Kroz našu LgbtČiTAONICU nastavljamo svakog drugog ponedjeljka objavljivati queer priče i poeziju, kao i prikaze, recenzije i preporuke književnih djela queer tematike. Rubriku uređuje književnica Lamija Begagić, a danas donosimo priču Nore Verde pod nazivom U neboderu.
U NEBODERU
– Odlično je ovo ispalo Nev, hvala ti. Osjećam se fajnli ko dama kad me ovako izvedeš na večeru i onda još otfuraš na kavu u birc. V'iš što si uspjela napravit od jedne neotesane dajkače, ccc – klimala sam zadovoljno glavom i lagano usipala šećer u makijato.
– Drago mi je da si malo bolje – odvratila je, smješkajući se suvereno.
Pokupila me tog dana nakon posla i odvela na večeru u meksički restoran na jedno malo, ali efikasno samoubojstvo tortiljama. Maznula sam dvije ogromne enchilade s janjetinom, ona juneći tacos. Kad nam je konobar, simpatični plavokosi dečko s aparatićem za zube, donio ta dva ogromna šarena tanjura koja su iz daljine izgledala kao razbacane lego kockice, bila sam uvjerena da se nakon toga neću moć pomaknut.
– Moram ti reć da sam se malko bojala da ćeš mi nekako eskivirat, da ćeš morat ostat dulje na poslu ili štajaznamšta. I otkrit ću ti jednu tajnu…
Privukla sam joj se bliže i došla usnama tik do njenih usana.
– Prvi put u životu sam nazvala restoran i rezervirala stol za dvoje. Totalno cheesy, što ne? – rekla je poluzajebantskim, zavjereničkim glasom.
Kava je baš dobro sjedala nakon meksičkog prejedanja. Osjećala sam se uljuljkano, toplo i mazno.
U birc je ušao jedan od onih profesionalnih prosjaka/invalida i počeo nuditi svoje privjeske s gumenim igračkicama nakačenim na alku. Jednu od takvih, žutog peru djetlića spustio je i na naš stol.
Uzela sam ga u ruku i razgaljeno razgledala kao da takvo što vidim prvi put u životu. Primila sam se za torbicu zavezanu na struku. Nev me je zaprepašteno gledala.
– Nećeš valjda…?
– Aha, baš hoću, takva je večer – odgovorila sam joj pružajući novčanicu od 20 kuna prosijedom 50-godišnjaku u izlizanoj i prevelikoj narančastoj pernatoj jakni.
– Stavit ću ga na ključeve od stana, da me podsjeća na ovu čarobnu večer, izgovorila sam pompozno. To sam upravo i činila, našla sam ključeve u torbi i zakačila peru djetlića na snop.
– Skroz si pukla – rekla je Nev i šmekerski se nacerila.
Srknula sam zadnji gutljaj kave koja mi činila tako ukusnom.
– Cigara, pa idemo, ha? – kimnula sam Nev.
– Važi.
Uzela sam joj jedan Lucky i pripalila. Cigareta je zapucketala, očito je na samom vrhu punjenja bio neki korijen, izgledala je poput male buktinje. Pokušavala sam otresti razgoreni vršak o rub pepeljare.
Dvije sekunde kasnije osjetila sam da stol vibrira i ugledala svoj mobitel kako svijetli. Na zaslonu je bilo ime Lunine prijateljice Meri. Zgrabila sam panično aparat u ruku i objasnila Nev da me zove ta cura, Lunina best frendica i da je to sad mora da je neko sranje. Nagovarala me da se javim, dok sam samo paralizirano stajala i gledala u žuti kvadrat koji se palio i gasio, kao da mi odbrojava sekunde.
Uspaničena, pritisnula sam zelenu tipku.
– Halo? – viknula sam u slušalicu i drugom rukom poklopila lijevo uho, shvaćajući da ću je slabo čuti od muzike i graje oko nas. Nagonski sam se digla, ostavila Nev da sjedi i izašla na terasu.
– Nora, ja sam, Meri.
– Bok, Meri, što ima? – pitala sam s naporom pokušavajući zvučat cool.
– Slušaj, Luna je kod mene doma i ja te sad molim da se čim prije pojaviš.
Merin je glas bio napet, a ton zapovjedan, očito se satima pripremala za poziv. Odmah je prešla na stvar.
