Zločini iz mržnje prema LGBT osobama: I jedna žrtva je žrtva previše

01. 01. 2016

mrznja_transparentIzvor i foto: Crol.hr

Kad bismo zločine iz mržnje prema LGBT osobama promatrali samo s aspekta statistike mogli bismo zaključiti kako je Hrvatska zemlja u kojoj bi svaka LGBT osoba poželjela živjeti, jer brojke govore kako je broj kaznenih prijava minimalan. I prema zakonskom okviru po pitanju pravne zaštite LGBT osoba u Hrvatskoj i po pitanju djela počinjenih iz mržnje možemo služiti kao primjer. Međutim, naš serijal tekstova o tim zločinima pokazuje i drugu stranu priče. Takvi se zločini još uvijek najčešće evidentiraju kao prekršajno, a ne kazneno djelo, većina žrtava ne prijavljuje zločin, udruge i odvjetnički timovi koji za njih traže pravdu pred hrvatskim, ali i europskim sudovima, upozoravaju na dugotrajnost postupaka i neadekvatne kazne, kao i na nedovoljnu educiranost policije i odvjetništva, o čemu su nam svjedočile i žrtve takvih zločina. Usprkos ili upravo zbog svih tih problema o zločinima iz mržnje moramo govoriti i treba ih prijavljivati i procesuirati, kako bi se šira zajednica senzibilizirala, kako bi se uklonio strah od stigmatizacije, kako bi se žrtve osnažile. Jer i jedna žrtva je žrtva previše.

“Za razliku od drugih kaznenih djela, počinjenje zločina iz mržnje nadilazi samog počinitelja i žrtvu i njihov međusobni odnos, a posljedice tog zločina daleko su teže od tjelesne, psihološke ili financijske traume koju je žrtva pretrpjela. Žrtva takvog zločina je, nerijetko, nevažna, jer ona je ‘samo’ predstavnik/ca skupine prema kojoj počinitelj ima predrasude, ona je objekt koji počinitelj želi uništiti i/ili poniziti i tako poslati prijeteću poruku široj društvenoj sredini”, rekla nam je Iva Žegura, klinička psihologinja, koja se među prvima unutar struke počela baviti problemima LGBT populacije u Hrvatskoj.

I dok iz Ravnateljstva policije doznajemo kako je policija u posljednje dvije godine evidentirala četiri kaznena djela motivirana mržnjom prema LGBT osobama, ostajemo bez odgovora koliko je takvih djela prijavljeno kao prekršaj. Rezultati terenskog istraživanja udruga Zagreb Pride, koje je provedeno 2013, a objavljeno početkom ove godine, pokazuju drugu priču – čak 73 posto ispitanih osoba doživjelo je neki oblik nasilja zbog svoje seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja, od čega se oko 17 posto odnosi na fizičko nasilje.

Za vlastitu zaštitu ključno je poznavanje vlastitih prava

Nepovjerenje u sustav jedan je od glavnih razloga što većina zločina iz mržnje ostaje neprijavljena.

“Žrtve zbog tog nepovjerenja često doma zaliječe svoje rane i nitko nikad ne dozna što se dogodilo, a time ohrabreni počinitelji slobodno šeću gradom”, kažu nam iz udruge Rišpet Split.

Iskustva žrtava koje se odluče prijaviti takav zločin ukazuju na nedovoljnu razinu educiranosti policijskih djelatnika. S time su se susrele i naše sugovornice Ana Brakus, aktivistkinja i urednica portala Libela, i Matea Popov, aktivistkinja i psihologinja, koje su nam rekle kako bi se o tome što su doživjele prilikom prijavljivanja zločina policiji “mogla napisati zasebna priča”.

Danas se često znaju i smijati kad je se prisjete, no iskreno kažu kako zapravo “nit’ je smiješna bila tada, nit’ je sada. Tako je samo jednostavnije”. Ipak, to ih je iskustvo poučilo kako je od ključne važnosti znati svoja prava, jer kako su nam rekle: “Od trenutka kad smo pokazale da znamo zakon i inzistirale da nas se ozbiljno shvati smo dobile i kakav-takav tretman ozbiljne policijske prijave.”

