Izvor: Crol.hr
Foto: bloomberg.com
Piše: Goga Kiš
Autati se na poslu ili ne? Pitanje je koje zasigurno još uvijek muči neke od vas, a kako bismo vam (barem malo) olakšali (i) tu životnu dvojbu donosimo životna iskustva naših čitateljica i čitatelja, svi u dobi ispod 30 godina, koji su nam se drage volje odazvali na poziv za sudjelovanjem u ovoj temi, na čemu im se i ovim putem još jednom zahvaljujemo. Jer, najbolje priče su ipak one iz osobnih iskustava.
Neposredni su nam povod za ovu temu bile vaše reakcije na našoj Facebook stranici nakon objave teksta Tihomira Babića iz serijala “Biti peder u svakom smislu (osim karakterno)”, a u kojem se pozabavio temom autanja na poslu. Slučajno ili ne, ali baš svi naši sugovornici/ce, a to su Antonija, Lucija, Cristian Vuger i Gabrijel Cavara, imaju gotovo stopostotna pozitivna iskustva. No, naravno, ima i onih negativnih, poput otkaza pod objašnjenjem “višak radne snage”, za koji je naš sugovornik Gabrijel siguran kako je ipak uzrok homofobija vlasnika kafića u kojem je radio, što mu se na kraju vratilo kao bumerang. Vlasniku kafića, naravno. No, krenimo redom.
“Kolegica mi je rekla da ne moram šaptati, već da sve kažem jasno i glasno”
Antonija, koja je s 25 godina i diplomom u džepu još u potrazi za stalnim zaposlenjem iz područja dizajna, kaže kako do sada nikad nije imala problema s autanjem na poslu, a do sada je uglavnom radila povremeno na uredskim poslovima i u call centrima. Od prvog studentskog posla je “out and proud”, kaže i opisuje prva iskustva.
“Radila sam u jednom uredu s još jednom curom kojoj je to sve bilo ‘wow’ i nevjerojatno. Užasno ju je sve zanimalo, nakon mojih priča se čak htjela i poljubiti s curom ‘da vidi kako je to’. Ona mi je pričala kako su poslodavci znali imati homofobne ispade, ali nakon što sam ja došla odmah su se upristojili i nije im palo na pamet reći nešto ružno ili se neugodno šaliti”, priča nam Antonija.
Kasnije je surađivala s jako puno ljudi, s nekima se počela i bolje upoznavati, a nakon što su se poveli uobičajeni razgovori tipa “S kim živiš? Imaš dečka?” uvijek bi rekla da ima curu ili da živi s curom, na što se, kaže, “nitko nije čudio niti je bio neugodan”. Dapače, nailazila je uvijek na podršku.
“Jednom prilikom sam kolegicama prepričavala neku zgodu i i riječ ‘gej’ sam izgovorila potiho, a kolegica mi je tada rekla da ne trebam šaptati, da slobodno glasno i jasno kažem sve. Kasnije sam radila u dva manja ureda i nije bilo nikakvih problema, svi su bili izrazito progej. Čak sam doznala da je u jednom od ureda bio homofob, ali prema meni nikad nije bio neugodan. Bio je čudan i povučen ako bi mi se morao obratiti, sad znam i zašto. Valjda je mislio da će dobiti osip ili STD ako mi se dovoljno približi. To je dokaz koliko je edukacija zakazala. Sve u svemu, nikakvih neugodnih iskustava nije bilo”, ispričala nam je Antonija.
Autanje je bitno, jer “ako nas se ne vidi, ostajemo mit”
Nikad ne očekuje ništa neugodno po pitanju njezine seksualne orijentacije, a protiv je fraza tipa “priznala/o je da je gej”, jer kaže kako nikad nije radila nekakva priznavanja: “Ništa ja ne priznajem, priznaje recimo kriminalac, ja to nisam, ja samo informiram”, a smatra i da je kontraproduktivno bezrazložno govoriti o svojoj seksualnoj orijentaciji “jer se iz toga radi cirkus, pa ljudi tako i reagiraju. Ljudima uvijek pristupam sa stavom da smo ravnopravni, a za to da sam gej ljudi doznaju iz usputnog razgovora”.
