Piše: Lamija Begagić
Rabih Alameddine, Anđeo historije, s engleskog prevela Mirjana Evtov, Buybook, Sarajevo, 2017.
Rabih Alameddine, libansko-američki pisac čijim nas prevodima romana redovno uveseljava sarajevska izdavačka kuća Buybook, u svom posljednjem remek-djelu Anđeo historije prati priču Jakuba, čovjeka niotkuda i odsvakuda.
Uz Jakuba smo od njegovih prvih libanskih dana kojih se jedva sjeća, dok je još kratkotrajno živio s ocem iz fine bejrutske kuće i majkom, siromašnom jemenskom sluškinjom.
Uz njega smo i u Jemenu, majčinoj domovini, ali i u Egiptu, u danima djetinjstva zašuškanog pod skutima tete Badee, vlasnice kairskog bordela u kojem mu je majka radila.
Pratimo ga i u ne toliko laganim godinama u francuskom internatu u Bejrutu kamo je kao dječak otišao da u očevoj domovini dobije bolje šanse i bolje obrazovanje, da bi otamo preko dalekog sjevera naš tamnoputi junak dospio u Ameriku gdje se nalazi i u trenutku dok nam svoju priču pripovijeda
A priča je to zamršene narativne strukture koja radoznale čitateljke i čitatelje usisava u sebe, vodeći ih kroz četiri odvojene narativne cjeline, uvodeći mnoge pripovjedne glasove i forme, a ne čineći nijednog trenutka da iz priče, niti na kratko, iskoračimo.
Duhovitost, britke savremene reference, istančan osjećaj za ironiju i dosljedno držanje kompozicije još kako će pomoći da Jakobovu priču progutamo u dahu, a potom, ako dosad nismo, posegnemo i za drugim Alameddinovim romanima, budući da se radi o autoru zaista jedinstvenog talenta.
Od Jemena do Amerike, od drugih do sebe
Zašto nam je Jakub, još od prvih stranica, tako magično privlačan da ostajemo bespogovorno na njegovoj strani, suosjećamo i držimo mu fige kroz cijeli roman?
Zasigurno: jer je jedan od nas.
Jedan je od onih literarnih junaka koji je u sebi spojio toliko drugosti da je svima nama, baždarenim na senzibilnost ka otpadnicima, odmah ušao pod kožu: Arapin, gej muškarac kojem je epidemija AIDS-a odnijela partnera i pet najboljih prijatelja, mentalni bolesnik, musliman u katoličkom internatu, kršćanin u egipatskom bordelu, neshvaćeni pjesnik, junak koji odmor od sebe i svih tih Drugih u sebi traži na mjestu toliko drugačijem od svih njegovih domova, bliskoistočnih, evropskih, američkih, u utočištu svih odbačenih: na klinici za hitne psihijatrijske slučajeve.
Zavodljivi glas Sotonin
Roman se, kako rekosmo, sastoji od četiri cjeline: Sotonini intervjui, Na klinici, Jakobov dnevnik i Jakobove priče.
Kroz Sotonine intervjue pratimo zavodljivi, šarmantni, britki i izuzetno duhoviti Sotonin lik.
On je glas u glavi našeg glavnog junaka koji ga, poljuljanog mentalnog zdravlja, uz još četrnaest svetaca i svetica, prati još od godina djetinjstva i rane mladosti u katoličkom internatu.
Sotona je cinični i zajedljivi zafrkant koji našeg junaka na momente ismijava, ali ga i štiti, na neki čudni očinski način, budući da pravu očinsku ljubav i prihvaćanje Jakob, kao i mnogi otpadnici poput njega, nikada nije osjetio.
Uvodeći Sotonu samog, kao i svih četrnaest svetaca rođenih iz Jakobovog unutarnjeg nemira i psihotičnih duševnih stanja, Alameddine nam zapravo otvara još petnaest rukavaca za razumijevanje lika Jakoba, anti-junaka našeg doba.
