, i tako je sve počelo… ili se nastavilo, ne znam”, dodaje sa osmijehom. “Znam samo da sam nakon više od mjesec dana dopisivanja, nakon bezbroj razmijenjenih poruka, borbe sa ograničenim brojem karaktera SMS-a, imala žuljeve na palčevima zbog tipki na telefonu. Činjenica da sam u tom periodu bila van civilizacije otežavala mi je mogućnost dokupljivanja kredita, koji je bio neophodan za nastavak komunikacije. Moj telefon – najnovije čudo tehnologije u to doba, danas muzejski eksponat – nudio je mogućnost mobilnog interneta. Jedini problem je bio taj što je njegovo korištenje bilo užasno skupo. Poruke s njom su bile sve duže i duže, i vrlo brzo su dobile dužinu eseja, pa sam morala pronaći novi način njihovog slanja. Napisala bih svoju esej-poruku u nekoliko dijelova, i pohranila ih u “draft” poruke. Sljedeći korak je zahtijevao veliku brzinu i fokusiranost, jer je podrazumijevao kopiranje pripremljenog teksta, paljenje mobilnog interneta, ulazak u poruke na Facebooku, lijepljenje teksta, slanje, brza odjava i gašenje interneta. Ovaj postupak je bilo potrebno ponavljati onoliko puta koliko bi esej-poruka imala dijelova, a sve u svrhu što većeg broja misli koje sam s njom htjela podijeliti, za što manju količinu potrošenog kredita”, govori kroz smijeh, te dodaje da se na kraju ta improvizacija ipak isplatila. “Na kraju sam te naše poruke isprintala, ukoričila, i poklonila joj za prvu godišnjicu veze. Malo otrcano, znam, ali jedino je ona iz mene uspjela da izvuče tu patetičnu romantičarku”, govori dok širi ruke i sliježe ramenima u znak predaje. “Naše poruke su vremenom postajale kraće, ali razgovori duži. Tehnologija je postajala naprednija, telefoni pametniji, a mogućnosti koje nude društvene mreže i brojne besplatne aplikacije, neograničene. Mi smo nekako ostale iste. Istina, malo zrelije, malo upućenije u političku situaciju i dešavanja u zemlji i svijetu; malo ogorčenije zbog nemogućnosti ostvarivanja osnovnih prava i sloboda; malo manje izlazimo radnim danima, jer mamurluk traje duže; mnogo sretnije, jer svaki dan završavamo u našem stanu – ali opet iste, zalijepljene jedna za drugu onim istim osjećajem pripadanja koji se rodio prije skoro deset godina”, dodaje na kraju našeg razgovora.

Iako urezane u različita iskustva, protkane različitim zapletima i krajevima, motiv za početak i nastanak ovih priča je isti. Bez obzira na to kojoj generaciji, društvenoj skupini, ili zajednici pripadamo, svako od nas traga za putem do osobe koja će upotpuniti našu životnu priču i dati joj sretniji kraj. A ipak, nemamo svi isto pravo da se javno ponosimo tom osobom nakon što je konačno nađemo. Pripadnici/e LGBTIQ zajednice vezu sa svojim partnerom/icom još uvijek moraju maskirati pričama o “dobrim prijateljima/cama”, ili “cimerima/kama”, kako bi izbjegli/e osuđivanje heteronormativnog bh. društva. To se, izgleda, mijenja mnogo sporije od tehnologije.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!