Mima Simić, omiljena LGBT aktivistkinja, gošća Sarajevskog otvorenog centra
Sadašnjim LGBT aktivistima i aktivistkinjama, onima koji/e djeluju na regionalnoj sceni posljednjih 15 godina, život će, između ostalog, proći u objašnjavanju da je gej ok, da homoseksualnost nije prelazna, da istospolna seksualna orijentacija nije stvar izbora, ponajmanje ne onog koji traje jednu sezonu…
Kada su/smo krenuli/e u to putovanje vjerovatno nismo razmišljali/e o sporom procesu mijenjanja svijesti okruženja. Ali da nije bilo pojedinačnih odluka i iskoraka, u cijeloj regiji stvari bi bile neuporedivo teže već što su danas.
Uprkos nimalo zahvalnim okolnostima u kojima aktivisti/kinje djeluju, neki/e su svojom neposrednošću, iskrenošću, šarmom, inteligencijom uspjeli/e postati omiljeni/e i van aktivističkih krugova, dopirući do najšire publike.
Jedna od njih je Mima Simić, hrvatska spisateljica, filmska kritičarka i teoretičarka, donedavno i voditeljica HRT-ove emisije ‘Peti dan’, prevoditeljica i sa bratom Romanom Simićem-Bodrožićem koliderica porodičnog benda ‘Drvena Marija’. Povodom Međunarodnog dana lezbejki (8.10.) i Međunarodnog coming out dana (11.10.), Mima Simić će u Sarajevu gostovati na info sesiji za medije i družiti se sa LGBT zajednicom, te će u Art kinu Kriterion, u petak 9. oktobra u 20h, biti prikazan i film “Još jednom” te organizovan razgovor za sve one koji podržavaju i cijene njen rad.
Piše: Kristina Ljevak
Coming out u primetime-u
Da na instrumentima masovne kulture možemo zasvirati aktivističke melodije Mima nam je pokazala 2007. godine kada je u kvizu ”Tko želi biti milijunaš”, koji se popularnošću mogao mjeriti sa nekadašnjom Kviskotekom, na uobičajeni set pitanja na početku emisije odgovorila da živi sa djevojkom. Uz samo autovanje na javnoj televiziji važno je napomenuti da se emisija emitovala na Uskrs i da je Mima bila u pratnji oca.
”Homoseksualnost je bolest samo kad se potiskuje, a izlazak iz ormara je ultimativno izlječenje”, kaže u jednom intervjuu Mima. A izlazak iz ormara općenito, te posebno izlazak osoba poput Mime ljekovito djeluje na širu zajednicu, čak i u okolnostima kada je proces coming outa još uvijek dug i spor.
Iz osjećaja građanske i društvene odgovornosti pristala je žrtvovati druge, u prvom redu profesionalne identitete, pristajući da je percipiraju kao lezbejku i aktivistkinju pa tek onda, i to samo ponekad, kao kritičarku, spisateljicu, prevoditeljicu…
Dodatnu naklonost javnosti, konzumenata/ica TV sadržaja najrazličitijih profila, stekla je nakon gostovanja u jednoj od dvije najgledanije emisije hrvatske nacionalne televizije, Nedjeljom u 2 urednika i voditelja Aleksandra Stankovića.
Tada je Aco neslužbeno postao i član ‘Drvene Marije’ i u duetu sa Mimom otpjevao ‘Budimo homoseksualci’. To gostovanje i vođenje emisije trebalo bi stajati u nekim budućim čitankama za medijsku promociju LGBT tema. U bh. uslovima LGBT teme na javnoj televiziji su najčešće u terminima za noćobdije, a imati priliku govoriti o pravu na različitost na istom mjestu na kom gostuju i predsjednik države i zagovarateljica za brak kao isključivu zajednicu muškarca i žene i premijer/ka, u terminu nedjeljnog porodičnog ručka, najbolji je način za afirmaciju LGBT prava.
Mima Simić je odrasla u Zadru koji nije bio blagonaklon prema različitostima bilo kojeg tipa. Kada je imala osamnaest godina otišla je u Englesku, gdje je u okruženju tolerancije prema različitosti spoznala i vlastitu seksualnost.
