Prvi januarski dani, htjeli mi to ili ne, redovno nam donose i nameću važna egzistencijalna pitanja. Uvijek mi je bilo zanimljivo to što se sa svakim novim januarom i svakom novom godinom neminovno zapitamo isto: šta želim/moram promijeniti u godini koja je preda mnom. Čovjek jeste biće promjene, a čini mi se da smo, jednako tako, uvijek gladni promjene. I to je lijepo. Osvijestiti da smo u nečemu predugo zaglavili, pronaći u sebi snagu, volju i težnju da se iz tog stanja izvučemo, pronaći spremnost i hrabrost za novim – to su zaista stanja koja pojedince i pojedinke regenerišu.
PIŠE: Nikolina Todorović
I ja sam, priznajem, u prvim danima prvog mjeseca nove godine sebi poželjela jedno – regeneraciju i ozbiljnu dekontaminaciju. Poželjela sam to i onima koji/e su mi najbliži/e. Jer osjetila sam da smo svi/e iz godine iza nas izašli/e izuzetno umorni i dehidrirani.
Stoga, neka rehidracija bude stanje i okruženje u kojem ćemo prebivati u godini pred nama.
U ovoj godini, koja slijedi, neizvjesna, pred sebe sam stavila još jedno veliko obećanje, a to je da ću nastaviti pisati onako kako sam to činila od samih početaka: hrabro, ogoljeno i odgovorno. I da ću, što je još važnije, uvijek pisati jasno pozicionirana. Dakle, govorit ću iz svoje perspektive, položaja i uloge. A tu je, prije svega, ključna perspektiva, pozicija i uloga – žene.
Ja volim činjenicu da sam žena. I mene, na prvom mjestu, moj spol i rod određuju. A potom i moja seksualnost. Zbog toga sam kontinuirano, u svojoj prvoj pjesničkoj zbirci, ali i u svim tekstovima koje sam pisala, posebice u onima za portal LGBTI.ba, nastojala da propitujem biološki, sociološki, kulturološki, antroploški, ontološki, i svaki drugi, konstrukt bivanja ženom.
Najznačajnija tema za mene, općenito, nešto o čemu mnogo promišljam, jeste upravo odnos pretkinja i nasljednica. Uvijek iznova napominjem da postoji mnogo toga što mi danas radimo posve rutinski, a bilo bi, zapravo, nemoguće i nezamislivo da se za to nisu izborile naše pretkinje. Zagledam se u živote mojih baka, majke, i iz toga zaista mogu naučiti i uočiti mnogo toga. A najprije pozicionirati sebe, osvijestiti promjene i pomake. Ali i nastaviti tamo gdje su, možda, njihove mogućnosti borbe završile.
Pri tome, kada kažem nasljednice i pretkinje, ja mislim na mnogo toga. Ne samo na žensku liniju naslijeđivanja u porodici, nego i na književnu tradiciju…. Ja jako dobro znam da mene danas ovdje možda ne bi ni bilo da nije bilo hrabrih književnica iz prošlosti koje su se za ovo doslovce – borile! I stoga i ja osjećam odgovornost da kroz svoje pisanje progovaram o mnogo toga, da ono nije samo prazna riječ…
Zbog toga se iskreno nadam da se feminizam, koji mi je intimno jako važan, može iščitati u svakoj temi koju sam propitivala kroz svoje pisanje, počev od ženskih bolesti, tema poput neplaćenog ženskog rada, zanemarenog mentalnog zdravlja, pa sve do intimnih ispovijesti o mojoj seksualnoj orijentaciji.
Uistinu, otvoreno artikulisanje ženske žudnje, i to žudnje žene usmjerene prema drugoj ženi, možda je tema koju sam najpodrobnije i najstrastvenije obraćivala u svome pisanju. Jer smatram da je iznimno značajno. To progovaranje ne samo o ljubavi između dvije žene, nego i njihovoj tjelesnosti, seksualnosti, dakle, tjelesnim nasladama i zadovoljstvima, za mene je jedna od najznačajnijih i najhrabrijih tema koje sam otvarala na što sam, moram priznati, jako ponosna.
Ma koliko je svakodnevno važno pisati i ukazivati na probleme sa kojima se LGBTIQ zajednica i pojedinci/ke bore, ja sam oduvijek znala da je jednako bitno pisati i slaviti radosti i zadovoljstva, sreću i ponos, hrabrost i borbu. Jer, neporecivo, sve pobrojano jeste tradicija i načelo koje živi unutar LGBTIQ zajednica, svakodnevnih života i emotivnih istospolnih veza.
Voljela bih u ovoj godini, dakle, za svoje LGBTIQ prijateljice i prijatelje i samu sebe, manje stresa, manje depresije, manje mentalnih tegoba, manje nasilja, manje vrijeđanja i zlostavljanja, kojima smo neminovno izloženi.
Umjesto toga, moje želje su da se mi sami/e i svijet koji nas okružuje, napokon, revitalizujemo. Jer sam umorna od neprestanih nelagodih mjesta, situacija, odnosa i tretmana. Želim nam, isto tako, da pišemo, borimo se, radimo, volimo, brinemo se jedni/e za druge, sve dok sva mjesta na svijetu, uključujući i ljudske umove, ne postanu sigurna, slobodna, razuma i lagodna.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
