Alen Drljević: Filmovi trebaju postavljati pitanja i otvarati prostor za promišljanje

Piše: Redakcija portala

Alen Drljević, autor je kratkog dokumentarnog filma „Povorka“, čije je emitovanje najavljeno za 27. Februar, u 20:30, a u okviru dokumentarnog programa Federalne televizije. U razgovoru za portal LGBTI.ba, Drljević je govorio o motivima i procesu rada, kao i saradnji sa Mirzom, učesnikom povorke kojeg dokumentarac prati.

Alen Drljević sarajevski je reditelj koji potpisuje brojne kratke dokumentarce pripremljene za potrebe dokumentarnog programa Federalne televizije. Ideju za dokumentarac tog formata, Drljević je pronašao i u najavljenoj prvoj bh. povorci ponosa, kao i mnogobrojnim reakcijama koje su pratile ovaj događaj. „Povorka“ je kratki dokumentarni film koji prati Mirzu, učesnika bh. povorke ponosa, te bilježi njegova očekivanja i razmišljanja o društvenoj homofobiji i značaju prve bh. povorke.

Pored diplomskog filma „Prva plata“, Drljević se može pohvaliti i režijom autorskog igranog prvijenca „Muškarci ne plaču“, za koji je između ostalog, dobio brojna prizanja i nagrade. Drljević je kroz godine rada uspio održati osjećaj za društveno skrajnute i nipodaštavane, te su njegovi radovi i zapisi nerijetko prepuni autentičnih, ličnih iskustava, priča sa margine.

Vama, kao reditelju, autoru, nije uopće strano osluškivanje potreba građana/ki sa društvene margine, kao uostalom ni televiziji za koju je primarno pripreman dokumentarac – Povorka. No, ono što nas zanima, jeste, da li se inicijalna ideja značajno mijenjala u odnosu na ono što je finalni prozivod koji imamo danas – dokumentarni film Povorka?

Naravno. Za mene lično, najljepša stvar pri snimanju dokumentarnih filmova jeste upravo taj proces razvoja filmske priče, pri čemu se događaji odvijaju i mijenjaju paralelno s pripremama za snimanje i samim snimanjem. Najava povorke i pripreme za povorku proizveli su mnogo događaja i reakcija koji su utjecali na njenu organizaciju, ali isto tako i na ovaj dokumentarac. Povorka je dobila jedan mnogo širi kontekst od očekivanog, nije se ograničila samo na pitanje prava LGBT osoba, nego je postavila glasan zahtjev za poštivanjem sloboda i prava svih manjinskih grupa, svih onih koji doživljavaju marginalizaciju i nasilje. Na kraju, siguran sam da odavno nije upućena tako jasna i snažna antifašistička poruka kao što je bila ova koja je proizašla iz prve BH povorke.

Povorka je samom svojom najavom proizvela brojne kritike, a nerijetko i dijametralno različite komentare i osjećanja. Koliko je za pripremu ovog dokumentarca bilo bitno pratiti i posmatrati društveni polaritet izazvan ili probuđen samom najavom i održavanjem povorke?

Ja se, zaista, ne sjećam kada je najava nekog dešavanja izazvala takvu polarizaciju u društvu, kao što je to učinila najava prve BH povorke. Čini mi se da su osude i napadi bili nešto što se očekivalo, ali da su, s druge strane, podrška povorci i na kraju masovnost samog skupa bili nešto što je mnoge iznenadilo. Smatram da je povorka na kraju prerasla u najznačajniji politički događaj u BiH u posljednjih nekoliko godina. Svakako da je bilo važno i potrebno pratiti sva ta dešavanja i da su ona utjecala na snimanje i konačni oblik dokumentarnog filma “Povorka”.

Dokumentarac Povorka na vrlo ilustrativan način prati i portretira dvije izuzetno važne perspektive – ličnu, autentičnu, pa i kućnu, intimnu priču, koja se stapa u jedan širi komplementarno, politički, javni i ulični okvir. Čini se da se mnogo truda uložilo u održavanje svojevrsnog balansa ličnog i političkog u ovom dokumentarcu – zašto je to važno?

Ja nikad nisam volio filmove (niti bilo koju drugu vrstu umjetničkih djela) koji nastoje da nam prenesu i serviraju konačnu istinu ili rješenje. Mislim da filmovi trebaju postavljati pitanja i otvarati prostor za promišljanje, a ne težiti davanju finalnih odgovora. Mene interesuju pojedinačne i lične priče unutar velikih društvenih dešavanja, a ne samo opšta slika. Bilo je veliko zadovoljstvo družiti se s Mirzom u toku priprema za snimanje i samog snimanje. Nadam
se da smo dio njegovih očekivanja, razmišljanja i emocija uspjeli prenijeti u ovaj kratki dokumentarac.

Možete li se pokušati prisjetiti – da li su se tokom priprema i rada na filmu, javljale neke bojazni, odnosno, šta su bili izazovi rada na ovoj temi?

Pa, vjerovatno su izazovi i bojazni vezane za rad na filmu bili veoma slični onima koje su imali i sami organizatori i učesnici povorke. Da li će se na kraju sve završiti mirno i bez nasilja, koliki broj ljudi će se pojaviti toga dana ispred Vječne vatre, kakve će reakcije biti neposredno nakon završetka povorke, itd. Naravno da sam ja kao reditelj osjećao i odgovornost za cijelu ekipu koja je učestvovala u snimanju. Sigurno je da nikada neću zaboraviti taj fantastični osjećaj, koji sam dijelio s kolegama, ali i s prijateljima koji su učestvovali u povorci, kada se sve završilo onako
dostojanstveno i optimistično.

Ovaj kratki dokumentarac uspijeva ostati i sirov i političan, a opet nenametljiv i sugestivan, a kritičan. Koliko je u moru reakcija i komentara bilo uopće lako napraviti nešto profesionalno o prvoj bh. povorci?

Mislim da se uvijek može napraviti nešto profesionalno i kvalitetno. Ako postoje želja i jaka volja da se nešto snimi i montira, bez obzira na nedostatak sredstava, sve produkcijske poteškoće i ponekad vrlo značajne političke opstrukcije, to na kraju uvijek bude i ostvareno.

Prilikom jednog nezvaničnog prikazivanja ovog dokumentarca, spomenuli ste kako je ovo film za obične ljude, komšije, prijatelje, porodicu, kolege/ice, radnike/ice i u konačnici bh. građane/ke. Šta mislite da ovaj film čini bliskim običnim ljudima?

Tada sam rekao da je ovo kratki dokumentarni film sniman za televiziju i da to na određeni način utječe i na njegovu estetiku. To nije film rađen s namjerom da ide u kino distribuciju ili na festivale, to je televizijski dokumentarac rađen u skromnim produkcijskim uslovima. On će biti emitovan unutar Dokumentarnog četvrtka na Federalnoj televiziji, odmah nakon drugog dnevnika, u prime time terminu. To znači da će ga pogledati desetine hiljada TV gledalaca, što predstavlja brojno veliku i šaroliku publiku. Naravno da vam je tada stalo da pokušate prenijeti određenu emociju, ostvariti bliskost publike s temom, prebroditi predrasude koje sigurno postoje kod određenog broja gledalaca, te otvoriti neki, makar mali, prostor za promišljanje i dijalog. Svjestan sam da je pred nama dugotrajan proces, te da jedan dokumentarni film, kao uostalom ni samo jedna povorka, ne mogu sve odjednom učiniti. Ali mnogo malih koraka moraju na kraju napraviti određene pomake.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!