“Kada se ti, kao gej osoba, postaviš ‘to je okej, no big deal’, onda će vrlo vjerojatno druga osoba reagirati prihvatljivo, ukoliko ima problema s time. Primijetila sam da je ljudima neugodno bezobrazno reagirati kad im se takva informacija servira usput, onda budu pristojni. I to je moj savjet svima. Meni je poslužio”, kaže.
Smatra da je bitno da se ljudi autaju, jer, kako pojašnjava, “ako nas ne vide zapravo ostajemo mit. Teško je ostvariti prava kad ‘ne postojiš’. Moj savjet jest da se svi autaju ali neki ljudi se neće dovoljno glasno pobuniti ako dobiju otkaz ili loš odnos nakon toga, tako da neka svatko razmisli koliko je spreman hrvati se sa sistemom ako nešto pođe po zlu. Ja za sebe znam da bi išla do kraja, sve dok pravda ne bi bila na mojoj strani i to na papiru sa žigom”, odlučno poručuje Antonija.
Gej friendly okruženje na Klinici za psihijatriju “Vrapče”
24-godišnji Cristian Vuger je prije godinu dana diplomirao i kao socijalni radnik radi kao pripravnik u struci u Klinici za psihijatriju Vrapče. Kaže nam kako radi u velikom kolektivu u kojemu do sada nije imao nikakvih negativnih iskustava, ali se ni ne zamara time “tko zna ili ne zna” da je gej. I kod njega je autanje na poslu došlo – sasvim spontano.
“Moje autanje na poslu nije bilo naglo niti potaknutom nekim određenim razgovorom. Nitko od kolega socijalnih radnika na poslu, s kojima i najviše radim, nije me na početku ispitivao imam li curu ili dečka, zapravo nisu uopće ništa pitali u vezi mog privatnog života. Nakon nekog vremena kada upoznaš kolege, oni ti počnu pričati o svojim anegdotama iz privatnog života. I tako sam prvo jednoj kolegici, a potom i svima, spontano uz razgovor, iznio da imam partnera.”
“Iskreno nisam ni dobio neku jaku reakciju, niti su ljudi djelovali iznenađeno. Naravno sve je to uvjetovala moja analiza klime same ustanove. Iz razloga što je KB Vrapče ipak ustanova koja drži do svojih profesionalno – znanstvenih načela, nisam ni u jednom trenutku osjetio bilo kakav neprijateljski stav prema LGBT zajednici, i to mi je bilo dodatno ohrabrenje da se autam”, priča nam Cristian.
Kaže kako drugačiju reakciju i nije očekivao, te kako je ipak najbitnije kakav je radnik. Nažalost, njegov partner još uvijek nema pozitivnih iskustava.
“Iskreno, očekivao sam da neće biti problema, jer mislim da sam se pokazao kao u redu radnik i osoba i uvijek pokušavam biti pristojan sa svima. A valjda imam i tu sreću da su kolege takve osobe kakve jesu, pa nije bilo problema. Moj partner se nije autao na poslu i vjerojatno neće. On nažalost radi izvan grada, među starijim kolegama i u struci koja je dosta konzervativnija”, kaže.
Autanjem na poslu rušimo određene stereotipe
Cristian bi se autao i da radi negdje drugdje, a to preporučuje i svima koji se još nisu odlučili na taj korak.