– Ovo više ovako ne ide, jel me čuješ?
– Čujem. Meri, što se događa? – pitala sam je u šoku.
Prvi put sam doživjela da tako oštro razgovara sa mnom, srce mi je lupalo, pokušavala sam dobit što više informacija.
– Što se događa?! Ti mene pitaš što se događa? Ček! Luna je u komi, ne jede, ne spava već deset dana, a ti se mrtva-hladna zatelebano prošetavaš okolo s onom malom!
U glavi mi je bio kuršlus, miješale su mi se njene riječi „ne jede“, „ne spava“ i „s onom malom“. Nisam se uspijevala snać.
– Ali ja to nisam znala, nisam znala da ne jede i ne spava.
– Nisi znala, a što bi trebala radit, nakon šest godina ostaviš je i šutneš, i sad bi trebala bit „hula hula“. Upisat tečaj origamija, koji kurac… Tu je kod mene već danima, ne zna da sam te zvala, ali ja želim da dođeš, bez zajebancije i to odma’, završila je i ne dozvolivši mi da više išta kažem poklopila slušalicu.
Gledala sam u mobitel i svoje znojave ruke. I dalje sam se tresla od straha i nelagode. Vratila sam se brzo u birc, ispričala Nev cijelu priču i brzo platila račun ne uzevši ni kusur.
Zbunjeno me slijedila po parkiralištu dok sam grabila prema njenom autu. Zamolila sam je da me odveze do Merinog stana na Krugama, objasnila sam joj da se moram pod hitno stvorit tamo i sama, svojim očima vidjet što se događa.
Šutjela je, vozila i slušala moje nepovezane rečenice. Govorila sam bez reda i smisla, kao da izvlačim komadiće s porukama u nekoj društvenoj igri, samo da ne čujem tišinu i da se nekako oslobodim bar dijela galopirajuće nervoze koja me prala. Stigli smo pred zgradu i ja sam još jednom objasnila Nev da se ništa loše neće desiti, samo idem vidjeti što se događa i popričati s Lunom, smiriti je.
Osjećala sam da nije potpuno sigurna u to što joj govorim. Valjda sam izgledala poput onih histeričnih stjuardesa koje nakon što su primile informaciju o nebeskoj oluji ili kvaru na motoru, trče gore dolje prolazom između sjedala i govore „Sve će bit u redu, situacija je pod kontrolom“.
– Neću te zanijekat gore, vjeruj mi – govorila sam joj nalakćena na poluotvoreni prozor auta, pokazujući glavom prema sivom neboderu oguljenih fasada iznad nas.
Nije rekla ništa, samo mi je jako stisnula ruku i onda je pustila.
***
– Jeste se jebale? – pitala me Luna očiju crvenih od plača. Tekao je već četvrti sat našeg razgovora u Merinoj garsonjeri, koju je ona napustila odmah po mom dolasku. Na moj užas, zgrabila je trenirku, jaknu i već pripremljen ruksak i otišla.
– Ljube, nemoj nas mučit…
– Ne zovi me ljube, nisam ja više tvoja ljube, pička ti materina. Jeste se jebale, pitam te.
Stajala sam leđima naslonjena na zid, nekoliko koraka od nje. Luna se podigla s kauča, došla i stala svojim licem i tijelom centimetar od moga.
– Nismo stvarno, nismo još – pokunjeno sam iscijedila iz sebe toliko traženi odgovor. Utjecala sam se u to da će ovaj dodatak „nismo još“ učiniti moj odgovor autentičnim i da će se ona konačno smiriti.
Luna je ispitivački motrila svaki mišić na mom licu i ne prestajući me gledati, spustila se u čučanj. Nisam kužila što čini. Uhvatila sam veliki zalogaj zraka i u uzdahu ga pustila van.
S obje je ruke zadignula nogavice mojih hlača. Prstima je polagano i minuciozno prelazila po glatkoj koži potkoljenica. Puštala sam je da to čini i dalje ne znajući kamo to vodi. Nakon što je došla do koljena, beživotno je spustila ruke, prevalila se na pod i počela jecati.