Zločini iz mržnje prema LGBT osobama posebno su osjetljiva kategorija kaznenog djela, koje, nažalost, još uvijek prečesto i nije prepoznato kao kazneno već tek prekršajno djelo, što nam potvrđuju i udruge, te odvjetnici koje udruge angažiraju za zastupanje žrtava.

Tako odvjetnik Ivan Jelavić potvrđuje kako postoji problem u činjenici da policija, koja je prva pozvana na reagiranje, u situacijama kad je počinjen zločin iz mržnje češće podnosi prekršajnu, a ne kaznenu prijavu, te objašnjava zašto je takvo postupanje neprihvatljivo: “Prekršajno-pravna odgovornost puno je manja nego kazneno-pravna odgovornost, kako u pogledu kazne, tako i društvene poruke koja se šalje, a isto tako i u pogledu specijalne prevencije protiv samog počinitelja.”

Žrtve odustaju zbog dugotrajnosti postupaka i neadekvatnih kazni

Iz udruge Rišpet Split, koja je u dvije i pol godine postojanja imala prijavljenih šest konkretnih slučajeva zločina iz mržnje, kažu kako se nerijetko susreću s manjkavim policijskim zapisnicima, žrtve nisu upoznate sa svojim pravima, a većina slučajeva s kojima su oni upoznati “okarakterizirani su kao kršenja javnog reda i mira te su počinitelji sankcionirani novčanom kaznom i eventualnim radom za opće dobro što je indikator stanja u Odvjetništvu i sudstvu”.

Iz udruge Zagreb Pride ističu i kako u posljednje vrijeme bilježe i probleme u radu državnih odvjetništava koja odbacuju njihove kaznene prijave zbog javnog poticanja na nasilje i mržnju iz, kako kažu “očito apsurdnih razloga, kao npr. da je počinitelj bio pod utjecajem ‘psihologije mase’ u vrijeme počinjenja kaznenog djela”, zbog čega je i Glavni državni odvjetnik RH pokrenuo postupke preispitivanja prakse u svim takvim slučajevima.

Odvjetnica Ana Bandalo nam je rekla kako imaju loša iskustva i što se tiče ostalih diskriminacijskih parnica koje vode i po drugim osnovama – “Ili policija uopće ne postupa ili postupa jako sporo.”

Stoga od 19 predmeta u slučajevima zločina iz mržnje i diskriminacijskih parnica po drugim osnovama (zapošljavanje, stanovanje, govor mržnje na društvenim mrežama,…) koje vodi odvjetnički ured zasad imaju jednu pravomoćnu presudu.

I odvjetnik Jelavić nam je otkrio kako ima dosta problema kod postupaka koji se vode po odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije, te je istaknuo: “Činjenica je kako je Županijski sud u Zagrebu u čak šest podnesenih udružnih tužbi, kao prvostupanjski sud, donio svih šest presuda kojim je odbio podnesene tužbe.”

Neadekvatne kazne su također veliki problem, a i jedan od razloga zbog kojih žrtve ne prijavljuju zločine iz mržnje. Odvjetnik Jelavić podsjeća na dva u javnosti najpoznatija predmeta, napad na Nevena Rauka i Gorana Hadžića, gdje su sudovi izrekli minimalne zakonom predviđene kazne. Poznat je i slučaj akademika Slobodana Novaka koji je u kolumni za Večernji list iznio čitav niz uznemiravajućih teza na račun LGBT osoba, no kažnjen je neadekvatnom novčanom kaznom, zbog čega je podnesena žalba, rekla nam je odvjetnica Bandalo.

Dugotrajnost postupka također su razlozi zbog kojih žrtve ne prijavljuju zločine iz mržnje ili znaju odustati u nekoj fazi procesa, jer su već istraumatizirane prijašnjim postupcima, pokazuju slučajevi iz prakse odvjetničkih timova, kao i iskustva iz udruga.

