Živjeti u BiH kao LGBTI osoba nije nimalo lagano. Svakodnevni život svodi se na brigu o sigurnosti, te konstantan strah o životnim opasnostima koji je apsolutno legitiman. Živjeti u društvu prepunom mržnje i nasilja kao da nije dovoljno stigmatizirajući za LGBTI osobe, pa se dodatno zabranjuje i ono osnovno, a to je pravo na život u istospolnoj zajednici i sva zakonska prava koje ona donosi.
PIŠE: Admir Adilović
Vrlo često možemo čuti pitanje ”Ma šta će im partnerstvo, koji vrag oni žele brak?” i slično, što apsolutno dehumanizira razlog postojanja bilo kog zakonskog okvira. Zakoni su tu da nas štite, garantuju nam prava i omoguće normalan život. Kako bismo približili važnost Zakona o istospolnom partnerstvu razgovarali smo s LGBTI osobama koje su se našle na prvoj liniji diskriminacije i manjka opcija kako bi mogle normalno živjeti svoj život. Nemojmo zaboraviti da je osnovna ljudska potreba imati izbor, pa čak i za one članove zajednice koji ne žele stupiti u istospolno partnerstvo, izuzetno je bitno da imaju priliku da to učine, a izbor je onda njihov.
Laž kao spas od diskriminacije i jedini način da vidim voljenu osobu u bolničkoj postelji
Razgovarali smo sa Samirom iz Sarajeva koji sa svojim momkom stanuje već dvije godine, ali naglašava bez „papira“ koji može da potvrdi njihov status.
”Živimo u jednom vidu farse jer dok svi prijatelji znaju da smo skupa, da se volimo i da već dvije godine dijelimo prostor u kojem živimo, nemamo papir koji može to da dokaže. Papir nemamo jer nemamo mogućnost da ga dobijemo, ne možemo osnovati brak ili istospolno partnerstvo jer zakonski okvir za to još uvijek nije uređen. Sigurni smo da ćemo biti prvi koji će stati u red kada se zakon reguliše jer brak nije privilegija već potreba! Prije nekoliko sedmica momak se razbolio i završio u bolnici, u svom tom bolu i tuzi koja me zatekla nisam imao snage pokušavati objasniti medicinski sestrama da smo mi u vezi. Da budem iskren, nisam želio da njega koji leži u bolničkoj postelji izložim dodatnom stresu ili dodatnoj diskriminaciji ili eventualno uskraćivanju medicinske njege zbog seksualne orijentacije. Umjesto toga morao sam da lažem da smo braća, jer jedino to mi zakon dozvoljava, kažu samo najuža porodica, pa ko mu ima bliži od mene? Ali lagao sam kako bih mogao dobivati informacije o njemu, kako bih mogao da ga vidim. Svaki put kada nam se dogodi ovako nešto i shvatimo gdje živimo, zapitamo se zašto nismo napustili ovu državu, zašto pokušavamo ostati ovdje gdje svakodnevno bivamo razočarani sistemom. Ja ne želim da krijem koga volim, ali sam prisiljen.”
Nekada je laž jedini spas za trenutnu situaciju, svako bi u ovom momentu posegnuo za onu blažu varijantu ma koliko nam se ona ne dopadala, tako je uradio i Samir. Ono što možemo shvatiti kao dodatnu poruku iz ove priče jeste da još uvijek ne postoji povjerenje LGBTI osoba u zdravstveni sistem i one koji su u istom zaposleni. Strah od diskriminacije proseže se u svim aspektima života, a ne samo u jednom.
Mi smo najbolje prijateljice, zato tražimo stan skupa
Marija iz Tuzle priča nam o neugodnom događaju i neugodnim pitanjima koje je dobijala dok je tražila stan za iznajmiti, a u kojem bi živjela sa svojom dugogodišnjom partnerkom.