– Lažeš mi, lažeš, friško si obrijana – govorila je kroz suze – Jebale ste se, ti mi opet lažeš…
***
Podigla se s kauča i blago zaljuljala na nogama, kad se konačno osovila na noge, uputila se prema sudoperu, pustila vodu iz pipe stavivši cijelu ruku pod vodeni mlaz.
– U nekom trenu, kad se sve ovo smiri, za koju godinu-dvije, isprat ćeš svoju grižnju savjesti o kojoj toliko sereš. I znaš što ćeš onda učiniti?
– Što?
– Krenut ćeš pisati o ovome, znam te, to ćeš radit. Jedva ćeš dočekat da svijetu i kulturnoj javnosti obznaniš u kakvoj si mučnoj vezi provela šest godina. Jer, naravno, o čemu bi drugom pisala. Nećeš se ti hvatat društvenih distopija, neee, ne da se tebi s tim zajebavat, nisi ni nešto verzirana u tome, a ni ne pali te. Ti si egzibicionist, na tragu onih frajera koji drkaju po parkovima, samo što si ti to, vidi vraga, primijenila na svoje pisanje…
Sjedila sam na kuhinjskim pločicama, oslonjena na zid i slušala. Nije mi padalo na pamet prekidati je, činilo mi se da se nakon šest sati konačno umorila od verbalnog batinanja. Puštala sam je da potroši ovo malo municije što joj je ostalo. Ego me nakon svega više nije bolio.
– Misliš da će svijet zdušno drkat na te tvoje ispovijedi?! Na koncu konaca sve ovo i jesi izvela da bi imala o čemu drljit na tom svom laptopu.
To što je rekla fakat me uvrijedilo, pizdila sam u sebi i razmišljala što ću joj reć. Voda je i dalje tekla iz pipe, već mi je išao na živce taj zvuk, čekala sam da je zavrne. Njoj to nije padalo na pamet, kao da joj je taj šišteći srebrni mlaz ulijevao neku hrabrost i vidovitost. Zahvatila je vodu rukama i pila, očito je da ju je galon izgovorenih riječi i iscijeđenih suza ožednio. I ja sam bila žedna, ali nije mi padalo na pamet prilaziti njenom kutu kuhinje.
Odustala sam od replike, odustala sam od pijenja vode, suprostavljanja argumenata. Bila bih dala sve na svijetu da se konačno iskobeljam van iz tog stana. U šest sati koliko je trajala ova seansa, propala su mi tri pokušaja da se pokupim. Luna me svaki put uspješno vraćala nazad, samo bi malo zategnula uzde na grižnju savjesti što mi je omotala šiju i ja sam ostajala da čujem još optužbi, pičkaranja i pitanja.
Kad je konačno zavrnula vražju pipu, vratila se s mokrim flekama na majici i trenirki i sjela na pod pored mene. Izgledala je osvježeno, malo pomirljivije, toga sam se uvijek najviše bojala, tih naših sablasnih prekida vatre i škiljenja preko nišana. Šutjele smo. Pripremala sam se, premještala glagole, imenice i priložne oznake, slagala pravu kombinaciju na slot mašini u svojoj glavi.
– Morala bi ić – rekla sam i paćenički uzdahnula.
Pogledala me praznim pogledom.
– Di?
– Doma. Krepana sam.
Obavila je rukama skupljena koljena i položila na njih bradu. Ispuštala je neki zvuk stenjanja koji je očito bio mješavina iscrpljenosti, ironije i negodovanja. Bilo je u njemu i neke erotike, uskrsnule kad smo se to najmanje nadale. Odjednom sam poželjela još malo ostati, i odmah od same sebe pokušala sakriti tako nepromišljenu ideju. Progutala sam zalogaj sline, u namjeri da tu želju zaronim u duboki želučani zdenac i utopim je. Nisam se smjela tako igrati sa sasvim izvjesnom i zrelom šansom da konačno kliznem u slobodu.
– Ideš kod nje? – odjeknulo je pitanje.
Nisam morala odgovoriti, ona je to činila umjesto mene.
– Ideš, stoposto, nema šanse da bi ti sad išla doma u prazan stan. Previše si slabić za tako nešto, znam te.
Polagano sam se iz čučnja podizala na noge, trudila sam se ne gledati u Lunu. Perifernim vidom sam motrila kako mirno sjedi. Trenutak kasnije skočila je poletno na noge i stvorila se ispred mene.