“Da radim negdje drugdje, vjerojatno bi koristio istu ‘taktiku’, ali mislim da bih se autao svejedno bili kolege naklonjeni prema tome ili ne, jer se ne sramim zbog toga što sam gej. Dapače, volim kad me ljudi ispituju o tome i kako je biti u gej vezi. Na neki način kroz priču s ljudima i oni dolaze u prvi kontakt s time i ruše se određeni stereotipi. Zbog toga i mislim da je važno autati se na poslu, jer moja veza i moj život nisu manje vredniji od bilo koje druge osobe. Naravno, moj život nije niti važniji od drugih i stoga treba pokazati poštovanje i prema heteroseksualnim odnosima. Svima koji se još nisu autali na poslu bih poručio da više cijene svoj način života i da se ne konformiraju heterocentričnom sustavu. Neka ga učine raznolikim”, poručuje Cristian Vuger.
Gabrijel Cavara je završio srednju medicinsku školu, a radi kao konobar. Ima 29 godina i kaže kako svoju seksualnu orijentaciju “drugima ne nameće, već s ljudima otvoreno priča o svojoj seksualnosti”. Dosadašnja iskustva s autanjem na poslu ocjenjuje većinom pozitivnima, iako je iskusio i otkaz zbog homofobije jednog poslodavca.
“To nije prva stvar koju spomenem na poslu, ali vrlo brzo se autam, odnosno već nakon par dana u novoj sredini i okolini. Recimo da u sebi imam neku potrebu za tim, a jedan od razloga je taj što se ne želim lažno predstavljati, a time i lagati o tome tko sam i što sam. Većinom se to pitanje pokrene nakon razgovora o tome jesam li ili nisam u vezi”.
Bez obzira na negativna iskustva, autanje na poslu je bitno, jer “najgore je živjeti u laži”
Gabrijel je, kaže, pet godina u sretnoj vezi, pa kad ga kolege/ice pitaju “kako se cura zove, koliko je stara i slično”, uvijek odgovara da je u vezi s dečkom, nakon čega kreće i bujica pitanja:
“Tu i tamo poneka šokirana ekspresija lica me jako zabavlja i veseli, ali ljudi većinom pozitivno reagiraju i pokušavaju sakriti iznenađenje, jer kod nas valjda još uvijek nije uobičajeno da je netko tako izravan i siguran oko svoje reakcije. Naravno, nakon autanja kreće sva sila onih pitanja ‘Kada si to skužio? Kako? Tko je žensko, a tko muško u vezi?’ Uvijek rado odgovaram na ta pitanja, jer su i ona dio edukacije i mijenjanja stavova naših dragih sugrađana o našoj zajednici. Sva autanja su više – manje ista. Ljudi se većinom šokiraju, a nakon početne reakcije su puni pitanja i teško im je utažiti znatiželju”, priča nam Gabrijel, te otkriva i neugodna iskustva.
“Prije par godina dok sam radio u jednom kafiću u samom središtu Zagreba sam nedugo nakon autanja kolegi na poslu dobio otkaz, kao višak radne snage. Nakon par dana sam došao ponovo do kafića i našao unutra novog konobara. Kako me nisu željeli isplatiti, a potaknut i ljutnjom radi otkaza iz očitog razloga pozvao sam im sanitarnu i poreznu inspekciju na vrata. Nakon dva tjedna na moj je račun uplaćen novac, a kafić su zatvorili. Očito, nisu poslovali kako treba, tako da je na kraju sve završilo i bolje nego sam očekivao”, zaključuje.
Gabrijel smatra da je autanje na poslu bitno, jer najgore je živjeti u laži.
“Naravno da je bitno, jer time okolini poručujemo da smo tu, da smo normalni, da se nemaju čega bojati, a ponajmanje nas i naše seksualne orijentacije. Svima onima koji razmišljaju o autanju na poslu ili su na korak od toga poručujem neka samo hrabro glavu drže gore i da će proći i ono najgore. Jer ipak je najgore od svega živjeti u laži. Život u miru sa samim sobom je onaj dio slagalice koji je meni osobno nedostajao u životu. Od kada sam autan svi dijelovi slagalice su sjeli na svoje mjesto”, završno nam kaže Gabrijel Cavara.