Po vlastitom priznanju, ličnu seksualnu orijentaciju nikada ne bi spominjala kada ona ne bi bila društveni problem. Ovako živi život svakodnevnog autovanja na mikro i makro razinama, od porodice i prijatelja koje je podrazumijevalo prihvatanje, do gostovanja u popularnim tv formatima. Iako je protivnica braka kao institucije, s obzirom da je ono u kontekstu prava istospolnih partnera/ica političko pitanje, nerijetko i o braku govori kao opciji koju bi sa svojom partnericom rado realizovala. Tada, koristeći se humorom kao dominiantim oblikom vlastite naracije, spominje i višespratnu tortu te Severinu koja će biti pozvana da vokalnom interpretacijom uveliča pir.
Mima i film
Regionalna kinematografija, primjećuje to i Mima u svojim tekstovima, najčešće podrazumijeva da o manjinama govore predstavnici/e većine. Od predratne eksploatacije romskog pitanja stigli/e smo do poslijeratnog sporadičnog autorskog posvećivanja LGBT temama. Ta dugometražna igrana ostvarenja najčešće homoseksualnost tretiraju na isti način na koji je i desetljećima regionalna kinematografija tretirala ženu, manjinsko homoseksualno predstavljeno je kroz vizuru većinskog i stereotipnog heteroseksualnog.
Da LGBT teme i njihove predstavnike/ce ne moramo isključivo gledati kroz tragične završetke u igranoj formi i zbir opštih mjesta, potrudili/e su se hrvatski dokumentaristi/ce te posljednjih godina svjedočimo sjajnim ostvarenjima koja život i intimu LGBT osoba tretiraju na jedini ispravan način, opisujući ih sa svim prednostima i nedostacima, a seksualnu orijentaciju kao jedan u nizu segmenata koji čine bilo čiji život.
Uz Dane Budisavljević film ‘Nije ti život pjesma Havaja’ u skorije vrijeme dobili smo i ostvarenja u kojima se Mima Simić pojavljuje kao jedna od glavnih protagonistica. Riječ je o filmovima ‘Mima i Marta-aktivistički ljubavni film‘ kog potpisuju Damir Radič i Sanja Ribičić Radić te filmu ‘Još jednom‘ Ane Opalić i Noaha Pintarića.
I dok je ‘Mima i Marta’ intimni portret Mime i njene partnerice Marte, ‘Još jednom’ donosi život pet prijatelja/ica od kojih su četiri žene i jedna trans osoba, u periodu od sedam godina njihovog života, emotivnih prekida i novih početaka te pitanja zbog čega su istospolne veze uvijek nesretne na sličan način. Naime, u filmu svjedočimo o uslovno rečeno ograničenom roku njihovog trajanja, a ‘Još jednom’ donosi i važnu temu teškoće zasnivanja kvalitetnog emotivnog istospolnog odnosa u okolnostima koje nerijetko podrazumijevaju da je cijelo okruženje protiv te veze.
Dvanaest bodova za ‘Drvenu Mariju’
‘Imam osjećaj da je u ovom trenutku silno važno biti lezba’ često će odgovoriti na pitanje o aktivizmu kojim je protkan svaki segment Miminog života koji provodeći u Hrvatskoj smatra domoljubnim činom. Jer živjeti u nekom dalekom svijetu, na mjestu gdje su prava LGBT osoba izborena za nju ne bi imalo previše smisla.
Osim što zaborave na njene druge identitete, Mimini sagovornici/e u javnim nastupima, nerijetko zaborave i onaj rodni, koji, iz bh. vizure ima posebnu težinu.
U domaćim okolnostima žena je prihvatljiva (pa čak i onda kad je na formalno visokoj poziciji) kada svojim djelovanjem ne ugrožava heteropatrijarhalni poredak. A on biva ugrožen čim žena pokaže da ima vlastito mišljenje. Još je gore ako ga artikuliše i obznani. Potvrđuje to i primjer reakcije jednog ovdašnjeg reditelja upravo na Miminu kritiku njegovog filma. Poručio joj je da se napuši…
Ako imamo na umu da je Mima žena, potom obrazovana žena sa jasno artikulisanim stavovima i deklarirana lezbejka, onda moramo priznati da je Mima savremena heroina, šampionka u maratonu sa sto prepreka i da osim što zaslužuje život u tolerantnijem okruženju zaslužuje i konačnu podršku hrvatskog maga lakih nota Tončija Huljića za koju u medijima lobira.
Naime, jedina mogućnost da Mimin bend ‘Drvena marija’ dospije na Doru, nacionalni izbor za predstavnika/cu na pjesmi Evrovizije, je da ih Tonči ‘uzme pod svoje’.
Ukoliko se to desi, od bh. LGBT zajednice i aktivista/ca, Mima ima 12 bodova.
