Piše: Selma Kešetović
Foto: ecpmf.eu
Govor mržnje je bilo potrebno definirati kako bi se ukazalo na toksičnu upotrebu jezika usmjerenu protiv već ranjivih skupina izloženih diskriminaciji i nasilju. To su u prvom redu žene, LGBTI osobe i rasne manjine. Budući na patrijarhalnu determiniranost i na samu konstrukciju jezika kao muške nadmoći, kao što su o tome pisale poznata lingvistkinja Svenka Savić, kao i mlada autorica Delila Hasanbegović, bilo je potrebno jezik podvrgnuti dekonstrukciji, ali i ograničiti uznemiravajuće prijetnje u javnom prostoru koje već sužavaju kretanje i slobodu ranjivih skupina. Oni/e koji/e se pozivaju na slobodu govora uglavnom ne razumiju koncept demokratije kao vladavine prava. Sloboda dolazi sa odgovornošću, odgovornošću prema sebi i odgovornošću prema drugima.
“Sloboda govora prestaje tamo gdje počinje da ugrožava nekog drugog. Drugim riječima, sloboda govora ne podrazumijeva anarhiju u kojoj je sve dozvoljeno, nego prije ide ruku pod ruku s odgovornošću. To praktično znači da je svako od nas individualno, ali smo i kao zajednica, društvo, odgovorni za to da spriječimo govor mržnje, a zaštitimo slobodu govora. I, naravno, da zaštitimo one koji su najviše izloženi govoru mržnje, a to su u našem slucaju sve manjinske grupe i svaka različitost po etničkoj, gender, seksualnoj ili drugim osnovama”, rekla nam je prof. dr. Lejla Turčilo.
Najviše otpora, pak, što je simptomatično, dolazi od strane privilegiranih bijelih muškaraca, desničarsko-religijskih fundamentalista i libertarijanskih strana. Uopće nije ni čudno da oni žele nastaviti što su radili ranije: opisivati i definirati ljude čije iskustvo ne posjeduju i vrlo često ih otvoreno pozivati na određena mjesta na kojima trebaju boraviti (recimo žene u kuhinji, a homoseksualci između četiri zida).
Govor mržnje je donekle reguliran kada su u pitanju tradicionalni mediji. Sankcije postoje, one su novčane, a tijelo koje odlučuje šta je to govor mržnje je RAK (Regulatorna agencija za komunikacije). Iako se govorom mržnje u BiH najviše smatrao govor usmjeren protiv religije i nacionalnog identiteta, ima pomaka kada je riječ o LGBTI pravima. Međutim, internet prostor koji nam je danas bliži i svakodnevan, potpuno je nereguliran i govor mržnje je prisutan na svakom koraku. Možemo se žaliti, primjerice, Vijeću za štampu BiH ako je u pitanju članak u online mediju (kao što je nebrojeno puta rađeno za Saff), ali sve što će Vijeće uputiti je pismo “sramote”, dok će sankcije izostati. Opet, u slučaju Saffa to je bio samo dodatan vjetar u leđa da nastave sa govorom mržnje usmjerenim protiv žena i LGBTI populacije. Svakodnevno svjedočimo govoru mržnje u komentarima najčitanijih internet portala u BiH, a ti portali to dozvoljavaju iz profitabilnih razloga – ako se poveća konflikt, više ljudi će dolaziti na članke, čitanost će porasti, te će portali moći skuplje da prodaju svoj reklamni prostor. S obzirom da nemaju moralnu obzirnost, oni će to nastaviti raditi sve dok oni koji donose zakone i koji ga sprovedu ne stanu tome u kraj.
Riječi ubijaju. One narušavaju samopouzdanje, izoluju, stvaraju prijeteću atmosferu, i narušavaju ono što je osnova za funkcionalno društvo, a to je povjerenje. Ako zamislimo mladu gej osobu koja se već bori sa sveprisutnom homofobijom i koja još čita pozive na linč, prijetnje smrću, nasiljem i ostale vidove govora mržnje usmjerene protiv LGBTI osoba, i ako ta ista osoba vidi da taj govor ostaje ravnopravan, prihvaćen ili čak nagrađen, ona će čitati svoju egzistenciju kao konstantno ugroženu i nepotrebnu u bh. društvu.
O posljedicama govora mržnje govorila nam je Jasmina Čaušević, magistrica rodnih studija: “Posljedice govora mržnje su višestruke za bilo koga ko se nađe na njegovoj meti. Što je grupa ili zajednica kojoj osoba pripada ranjivija, moguće je da su i posljedice dugotrajnije. Psihološke posljedice su stalno prisutni strah od narednog verbalnog ili fizičkog napada, i zbog toga slijedi povlačenje u sebe, izbjegavanje javnog prostora, depresija, suicidne misli. Sa ovim su u vezi i posljedice – neprihvatanje okoline i isključivanje iz društva. Ukoliko govor mržnje preraste u krivično djelo počinjeno iz mržnje i osoba prijavi napad, pojavljuju se pravno-ekonomske posljedice, jer se čitav pravni sistem aktivira zbog diskriminacije ili počinjenog nasilje. Na kraju, političke posljedice su rezultat neprocesuiranja govora mržnje i krivičnog djela počinjenog iz mržnje, na osnovu rodnog identiteta ili seksualne orijentacije, što ukazuje na to da su govor mržnje i nasilje nad LGBTI osobama društveno prihvatljivi.”
Zakonska regulacija neće promijeniti mentalitet preko noći, jednako kao što politička korektnost sama po sebi ne daje rezultate odmah sutradan. To je dugotrajan proces, ali već dokazani proces koji polučuje rezultate. Lejla Turčilo smatra da prvi korak treba otpočeti upravo regulacijom: “Bitno je da se regulira govor mržnje, kako bi postojao mehanizam njegovog sprečavanja i kažnjavanja. To prije svega znači preciznu definiciju govora mržnje, kao i precizno normiranje ko i kako može/treba da sankcionira govor mržnje i u online i u offline javnom prostoru. Regulacija nije ograničavanje slobode govora, jer ni govor mržnje nije sloboda govora. Dakle, govor mržnje ne smije ni na koji način biti prihvaćen kao normalan, odnosno moramo kao društvo pokazati nultu toleranciju prema govoru mržnje. A to se može, između ostalog, i regulacijom.”
