Piše: Mirza Halilčević
Ako je siromaštvo najgori oblik socijalne isključenosti, a jeste, onda je bogatstvo intenzivni vid uključenosti – u društvene tokove, zbivanja, dnevne i sveopće politike.
Teško je u siromašnoj, korumpiranoj, i zemlji koja prednjači po stopi nezaposlenosti govoriti o siromaštvu LGBTIQA osoba. Ta svepristuna mogućnost relativiziranja bdije nad ovom temom, no, nemoguće je ovdje ne promišljati činjenicu da siromaštvo zaista na različite načine obespravljuje ljude koji su ionako obespravljeni. U vremenu kapitalizma gdje sve ima svoju cijenu, pa i egzistencijalne ljudske potrebe, odnosno ispunjavanje istih, mogli bismo govoriti i o razlici između siromašnih i bogatih, no, značajno je ovdje primijetiti kako kategorija ljudskih prava, naročito LGBTIQA prava, zapravo velikim svojim dijelom postaje upravo klasno pitanje. Potpuno je simptomatično uvidjeti da su upravo najizloženiji/e i najnezaštićeniji/e članovi/ce LGBTIQA zajednice upravo oni/e koji/e nemaju tu mogućnost da sebi ispune esencijalne potrebe poput ekonomske neovisnosti, što može da podrazumijeva neke izvore prihoda, prostorna rješenja, osjećaj sigurnosti i mogućnost razvijanja u svakom smislu te riječi. Trenutak gdje se pravi razlika jeste taj gdje se u slučaju heteroseksualnih osoba i ekonomske ovisnosti ne javlja i mogućnost ostajanja bez stana ili izbacivanja iz istog, ćutanje o autovanju, nemogućnost seksualnog istraživanja i rasta i još mnoge druge komponente koje se vežu za život LGBTIQA osoba.
Ne mora nužno ova razlika biti rađena na relaciji heteroseksualnih i homoseksualnih osoba, štaviše, postojan je taj aspekt i na intersekcionalnom nivou. Većini je danas teško zamisliti da žive bez pristupa internetu, što je, naravno, u skladu sa tehnološkim napretkom i mnogima od nas pomoglo da istražujemo, čitamo i informišemo se o vlastitoj seksualnosti. Iako je teško za povjerovati, danas jednako postoje i ljudi koji nemaju isti pristup, a pritom su dijelom LGBTIQA zajednice. Ekonomska skrajnutost, odnosno klasna borba, dobrim se dijelom vezuje i za LGBTIQA borbu jer na kraju dana oba pokreta teže ka tome da dekonstruišu odnose moći u društvu i da se u skladu sa tim orijeniraju ka putu jednakopravnosti. S druge strane, seksualni razvoj i seksualne potrebe nisu ništa manje bitni niti manje prioritetniji, kako se to često misli kada se povede razgovor na ovu temu, i upravo bi se u vezi s tim ova dva pokreta trebala kretati paralelno, jedan uz drugi.
“LGBTI osobe su danas dvostruko isključene iz bh. društva. Jedan od razloga isključenosti jeste neprihvaćen identitet LGBTI osoba u homofobnom bh. društvu, dok je drugi razlog siromaštvo koje podjednako pogađa građane i građanke svih identitetskih odrednica, izuzev manjeg broja povlaštenih. U tom smislu je i pristup društvenim resurursima za LGBTI osobe dvostruko onemogućen. Znajući da je siromaštvo glavna prepreka pristupu društvenim resursima, postaje jasno zašto je to i najgori oblik socijalne isključenosti svih pripadnika/ica ovog društva, posebno dodatno isključenih kategorija, pa tako i LGBTI osoba. U tom smislu se postavlja i pitanje ciljeva borbe za ostvarivanje prava i položaja LGBTI osoba, da li je cilj raditi samo na pravima LGBTI osoba u kojima će uživati nekolicina koja pripada povlaštenim klasama ili se ciljevi trebaju postavljati da obezbjeđuju i klasni aspekt borbe, borbe za društvo bez socijalnih razlika, gdje su društveni resursi podjednako pristupačni svima, a manjinske grupe dodatno podržane da uživaju u svim pravima. Ukoliko se u obzir uzme tako dobro poznata parola “Niko nije slobodan/na dok svi/e nismo slobodni/e” i preinači u “Niko nije jednak/a dok svi/e nismo jednaki/e”, odgovor se nameće sam od sebe”, objašnjava Branko Ćulibrk, dugogodišnji aktivista.