I naše autanje na poslu i u životu pridonosi mijenjanju društva na bolje
Lucija je naša najmlađa sugovornica, tek joj je 19 godina, a osim što studira, sezonski radi na recepciji u hostelu, a u zimskim mjesecima i kao trenerica jedne borilačke vještine. Do sada, kaže, nije imala negativnih iskustava s autanjem u radnom okruženju. Priča nam kako ju je na posao u hostel dovela prijateljica koja je već odavno znala da je biseksualka, te otkriva kako su reagirali oni koji to nisu znali.
“Čistačica hostela nije znala, niti smo dolazile na temu da joj kažem sve dok me nisu počeli posjećivati prijatelji na poslu. Pričali smo o organizaciji ‘gaymesa’ u Splitu i Minivolu i plesnjacima, a znala sam da je čistačica blizu. Kad su otišli sjela sam s njom na balkon i popričale smo o tome. Rekla sam joj da sam bi, a ona je rekla da ju ne zanima što ja radim sa svojim životom dokle god to ne trljam ljudima u nos. Po meni je to poprilično dobra reakcija. Nitko me nije diskriminirao i ako je što mislio zadržao je to za sebe i odnosio se prema meni potpuno profesionalno”, priča Lucija i dodaje kako ni na treninzima nije doživjela negativnih reakcija.
“Na treningu mi sad većina polaznika zna. Izlazimo vani zajedno, zabavljamo se i kad sam se osjetila dovoljno opušteno s njima, jednostavno sam im rekla. Jedna cura se obradovala jer je sumnjala na mene čim me ugledala, a ni drugi nisu bili puno iznenađeni. Sve u svemu sam imala puno sreće i nailazila na ljude otvorenog uma.”
Kaže kako drugačije reakcije zapravo i nije očekivala, iako joj je ponekad znalo biti “blago neugodno”, te kako je nakon otvorenog razgovora o seksualnosti uvijek imala “osjećaj kao da mi je pao kamen sa srca”.
“Dosad nisam imala nikakvih problema i sretna sam kad se sjetim toga. To znači da se naše društvo ipak mijenja nabolje. I mislim da autanje u životu i na poslu pridonosi tome, govori hetero ljudima da je sve u redu s nama. Da smo normalni ljudi kao i oni te da ne zaslužujemo biti diskriminirani jednako kao ni bilo koji drugi čovjek”, kaže Lucija.
Autanje na poslu je bitno jer pokazuje nebitnost naše seksualne orijentacije
I kolega Tihomir Babić nam za kraj kaže kako u gotovo 10 godina rada u struci i godinu-dvije manje bivanja aut na poslu, nije imao nikakvih problema niti je doživio bilo kakvu negativnu reakciju, bilo od kolega bilo od šefova, te kako su mu mnogi od njih danas prijatelji, a njegova seksualnost je “samo jedna od tema za razgovor”, te ističe zašto autanje na poslu smatra bitnim:
“Autanje na poslu je bitno, paradoksalno, zato da bi se pokazala nebitnost. Ne autanja, nego seksualne orijentacije. Kada smo aut, seksualna orijentacija postaje nebitna, jednostavno jest. Kada nismo aut, seksualna orijentacija je bitna jer nas ona, ta različitost u odnosu na većinu, tjera da joj postanemo robovi i smatramo je toliko bitnom da je vrijedna izmišljanja paralelnog života, verzija za kolege na poslu. Nije!”
“Ako netko pita zašto je dobro autati se na poslu, odgovor je univerzalan i vrijedi za autanje u svakoj prilici: iskrenost prema sebi i nemijenjanje te iskrenosti ovisno o okruženju u kojem se nađemo. Samo se sjetite koliko ste slobode i olakšanja osjećali kada ste se počeli autati bliskim ljudima; ista stvar vrijedi i za poslovno okruženje.”