– Zagrli me, rekla je zapovjednim tonom.
Zagrlila sam je. Zatvorenih očiju, utrnulih čula, do svijesti mi je dopro samo tračak njenog slatkastog znoja, ali i njega sam uspijevala sasvim dobro izolirati. Držala je ruke oko mog struka, nije me jako stiskala, bila je nježna, položila je glavu na moje desno rame i disala.
– Ljubi, jel me voliš? – pitala je skoro šapatom.
– Samo mi još to reci i puštam te, puštam te za sva vremena, neću te gnjavit, bit ćeš ponosna na mene, bit ću najcool ostavljena osoba na svijetu, u regiji, kako ti voliš reć kad pišeš one svoje glazbene eseje, znaš…
Sve je ovo ispucala u jednom mlazu, kao kad dijete u igri isprazni pištolj na vodu u nekoliko pucnjeva. Gledala me vlažnim, još uvijek crvenim bjeloočnicama i čekala odgovor. Shvatila sam da je joj ga moram dati, da joj užasno treba. Prevukla sam donju usnu preko gornje i ovlažila usnice, tek toliko da kupim koju sekundu više.
– Normalno da te volim – rekla sam istrenirano i osjetila kako su mi se malo zatresla koljena. Prvi put te večeri Luna je uspjela složit kakav takav, iskrivljeni second hand smiješak.
Pred vratima smo se opet zagrlile.
***
Ušla sam u lift i na trenutak se ugledala u prljavom, oguljenom ogledalu. Činilo mi se da je to trenutak koji ću pamtiti.
Spuštanje je bilo sporo, brojke su se kolebljivo izmjenjivale na malom kvadratnom displayju.
Čim sam iskoračila iz lifta, nazvala sam Nev. Zvučala je umorno, ali nije se činilo kao da sam je probudila iz dubokog sna.
– Di si? – rekla je trudeći se sakriti tremu.
– Pred zgradom, tamo di si me večeras ostavila.
– Hoćeš da dođem po tebe?
– Ak ti nije bed.
– Nije, šta ti je.
– Zakuni se!
– Okej, kunem se – rekla je pomirljivo.
– Dođi malo dalje, tamo pred Lisinski, nemam živaca tu stajat, hodat ću.
– Okej, tamo sam za deset minuta – rekla je i prekinula liniju.
Ogledala sam se oko sebe, ulica i trotoar su bili prazni. Bilo je ono vrijeme pred zoru, kad je najhladnije i najtiše. Godilo mi je smrzavanje. Prošla sam sasvim blizu jednog parkiranog auta, bio je istočkan sitnim kapljicama rose. Hodajući, dlanom sam prešla preko suvozačkog stakla. Maštala sam o magičnoj spužvi kojom ću prebrisati svoju svijest.
Odlomak iz romana „Do isteka zaliha“, Sandorf, Zagreb, 2013.
O AUTORICI:
Nora Verde (Antonela Marušić) rođena je 1974. godine u Dubrovniku. Završila je studij Hrvatskog jezika i književnosti. Književnom praksom počinje se baviti kao studentica kada objavljuje prvu knjigu poezije „Sezona bjegova“(Narodno sveučilište, Split, 1994.) Autorica je prozne knjige „Posudi mi smajl“ objavljene koncem 2010. godine u izdanju nakladničke kuće Meandar. U rujnu 2013. godine objavila je roman naslova „Do isteka zaliha“ u izdanju Naklade Sandorf, isti je 2016. godine objavljen u Sloveniji pod naslovom „Do razprodaje zalog“ (Založba Litera, Maribor). Knjigu kratkih priča „O ljubavi, batinama i revoluciji“ objavila je 2016. godine u izdanju Naklade Sandorf. Priče su joj objavljene u zborniku „Pristojan život (lezbejske kratke priče s prostora Ex Yu)“, Labris 2012., knjizi„Zagreb Noir“ Durieux, 2015., zborniku „Biber, kratke priče na temu pomirenja“, Sarajevo-Beograd, 2016. Od 1998. godine do danas radi kao novinarka i urednica u dnevnim i tjednim novinama te u neprofitnim medijima u sektorima kulture, glazbe, televizije, civilnog društva, ljudskih prava i nezavisnih medija. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