Donekle je aktuelna i predrasuda u našem društvu kako su LGBTIQA osobe uglavnom situirana populacija koja pripada visokoj klasi ili je se po mogućnosti finansira za zapada. Istina jeste da je popularna kultura LGBTIQA pripadnike/ce često predstavljala baš na taj način, pritom ih držeći dovoljno privlačnim za svekoliko gledateljstvo, a opet, na dehumanizirajućoj distanci. U to ime, bitno je znati da homoseksualnost nije urbani mit, niti je ikakva elitna potreba, niti fenomen kakvim ga se ponekad predstavlja. Popularna kultura u kombinaciji sa kapitalizmom vidjela je sjajnu priliku i iskoristila je. Gledateljstvo je dobilo sterlinu priču, atraktivnu, smiješnu i, naravno, prepunu predrasuda. No, LGBTIQA osobe su jednako ljudi koje pogađa siromaštvo i to je jedna vrlo čovječna karakteristika.
“Iz neke moje marksističke, pa i feminističke perspektive, osoba koja pripada LGBTIQ populaciji biva potlačena i marginalizovana na nekoliko nivoa. Prvi od njih je klasni nivo koji se može očitati kroz privilegiju koju ima jedan gej muškarac iz dobrostojeće porodice u odnosu na gej dečaka iz siromašne porodice koji i najbazičnija ljudska prava mora pre svega da izbori. Poststrukturalistički gledano, kapitalizam je stvorio (a popularna kultura podržala) ‘tržište pedera i lezbejki’ na kojima kotiramo više i ‘traženiji smo’ ukoliko je naša klasna pozicija viša, tako da u mom domenu to postaje sve više i više klasno pitanje. Drugi nivo kroz koji se potlačenost prelama je svakako rodni. Ne treba gubiti iz vida da je jedna lezbejka, koja takođe mora svako svoje temeljno ljudsko pravo da najpre izbori, a tek onda da ga ostvaruje, još na sve to i žena. To podrazumeva čitav set patrijarhalnih obrazaca ophođenja društva prema njoj (u obrazovnom sistemu, na tržištu rada, u zdravstvenom sistemu pogotovo) sa kojima se suočavaju i heteroseksualne žene uostalom. Pored svega, istina jeste da ekonomska kriza vlada i da posla nema, ali da i kad ga ima – ima ga za koga je predviđeno da ga bude”, objašnjava Tamara Kostić, marksistička feministkinja.
U konačnici, pitanje klasne borbe nije nimalo naivno pitanje, niti je fenomen siromaštva pojava koja ostavlja ljude ravnodušnim i bez posljedica. Siromaštvo predstavlja jedinstven proces osnaživanja nemogućnosti djelovanja i reagiranja protiv nepravde koja se događa. Socijalna isključenost i politička izolacija zapravo su komponente koje subverzivno podrivaju svaki ljudski potencijal i dostojanstvo, te dovode do potpune nemoći iznad koje se teško izdići. Kada takve stvari prate i promišljanja seksualnog identiteta, te nemogućnost artikulisanja i manifesta, onda situacija sama po sebi postaje znatno kompleksnija.
“U stalnoj borbi za preživljavanjem često se ne biraju sredstva, zaboravlja se na mogućnost zajedništva i solidarnosti. To donekle postaje transgeneracijski problem. Zaista je zabrinjavajuće vidjeti kako ljudi koji su ogrezli u svojoj nemoći gube svaku nadu, volju i vjeru da može bolje. Kroz posao koji radim, uvjerila sam se bezbroj puta da su najsiromašnije zajednice jako zatvorene za prihvatanje nečeg novog ili drugačijeg, jer u tom vakumu nema mnogo prostora za eksperimentisanje. Često je neophodno nevjerovatno mnogo energije da se napravi promjena u tom smislu, ali zato bi pokret čije su vrijednosti i preispitivanje klasnih odnosa moći bio od pomoći, odnosno, pokret koji je okrenut ljudima u svakom smislu te riječi,” objašnjava za kraj aktivistkinja Valentina Gagić Lazić.
