Vildana Džekman, aktivistkinja: Bosanskohercegovačka škola uči da dijeli

23. 05. 2015

gay-lockerRazgovarala: Paulina Janusz
Foto: hercampus.com, Klix.ba

Ovogodišnji IDAHOT, Međunarodni dan borbe protiv homo/bi/transfobije, posvećen je mladim LGBT osobama. Aktivistkinja Vildana Džekman govori o značaju vidljivosti LGBT djece, njihovim problemima u školi i aktivnostima Fondacije CURE u radu s djecom.

Prema Vildani Džekman iz Fondacije CURE, ključna je vidljivost: “Što je LGBT zajednica vidljivija, više će biti LGBT djece koja će prestati da se skrivaju. Imat će primjere svojih prijatelja koji idu na partije, koji idu na prajdove i koji se ne skrivaju, pa će onda sami sebe pitati – što bih se ja skrivao/la?”

Sve dosad tema nasilja nad LGBT djecom nije previše prisutna niti u javnosti, niti u samim školama. Zašto?

Ja mislim da je glavni problem to što se ova tema istiskuje iz obrazovnog sistema i pokušava je se držati što dalje, da se previše ne dižu tenzije. A, bar u bosanskohercegovačkom društvu onog o čemu se ne priča jednostavno nema i onda je bolje da se ovakve stvari drži izvan kruga razgovora. Zato mislim da je pokretanje takvih priča važno i da će s vremenom kroz medijsko prikazivanje, kada se u javnosti bude više o ovome govorilo, dolaziti do snažnijeg coming outa među djecom u obrazovnom sistemu. I onda, kad se počnu otvarati takve teme, onda će početi i potreba da se više o tome priča, da se počne više raditi na tome, a onda će sami psiholozi i pedagozi osjetiti potrebu da se edukuju u toj oblasti.

Zasad se o tome ne priča. Mi se u Fondaciji CURE borimo protiv patrijarhalnih stavova u društvu i gledamo na taj problem kroz prizmu patrijarhata. Ja mislim da na sve to dosta utiče patrijarhalni model življenja. Kaže se: “Šuti, ne govori o tome, sramota je, ne možeš ti to tako, ako ti se to desilo onda među svoja četiri zida, ne iznosi to vani, čut će te komšija” i slično.

Škola je jedan socijalni element u kojem se suočavate sa raznim stvarima i možda na prvu feminizirani muškarci ili žene koje percipiraju kao lezbejke ili ih stigmatiziraju ili mapiraju kao potencijalne pripadnice LGBT zajednice, na prvu sigurno doživljavaju najviše osude, čak i ako nisu ništa od ovoga, ali zbog svog izgleda najčešće bivaju tako percepirani. Ta djeca od rane dobi najčešće doživljavaju neugodne situacije, upravo zbog sistema “šuti i trpi”, “nemoj da pričaš o tome jer ako pričaš bit će ti još gore”. I na taj način se stvara neki začarani krug, a te se osobe povlače i ne pričaju o tome.

Da li to utječe na odnos prema psiholozima? Zašto se djeca nerado njima obraćaju?

Što se tiče psihologa i pedagoga u školama, kod nas se upravo zbog patrijarhata psiholog percepira kao psihijatar, tako da kad dijete ode kod psihologa ono se odmah percipira kao dijete koje ima određeni poremećaj/problem, a kao rezultat toga smatra se da je to dijete koje nije društveno prihvatljivo. I to je sigurno jedan od razloga koji mlade osobe sprečava da odu pedagogu/psihologu da ispričaju svoju priču. Nažalost, tako su nas od malih nogu učili šta su pedagog i psiholog u školama.

Ima li tu grešaka i od strane psihologa i pedagoga?

Mislim da je problem generalno pedagoga i psihologa da trebaju promijeniti svoju ulogu unutar obrazovnog sistema. Njihova uloga nije samo da, kad se pojavi određeni “otpadnik” unutar škole, djeluju kao neko ko će tog “otpadnika” izvesti na pravi put, nego da zaista rade na resocijalizaciji i na posmatranju stanja unutar obrazovnog sistema, da istražuju, da su tu, da primijete, da razgovaraju, da imaju edukativne časove. Mislim da treba da se promijeni kompletan način na koji oni rade.

Jako malo djece osjeća spremnost da se autira. Ne znam da li uopšte postoji istraživanje o tome kako pedagozi i psiholozi reaguju kada se desi autovanje. Da li budu ponukani da naprave određene promjene, da zakažu edukativnu lekciju s učenicima, da otvore taj problem, da pričaju o LGBT temama? Ne mora to biti samo LGBT, to može biti i neka druga tema. Imam osjećaj da to ostane u kancelariji psihologa/inje. To je, po mom mišljenju, jedan od najvećih problema – jedno dijete se autiralo, iznijelo svoj problem (jer se to obično percipira kao problem), ali tu negdje sigurno sjedi još šest-sedam osoba koje nisu spremne da se autiraju. Zato je važno da se taj proces ne svede samo na kancelariju, na jednog psihologa i na jedno dijete. Imam dojam da to ne izlazi iz okvira škola i da se o tome ne priča.

Koji su specifični problemi LGBT djece u školama?

Vildana_DzekmanMi smo 2013. godine radili jedno istraživanje u kojem smo pokušavali da utvrdimo šta su najveći problemi i dati neke preporuke. Tu se pojavljivao i problem udžbenika i na koji način su ovi problemi tretirani kroz udžbenike, a također se dotiče i politički sistem, jer se kao problem javlja i segregacija.

