Kako u atmosferi mačističkog maskuliniteta osvještavati i konstruisati svoj transrodni identitet, šta u tako postavljenim društvenim okolnostima znači biti trans osoba ili trans muškarac, te na koji način patrijarhalna sredina utječe na proces konstruisanja maskuliniteta kod trans pojedinaca, čitajte u tekstu Mirze Halilčevića.
Piše: Mirza Halilčević
Foto: Privatna arhiva sugovornika
U patrijarhalnom društvu hrabrost je odmetnuti se od rodne norme. Ona predstavlja zajednički nesvjesni standard funkcioniranja jednog kolektiva. Ovo nepisano pravilo odnosi se na oba roda. Danas postoji mnogo primjera koji svjedoče o bespotrebnosti rodnih uloga, kao i o besmislenosti sistema binarnosti koji prepoznaje samo muške ili ženske oblike ponašanja. No, patrijarhalni način posmatranja roda je već toliko srastao sa socijalnim politikama da se čini da je pravi izazov živjeti mimo takvog sistema, a opet biti dijelom društva. Muškarci koji krenu putem koji je tradicionalno rezervisan za žene uvijek bivaju prozvani i pozvani da se vrate na put utabanih rodnih stopa. Suprostavljati se rodnim normama zahtijeva ogromnu motivaciju. U toj nezahvalnoj poziciji upravo se često znaju naći i trans muškarci koji posmatraju svijet oko sebe, a ujedno i tek spoznaju i prilagođavaju svoj rod. Jovan Džoli Ulićević jedan je od onih koji je je imao takvo iskustvo.
“Ono što mi je bila ideja prije tranzicije jeste uklapanje u ono kako je društvo prikazivalo idealne muškarce – hipermaskulin izgled i ponašanje, dominantan stav, naročito izražen u odnosima prema ženama, homofobija, fokusiranje na penis kao ultimativnu potvrdu muškosti. Iz ove pozicije sad znam da je takva muškost izrazito fragilna i nije trebalo mnogo da se sruši unutar mene samog”, objašnjava Džoli.
Rod u odnosu na seksualnost i javni prostor ima svoju performativnost, viljdivost i način manifestiranja. S tim u vezi je i rodofobija mnogo izraženija. Rodofobija često budi i homofobne komentare, no, narušeni standard rodnog ponašanja je ono na što ljudi uglavnom reagiraju u javnom prostoru. Homofobija se nerijetko ovdje javlja kao nuspojava. Ovakva atmosfera nesumnjivo utječe na trans muškarce koji posmatraju svijet oko sebe i koji eventualno pokušavaju afirmirati svoj maskulinitet. No, kako na ličnom primjeru afirmirati nešto što tako snažno konotira i korespondira sa nasiljem i dominacijom, a s druge strane kako se osjećati prihvaćenim članom društva? Odgovornost koju sa sobom nose trans muškarci ima ogroman potencijal da redefiniše pojam roda, a u ovom slučaju i pojam maskuliniteta koji je toksičan. Nažalost, takvi procesi su isrcpljujući, a jako je malo društvenih akumulatora i sigurnih prostora u kojima trans osobe mogu rasti i razvijati se.
“Ja mogu da se zahvalim svojoj kvir zajednici, ali i svojoj radoznalosti i spremnosti da izlazim iz zone komfora i da stalno preispitujem svoje stavove, način na koji sebe vidim, svoje nesigurnosti, svoje ponašanje, svoju poziciju moći koja je došla sa muškim privilegijama nakon tranzicije. Upravo zato, sada mi je jako važno da za sebe nikad ne kažem da sam ‘samo muškarac’, već da prigrlim svoj identitet i kažem uvijek za sebe da sam ‘trans muškarac’”, zaključuje Džoli.
Osobe koje ne naiđu na potrebnu podršku i razumijevanje ponekad se pokušavaju ili prilagoditi društvu kakvo ono jeste ili svoju potrebu za prevazilaženjem rodne binarnosti potisnu. Sigurni prostori za istraživanje, samootkrivanje i u konačnici dijeljenje, u ovakvim slučajevima mahom su LGBTI okupljanja, druženja i događaji. Što je vjerovatno i razlog više zašto je bitno intenzivnije pokretati ovo pitanje.
“Ja sam imao fazu u kojoj sam pokušao da prilagodim svoj rod društveno prihvatljivoj ulozi, međutim, ta farsa je imala veoma kratak rok trajanja. U trenutku kada sam upoznao druge ljude koji dijele slične priče kao ja i kada sam se upoznao sa terminom ‘transrodnost’, sve su mi se kockice posložile. Napokon je moj rodni identitet, koji je u mojoj glavi bio imaginaran i ostvariv samo u svijetu maštanja, postao stvaran”, objašnjava Aleks Gosto, trans osoba, dodajući kako je maskulinitet koji sada prepoznaje u državi u kojoj živi mnogo suptiliniji od onog sa kojim je imao prilike sretati se u Bosni i Hercegovini u kojoj je i odrastao. “U BiH je koncept maskuliniteta jako agresivan i dominantan. Još sam kao tinejdžer preuzimao tu ulogu i čak je bila dosta dominantnija kao takva, jer sam ja kao trans osoba tada imao potrebu da još više dokažem svoj maskulinitet na taj način. Naravno, prihvatajući svoj trans identitet kasnije, shvatio sam koliko je to ustvari bilo pogrešno. Kao trans muškarac sam doživio dosta fizičkog i psihičkog nasilja, jer se moj maskulinitet nije uklapao u agresivno-dominantni društveni sklop. U Norveškoj, gdje sada živim, maskulinitet je suptilan, nenasilan i friendly u odnosu na bosanskohercegovački koji je totalna suprotnost tome, nažalost”, navodi Aleks.
