Lezbejke u prime time-u: o ličnim iskustvima i univerzalnim pravima

Nastavak prakse profesionalnog izvještavanja Televizije N1 o LGBTIQ pravima

Najavu i održavanje prve Bh. povorke ponosa u Bosni i Hercegovini pratilo je veliko interesovanje domaćih medija. Dio njih je pokazao zavidan nivo profesionalne zrelosti kada je o načinu izvještavanja o LGBTIQ temama riječ, neki drugi su ostali na starom kursu širenja govora mržnje i zanemarivanja temeljnih ljudskih prava. U narednom periodu na našem portalu bavit ćemo se načinom na koji su mediji izvještavali o prvoj Bh. povorci ponosa, u želji da istaknemo primjere pozitivne prakse i uz nadu da će komentari za negativne biti dijelom njihovog budućeg korektivnog pristupa.

Piše: Kristina Ljevak

Dan nakon najave održavanja prve Bh. povorke ponosa, u emisiji „Večernji studio“ na Televiziji N1, koju vodi i uređuje Emela Burdžović, gošće su bile outovane lezbejke, aktivistkinje i članice Organizacionog odbora prve Bh. povorke ponosa u Bosni i Hercegovini. Prethodni dan, 1. aprila press konferenciju na kojoj je najavljena prva Bh. povorka ponosa Televizija N1 pratila je uživo, te je tokom cijele kampanje profesionalno izvještavala o pripremama, zaključno sa realizacijom živog programa posvećenog prvoj Bh. povorci ponosa 8. septembra, kada su se reporteri/ke N1 uživo javljali tokom trajanja povorke u specijalnom programu realizovanom tokom manifestacije.
Prateći prvu Bh. povorku ponosa od najave do održavanja, ova medijska kuća nastavila praksu profesionalnog izvještavanja o pravima LGBTIQ osoba kakvu njeguje od svog osnivanja a što je i ranije prepoznato, jer je N1 prije tri godine dobio nagradu Sarajevskog otvorenog centra koja se dodjeljuje za podršku ljudskih prava LGBTIQ osoba.

Već je spomenuto kako se najveći iskorak na planu izvještavanja o LGBTI pravima a u kontekstu povorke ponosa desio u pojedinim komercijalnim medijima koji bi objektivno mogli da imaju niz opravdanja za drugačiji pristup. Naime, nije riječ o javnom servisu ili javnom medijskom preduzeću, koji se finansiraju od pretplate ili iz budžetskih sredstava i kojima je obaveza da u prvom redu edukuju gledateljstvo, o ljudskim pravima i svim srodnim temama, nego o onima koji/e sredstva za vlastiti rad moraju ostvariti samostalno i koji bi, s obzirom na to u kakvim okolnostima živimo, mogli strahovati i od gubljenja publike i što je još važnije, od odlaska oglašivača. Zbog toga primjeri pozitivne prakse u komercijalnim medijima zaista zaslužuju poštovanje, a kolege/ice pohvale.

O LGBTIQ temama u adekvatnom terminu

Kada govorimo o LGBTIQ temama i ne samo njima, uvijek je važno govoriti osim o načinu izvještavanja i o poziciji teksta ili TV sadržaja. Gostovanje outovanih lezbejki u prime time-u u gledanoj emisiji na gledanoj televiziji ekvivalentno je pojavljivanju LGBTIQ osoba na naslovnoj stranici magazina.
Uz dužno poštovanje svima koji/e se trude, postoji velika razlika između gostovanja u emisiji koju gleda rodbina voditelja/ice i gostovanja u emisiji kakva je „Večernji studio“ Televizije N1. Zahvaljujući profesionalnosti voditeljice i urednice Emele Burdžović, njenoj adekvatnoj pripremi, nesvakidašnjem komunikacijskom šarmu i govornoj kulturi, emisija je za relativno kratko vrijeme stekla veliku naklonost najšire publike, što je između ostalog i postignuto ugošćavanjem najrazličitijih profila sagovornika/ca. Možda je najbolje pojednostaviti i reći da je u istom medijskom okviru i pred istom publikom bila i Severina i bosanskohercegovačke LGBTIQ aktivistkinje, outovane lezbejke, i da postoji vjerovatnoća da su dijelu publike koju uopšte ne zanimaju LGBTIQ prava, konačno približeni i pojmovi i razlozi zbog kojih LGBTIQ osobe organizuju povorku ponosa i u njoj učestvuju. I bez toga, dovoljno bi bila pohvalna činjenica da su tri žene, outovane lezbejke, 55 minuta u televizijskom programu govorile o vlastitoj istopsolonoj seksualnoj orijentaciji i o pravima za koja se zalažu. To je usput i jedini primjer tokom petomjesečnih priprema povorke da smo imali priliku vidjeti tri lezbejke u skoro jednosatnom televizijskom programu koje govore o ličnim iskustvima i o univerzalnim pravima.

Najteže je pronaći profesionalnu mjeru kada nešto i intimno podržavate te ne zanemariti one koji/e se ne slažu sa organizovanje povorke ponosa. To svakako ne podrazumijeva da će se podilaziti agresivnoj većini od kojih je dobar dio onih koji/e se mogu nazvati homofobnim, a u primjeru emisije „Večernji studio“ možemo pozdraviti potrebu urednice da se onima koji se ne slažu i koji nisu informisani/e, približi sve što može stvarati eventualne nejasnoće. Od toga zašto ponos, do toga „zašto se paradira kada to ne čine ni heteroseksualci“ zaključno sa objašnjenjem cilja povorke.

Iz ličnog ugla, mimo statistika

O LGBTIQ pravima na televiziji do sada se nerijetko govorilo kroz gostotvanja LGBTIQ aktivista/kinja ili predstavnika/ca LGBTIQ organizacija. Kada se ne govori iz ličnog iskustva nego na osnovu podataka kojima se raspolaže a koja se tiču ugoržavanja prava LGBTIQ osoba, onda su i efekti duplo blaži. Zbog dosadašnje prakse koja se bitno promijenila zahvaljujući između ostalog i prvoj Bh. povorci ponosa ne možemo naravno kriviti LGBTIQ osobe, izloženi/e stalnoj osudi, u strahu za vlastitu sigurnost, jasno je da su često izbjegavali/e javne nastupe.
Danas kada se praksa mijenja, od velikog je značaja omogućavanje medijskog prostora (podsjećam u ekskluzivnom terminu) unutar kojeg će lezbejke, ili LGBTIQ osobe općenito, imati mogućnost da kažu kako su se osjećali/e kada su prolazili kroz lični coming out, kako su se najprije outovale sebi a onda i drugima, kako su drugi prihvatili/e i koliko je prihvatanje važno, posebno prihvatanje članova/ica najuže porodice. O svemu tome smo imali/e priliku čuti od Emine, Nere i Lejle koje su gostovale u emisiji „Večernji studio“ što je na publiku sigurno imalo puno bolji učinak nego kada slušaju o statistikama vezanim za prava LGBTIQ osoba u Bosni i Hercegovini, na šta se nužno svedu televizijska gostovanja kada se ne govori iz lične LGBTIQ nego aktivističke perspektive.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

Komentari

komentara