Govorenje o zločinu i prijava policiji kao prevencija dugotrajnih trauma

I Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, koja godišnje putem udruga zaprimi nekoliko pritužbi vezanih uz fizičko nasilje prema LGBT osobama i nevezano uz manifestacije poput Povorke ponosa, prati postupanja policije:

“U takvim slučajevima Pravobraniteljica pokreće postupak u kojem provjerava je li policija poduzela sve što joj je na raspolaganju kako bi otkrila počinitelje te ih prekršajno ili kazneno procesuirala pred nadležnim pravosudnim tijelima. U takvim slučajevima Pravobraniteljica također traži od policije da identitet žrtve ostane zaštićen tijekom cijelog postupka”, kazala nam je Pravobraniteljica Višnja Ljubičić.

Žrtve zločina iz mržnje često iz straha od odmazde, iz straha za sigurnost članova obitelji, prijatelje, iz straha od daljnje viktimizacije, iz srama, ne prijavljuju ili nerado prijavljuju počinjenje djela. Nerijetko se boje reakcije policije, nerazumijevanja. No, unatoč nelagodi i strahu, zločin treba prijaviti policiji, državnom odvjetništvu i zatražiti zaštitu od daljnjih napada i traume.

“Ljudi teško pričaju o tome da su preživjeli nasilje. To ih vraća na te trenutke i to je teško. No, o tome se mora govoriti, to je naša stvarnost, a tako osnažujemo i sebe i druge”, rekla nam je Ana Brakus.

Koliko je bitno zločin prijaviti pokazuje i primjer koliko su duboke traume kod LGBT seniora ostavile policijske racije iz “mračnih devedesetih” zbog čega su još uvijek duboko zatvoreni vezano uz svoju seksualnu prijentaciju, o čemu nam je pričala psihologinja Žegura:

“Sjećaju se privođenja, maltretiranja od strane pojedinih službi, držanja u pritvoru satima, zastrašivanja i puštanja na slobodu uz obavezan potpis – polomljeno rebro ili dva, slomljen nos, zub. Sjećaju se toga kad se pogledaju u ogledalo i vide ožiljak, kada trebaju izaći sami u kasni sat i prođu pored ovih mjesta, kada vide policijski auto i premda smo što se tiče javnih i stručnih službi te zakonske regulative poodmakli od ‘mračnih devedesetih’, žrtvama nekada možda jest bolje, ali nikada im nije svejedno.”

Društvo koje je prošlo ratnu traumu sklono umanjivati traume zločina iz mržnje prema LGBT osobama

Psihologinja Žegura ističe koliko je važno potražiti stručnu pomoć kod ovakvih trauma, iako je društvo sklono umanjivati posljedice zločina iz mržnje prema LGBT osobama:

“Važno je ne umanjivati posljedice tzv. civilne traume od kojih zločin iz mržnje zasigurno može ostaviti teške posljedice i duboko traumatizirati. Mi smo kao društvo koje je prošlo kroz Domovinski rat skloni umanjivati posljedice ovih neborbenih traumatskih događaja i to bismo trebali osvijestiti i u stručnom i širem javnom kontekstu.”

Psihologinja Žegura naglašava kako je isto tako važno zločine iz mržnje prijaviti nadležnim institucijama. “Važno je i prijaviti za daljnji proces suočavanja i oporavka, ponovnog vraćanja kontrole i to u sustavu u kojemu institucije rade svoj posao, poznaju i sankcioniraju zločin iz mržnje te imaju razvijen sustav zdravstvene, pravne, socijalne skrbi te skrbi za mentalno zdravlje za rad sa žrtvama.”

U Ravnateljstvu policije postoje specijalizirani odjeli koji se, između ostalog, bave i prevencijom i suzbijanjem zločina iz mržnje, a Policijska akademija već duži niz godina ostvaruje suradnju s LGBT udrugama, čiji predstavnici sudjeluju u edukaciji policijskih službenika u području zločina iz mržnje prema LGBT osobama.

Redovita edukacija djelatnika policije i odvjetništva trebali bi negativnosti iz provedbene prakse svesti na minimum, barem se takvom ishodu možemo nadati. Prijavom zločina iz mržnje prema LGBT osobama doprinosimo podizanju svijesti kod građana o potrebi za solidarnošću sa žrtvom zločina, tolerancijom i uvažavanjem različitosti.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!