Narušavanje rodne norme društvo skoro nikome ne oprašta. No, i trans muškarci, kao uostalom i svi drugi, mogu koristiti svoje konformističke privilegije ako se odluče na to i ako odaberu da kroz svoje performiranje i utjelovljenje roda potvrđuju patrijarhalni standard. Sve dok se rod esencijalistički tretira, društvo zapravo i ne brine toliko da li taj tretman dolazi od trans ili cis muškaraca. Sličan princip nalazi se i u homoseksulnim partnerskim odnosima, gdje društvo često zbog nemogućnosti smještanja odnosa u patrijarhalni okvir i percipiranja odnosa kao takvog postavlja pitanja ko je “muško”, a ko je “žensko” u tom odnosu. Režim traži svoju potvrdu, pa i tamo gdje su koncepti potpuno antirežimski. Možda je upravo zato i imenovanje bitno, počevši od ličnih primjera! S tim u vezi i Džoli je neko vrijeme uživao u društvenom afirmiranju svog identiteta, ali onda je, kako kaže, shvatio da je ono što ljudi afirmiraju zapravo to da je postao muškarac kakvog po izgledu društvo želi.
“Vrijeđala me je društvena potvrda koju sam dobijao jer sam bio svjestan da je to bazirano na mom izgledu. Govorili su mi: ‘Bravo’, ‘Vauu, uspješna tranzicija’, ‘Nikad ne bih rekao/la…’, a onda sam počeo da izazivam takve stavove, pa sam oblačio uže farmerice, eksperimentisao sa bojama, sjedio prekrštenih nogu i onda su me počeli nazivati ‘pederom’ i ‘pederčinom’. Kada sam počeo da govorim za sebe da sam ‘kvir trans muškarac’, to je tek izazvalo nedoumice, naročito u pogledu moje seksualnosti, koju ne želim da definišem, ali je drugi/e vrlo rado definišu jer me vide kao strejt muškarca koji je u vezi sa ženom”, ispričao je Džoli, dodajući i kako se, obzirom da nosi 23 godine “ženskog iskustva”, kao i autentično iskustvo nasilja koje žene doživljavaju, ne može tek tako lako distancirati od svoje femininosti. Iako je trans muškarac, Džoli i dalje s poštovanjem govori o svojoj prošlosti, kao i cijelom trans identitetu koji mu je, kako kaže, oblikovao život. Za kraj zaključuje kako radikalna ranjivost, radikalna otvorenost i mogućnost preispitivanja, a onda i promjene, za njega znači biti drugačiji muškarac u ovom društvu i biti ponosan na to.
Temu perfomiranja maskuliniteta u slučajevima trans osoba nesumnjivo dijelom definiše i proces medicinske tranzicije. Tjelesna prilagodba može da podrazumijeva i dovođenje u poziciju cis osobe u društvu, što je također pozicija moći. No, nije svaka sličnost sa društvom nužno konformiranje i prilagođavanje, mada, sa druge strane, ne može se ni tako lako ignorisati izuzetni utjecaj svepristune rodne binarnosti.
“Binarnost roda je toliko ukorijenjena u društvenu matricu da ju je teško dekonstruirati i mijenjati, ali se mijenja polako. Socijalna smo bića, tako da društvo itekako utječe na naše rodne uloge, htjeli mi to ili ne. Ja mogu govoriti samo iz svoje pozicije kao trans osobe o tome kako društvo utječe na mene u smislu te binarnosti. Koliko god da sam ja dosta zadovoljan svojim tijelom, opet me tu i tamo disforija dočeka upravo zbog tih društvenih očekivanja koja se odnose specifično na cis ženu i muškarca”, objašnjava Aleks.
U konačnici, rodna performativnost, odnosno, tjelesna ekspresija, manifestiranje roda kroz tijelo i tjelesnost, nerijetko je okidač za nasilje svih oblika i za diskriminaciju. Iako se pitanje performiranja roda ne tiče isključivo samo trans osoba, nego skoro svih koji/e su svjesno ili nesvjesno modifikovali/e svoje ponašanje, izgled i pokrete u odnosu na svoju rodnu ulogu, trans osobe imaju ogroman potencijal da budu šlagvort za razgovore o rodu i opresiju izazvanu rodnom binarnošću. U to ime, potrebno je i podržati sve one koji/e hrabro govore o rodu, sve koji/e rod definišu u odnosu na osjećaj odgovornosti, a ne nužno u odnosu na patrijarhalni standard. Potrebno je slušati iskustva onih koji/e svjesno biraju da se odreknu društvenog priznanja, zarad vlastitog osjećaja autonomije i autentičnosti, jer oni/e znaju da se ne društvu ne može pripadati, sve dok ne pripadaš sebi.