Pitanje udžbenika nije problem samo osnovnoškolskog i srednješkolskog obrazovanja. Ja sam završila pravni fakultet gdje sam učila da je homoseksualnost bolest, da to treba da se liječi. U medicini se u knjigama još uvijek koristi pojam hermafroditizma, a nigdje se ne govori o androgenim osobama i interseksualnosti, nigdje se ne pominje queer, nigdje se ne spominje politički korektan govor, LGBT, nego se upotrebljavaju zaista nekorektni izrazi, i mladi ljudi se tim udžbenicima truju. Prošle generacije nisu imale priliku da koriste internet da saznaju da postoje politički korektni izrazi, da se homoseksualnost više ne tretira kao bolest, da to nije poremećaj. Kada se u osobama pojave takvi porivi, ja vjerujem da će oni imati potrebu da ih uguše, jer niko ne želi biti percipiran kao bolestan ili poremećen – svako ko je bolestan ili poremećen je društveni otpadnik.

Međutim, današnje generacije imaju prednost zato što je internet tu, nevladine organizacije rade, imate izvještaje, imate regionalno uvezivanje, imate prajdove, imate medije koji u posljednje vrijeme u Bosni i Hercegovini sve više i više izvještavaju o tome i prenose određene informacije, imate više informacija iz svijeta.

Sad je samo pitanje koliko je taj mladi čovjek spreman da ono što čuje na nastavi i provjeri. Jer mi nismo društvo koncipirano tako da određene stvari provjerava. Ako imate dijete koje je jednog dana naučilo da je homoseksualnost bolest, nisam sigurna do koje mjere će ono kad se vrati kući provjeriti takvu informaciju, zato što mi vjerujemo našem školskom sistemu i u ono što nas uče u školama, jer nas nisu učili da istražujemo. A dijete bi trebalo da nauči da istražuje, da razvija kritičko mišljenje.

Mlade ljude moramo učiti kako da primaju informacije, na koji način da ih percipiraju i provjeravaju. Da počnu koristiti izvore podataka, blagodeti interneta i medija, u dobre svrhe.

U rješavanju ovog problema je angažirana i Fondacija CURE. Na koji način?

Mi radimo puno u školama i jednom mjesečno u srednjim školama radimo edukacije na temu rodnog i seksualnog nasilja. U tim edukacijama uvijek spomenemo LGBT osobe, i to bude zaista iznenađujuće, zato što se o ovim stvarima ne priča svakog dana, pa bude svakakvih reakcija. Koristimo neke mehanizme da tu temu stavimo na dnevni red, jer njih uopće tu nema, a ako se i provuku, to se dešava na neki abnormalan način jer je tako zapisano u knjigama, a osoblje predaje onako kako je u knjigama napisano.

Rješenje?

Ja nemam problem s tim da predaju nastavnici koji su već tu, ali oni treba da se edukuju. Ako ste izabrali posao koji traži stalnu edukaciju i stručno usavršavanje, onda i vi morate na tome raditi ili se nemojte baviti tim poslom.

Kakva su iskustva vašeg rada sa djecom?

To je nova tema. Kad ja počnem govoriti o rodnom nasilju u nekoj školi gdje većinom dominiraju muškarci, onda vidite koliko zaista ima nepoznanica. Posebno kada govorite o poštovanju prema ženi, o partnerskim odnosima, o ravnopravnosti žene i muškarca, onda je zanimljivo kako ustvari dječaci u srednjim školama razmišljaju. Zašto bi oni morali poštovati svoju kolegicu, zašto bi one morale biti ravnopravne? Oni uopšte ne razumiju smisao ravnopravnosti zato što su ih kroz patrijarhalne modele naučili da je sasvim uredu da kad on kaže ‘Šuti!’, njegova kolegica šuti jer joj je on, zaboga, rekao da šuti. On to uopšte ne smatra problemom. Bitno je otvarati ove teme i što više pričati o njima.

Ima li pomaka?

Ima. Mislim da će najteže ići sa sprečavanjem segregacije u školstvu, što ja vidim kao dublji problem, posebno zato što u nekoliko općina postoje dvije škole pod jednim krovom. Takva segregacija nas uči da je onda uredu da segregirate i diskriminišete nekoga na osnovu drugih odlika, na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta… Jer, ako je uredu da ja budem odvojena zato što sam druge nacionalnosti, onda je sasvim uredu da ja ne sjedim do tebe jer si lezbejka ili si gej.

To će ići teže, ali to je po meni jedan od najvažnijih problema. Ja gledam na to iz perspektive mladog muškarca/mlade žene. Ako postoje određeni utjecaji kod kuće, ako me uče da ne treba da se družim s nekim ko nije iste nacionalnosti ili iste vjere, i ako ja dođem u školu i vidim da je u drugim smjenama neko ko je druge nacionalnosti, onda ja ne mogu ništa drugo naučiti nego da dijelim i da posmatram drugu djecu kroz identitete. Koji su, ako nisu isti kao moji, onda neprihvatljivi.

Ovaj tekst i video nastali su kao dio kampanje povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije, koji se obilježava 17. maja. Kampanju vode Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Mediacentar Sarajevo, u okviru projekta Unapređivanje prava LGBT osoba u Bosni i Hercegovini u skladu s EU standardima koji finansira Europska unija uz finansijsku podršku Fondacije Astraea.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!