Tako mnogo pepela
Dok Sotona vodi svoje intervjue sa svecima, u ostalim narativnim cjelinama (Jakobov dnevnik i Na klinici) naš junak, pripovjedač Jakob, razgovara sa još jednim glasom u svojoj glavi: Doc-om, svojim dvadeset godina mrtvim partnerom.
Doc, mada tek posmatrač koji se Jakobu mrtav ni u jednom trenu ne obraća, važan je lik u romanu. Naš ga je junak obožavao, no, odnos je to kompleksan, a sam Doc poprilično nadmen, bahat i, ma kako nam ga ostarjeli usamljeni vjerni partner pokušava prikazati, prilično grub i nezahvalan.
No, i takav, Doc i njihovih pet gej prijatelja koji su, redom, u istom jezivom periodu, umrli od posljedica AIDS-a, bili su jedina porodica koju je Jakob imao.
A njihova smrt nije Jakobu ostavila tek šest urni s pepelom, već i zavidan nervni slom nakon kojeg je
završio u klinici i dugo godina bio na terapiji.
A u kliniku se, kao u neko mirno utočište, pokušava vratiti i nakon dvadeset godina naoko urednog života u podstanarskom stanu i dosadnog posla u advokatskoj tvrtci od devet do pet, od ponedjeljka do petka, od danas do sutra..
Na kraju jedne zaista teške noći
I to je, zapravo, shvatit ćemo to tek kad sa romanom i pričom već poodmaknemo, mjesto odakle Jakob svoju priču i počinje i završava.
Klinika.
Mada se narativna cjelina Na klinici sastoji iz dvanaest poglavlja, cijela se radnja dešava tek tokom jedne, jedine noći u kojoj, sit svega, Jakob pokušava dobiti krevet i na spasonosna sedamdeset dva sata odmoriti od smrti, od glasova, od sjećanja i uspomena, od tamo i ovdje.
U toku te jedne noći on i dolazi u čekaonicu, flertuje sa zgodnim medicinskim tehničarom, prolazi psihijatrijsku procjenu i, na njegovu žalost, a Sotonin trijumf, na koncu biva otpušten kući.
Nema suicidalnih namjera, nema hospitalizacije.
Uopšte nisam suicidalan, rekao sam. To je korisno imati na umu, rekao je psihijatar, zapisujući u svoju sveščicu s kožnim koricama. Nisam mogao lagati, Doc, o samoubistvu nikad nisam razmišljao, koliko god mrkla noć bila ili dubok ponor, to mi nikad nije palo na pamet. A svakog jutra, rekao je Sotona, bauljaš bljuzgavom stazom kao i svi ostali, ali, ne, nisi dovoljno suicidalan, nema šanse da te smjesti ovdje, omašio si, pobjeda je moja, nema tebi danas ludnice!
Jakob je otišao, otišao je nakon jedne duge i teške noći.
Otišao je kući. Otišli smo i mi sa njim, ako kuće za jakube, za gregove, za jimove, za docove, igdje i postoje. Otišli smo vjerujući da možda imamo kamo i da ipak imamo kome:
A ja sam, Doc, oduvijek sam, bio sam usamljen htio-ne htio, sve otkad znam za sebe, a svejednako sam žudio da se izgubim u drugom, nadao sam se da ću nekako nestati u tom tvom srcu, da ću šetati tvojim venama, lutati kroz tvoje kosti. Imao si prijatelje, rekao je Sotona, volio si i bio voljen, barem to ne bi smio zaboraviti. A jesam li se ikad ikome zaista prepustio, upitao sam Sotonu. On je rekao: Pa jesi li? I da li je ikad, iko?
Da li je ikad iko, pitat ćemo se i mi, dugo nakon što zatvorimo knjigu. A pitanja koja ostanu zvoniti i kad utihne zvuk klapne koricama, uvijek su dobar znak i za knjigu, i za pisca.
Spavaj mirno, Rabih Alameddine, odradio si sotonski dobar posao!