”Sabina i ja smo u vezi preko pet godina, nekako do skoro nismo ni željele živjeti skupa, a onda se to pitanje prirodno nametnulo. Kako god smo razmišljale najsigurnija opcija bila je iznajmljivanje stana. Krenula sam redom zvati po oglasima, svaki put kada bih nazvala za neku garsonijeru ili jednosoban stan dobila bih pitanje „Pa kako ćete vas dvije, samo je jedna soba“, prvi put kada sam rekla da smo u vezi čovjek mi se smijao na telefon i vrijeđao me. Rekao je, citiram „Nikada ne bih iznajmio stan lezbačama kao što ste vas dvije“. Njegovo pravo je da odbije da mi iznajmi stan, ali nije njegovo pravo da me vrijeđa pri tome. U narednim pozivima su me jako otvoreno pitali „Pa šta ste vas dvije, niste studentice, iz Tuzle ste, a tražite stan skupa?“ Moje objašnjavanje uvijek bi završilo uvredom i spuštanjem slušalice. Nakon desetak poziva shvatila sam da je uzaludno objašnjavati šta smo nas dvije i da ovako nikada nećemo pronaći zajednički stan. Na kraju sam jednostavno počela govoriti da smo najbolje prijateljica. I evo danas stanujemo u jednom predivnom stanu, tu smo već pola godine, ali kao najbolje prijateljice. No, mi nismo najbolje prijateljice, mi smo partnerice i naš san je da imamo svoj stan. Znate li koliko bi lakše bilo da smo u braku, pa da možemo dići zajednički kredit, kupiti si stan i plaćati rate banci nego kiriju? Ali mi se sve više i više čini da nam se san neće ispuniti tako brzo.”
Kultura u kojoj živimo jednostavno voli da zadire u privatnost pojedinca pa čak i onog kojeg ne poznajemo. Zar je bitno šta su one ako stanodavac redovno prima novac i nema problema s njima kao podstanarkama? Zašto je bitna njihova relacija nekome drugom i gdje je granica privatnosti tu? Nema je, jer nema ni zakona koji će je definirati.
Život u četiri zida kao spas od diskriminacije
”Užasno me boli zvati svog partnera najboljim prijateljem, gledati ga očima prijatelja u javnosti i držati se podalje od njega. Obojica nosimo zaručnički prsten, ali kada me neko pita u javnosti ja moram reći da sam s nekom djevojkom, imam cijelu priču o našem zajedničkom životu. To me doista boli, svaki put kada je pričam poželim da ne postojim, poželim da nestanem s lica zemlje. Ali šta drugo mogu? Nije kao da ovdje možemo da se vjenčamo, usvojimo djecu ili jednostavno budemo mi. Svaki dan razmišljamo o odlasku, ali je teško otići kada smo se ovdje rodili, ovdje odrasli i ovdje upoznali. Nama je Bosna i Hercegovina jako bitna, nije pitanje samo odlaska, pitanje je onoga šta ostavljamo. Partner i ja smo odlučili ne govoriti ljudima (osim najbližima) da smo se zaručili, jer u početku smo pokušavali pa smo par puta i batine dobili. Da postoji zakon, ljudi bi morali da ga prihvate, morali bi da shvate da imamo zaštitu od strane institucija, ovako je čini mi se kao da imamo metu na leđima. Zaštite od institucije nema, ne postoji jer nemamo ni zakon.”
O tome kako je i zašto lakše živjeti laž govorio nam je Dado iz Banja Luke. Strah koji LGBTI osobe osjećaju nije zasnovan samo na društvenoj stigmi, već i nedostatku Zakona koji mogu da regulišu sve probleme s kojima se susreću LGBTI osobe u našem društvu.
Ne mogu drugačije završiti ovaj članak nego naglasiti ono što sam osjetio tokom ovih razgovora, a to je strah i ljutnja koji dovode do laganja. LGBTI osobe svakodnevno moraju da lažu, igraju različite uloge, samo kako bi ostvarile osnovno ljudsko pravo, a to je siguran život i ljubav. To su naše osnovne potrebe i ono što nam zakon mora osigurati. Učili su nas od malena da nije uredu lagati, ali u ovom društvu ovo je laž koja sigurnost znači. Vidimo se na narednim povorkama, druženjima i okupljanjima s kojih ćemo jasno zahtijevati usvajanje Zakona o istospolnom partnerstvu kako bismo svi_e bili_e slobodni_e!
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
