Ljudska prava: ono što nemaš, a volio/voljela bi da imaš!

04. 02. 2013

Untitled1

Dva dana nakon Međunarodnog dana ljudskih prava (12. decembar), u Kući ljudskih prava u Sarajevu je održana diskusija naziva Da li smo jednaki? u kojoj su učestvovali Lejla Somun Krupalija, članica Naše stranke i vijećnica u Opštini Centar

Sarajevo i Gradskom vijeću Grada Sarajeva ispred Naše stranke, te Saša Madacki, direktor Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu. Diskusiju je moderirao Srđan Dizdarević, direktor Kuće ljudskih prava u Sarajevu i dugogodišnji aktivista. Ova diskusija je rezultat zajedničke aktivnosti nekolicine organizacija koje dijele ovaj zajednički prostor i svrhu djelovanja unutar Kuće ljudskih prava, te je izraz traženja modusa za razgovor i promišljanje o idejama iz Člana 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koja naglašava dvije vrijednosti: jednakost i dostojanstvo svake osobe na planeti, te kritičkog stava prema trenutnim načinima borbe za ljudska prava civilnog društva u Bosni i Hercegovini.

Tri bitna pitanja

U samom uvodu diskusije, Srđan Dizdarević je naglasio tri bitna pitanja u borbi za ljudska prava. Prvo se odnosi na međunarodne ekonomske, političke i ine okolnosti koje zaokružuju razgovor o ljudskim pravima. Ove okolnosti nikad nisu bile teže; kriza lučonoša ideje ljudskih prava su sve poremetile, te ljudska prava ne predstavljaju prioritet na globalnom nivou, a države predvodnice u borbi za ljudska prava i same “pregovaraju” s autoritarnim režimima radi povlastica po pitanju uvoza ili zbog nafte (primjer približavanja Francuske i Rusije, pri čemu se Putinu “opraštaju” žestoka kršenja ljudskih prava, te Norveške i Azerbejdžana), a nakon čega se pere savjest novčanim donacijama braniteljima/icama ljudskih prava.

Drugo bitno pitanje jeste da li ima koristi od očigledne hiperprodukcije dokumenata koji se bave ljudskim pravima; desetine dokumenata usvojenih, potpisanih, ratifikovanih UN i dokumenata regionalnih organizacija. Nadalje, da li su i ovi dokumenti samo “pranje savjesti”; da li utječu na poboljšanje stanja ljudskih prava ili su jednostavno puka refleksija i retrospektivna akcija nakon što su najgora kršenja već učinjena.

Treće pitanje o kojem se razgovaralo jeste da li se u Bosni i Hercegovini desio pomak od preferiranja prava “kolektiviteta” ka pravima pojedinaca i pojedinki – građana i građanki: Bosna i Hercegovina živi u naslijeđu koncepta kolektivnih prava, suštinski pomak je u vrsti kolektiviteta: dok se nekad radilo o radničkim (kolektivnim) pravima gdje su radnici shvaćeni kao monolitna i jedinstvena grupa s jasnim političkim zahtjevima, danas je taj kolektivitet etnički, narodni, odnosno nacionalni. Da li je igdje u Bosni i Hercegovini prodrla svijest o potrebi sazrijevanja bh. društva i da li se desio odmak od “opsesije” kolektivnim ka “opsesiji” individualnim?

Strah je najveća prepreka

Iako se ponekad čini da su ovakve diskusije samo preaching to the converted, odnosno “propovijed konvertiranima”, to, smatra Lejla Somun-Krupalija, ne znači nužno da se uski krug ljudi koji i inače posjećuje ovakve diskusije i učestvuje u njima ne navodi na promišljanje i propitivanje o vlastitim aktivnostima na polju ljudskih prava. Njena teza jeste da je na ličnom nivou najveća prepreka realizaciji ideje ljudskih prava – strah. Poput Srđana, ona naglašava pojave koje se kontinuirano povlače iz naše prošlosti: sprega i strah: šta se smije i šta ne smije reći ili učiniti. Drugi uzrok je rat u kojemu smo izgubili/e oslonac i sigurnost, kao bazičnu ljudsku potrebu, što je samo perpetuirano nacionalističko-ideološkim programima kroz guranje u “torove”, te “sužavanje” kruga (slobodne) misli, koje dolazi i iz crkava i džamija kroz prijetnje strahom i kaznom.

Slučaj eurocentrizma

Saša Madacki je zagovornik redukcije sistema koji se odnosi na ljudska prava. Svaka konvencija ima svoju “podkonvenciju” koja se odnosi na konkretnija kršenja ljudskih prava, a svaka ova “podkonvencija” vuče za sobom komitet, pa podkomitet… Kada je nedavno bio u Kairu, rečeno mu je da pokazuje zadivljujuće nivoe eurocentrizma, te da Član 1 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, donešene 1948. godine, nije svugdje u svijetu shvaćen na način na koji ga Zapad razumije. Žena se u arapskom svijetu ne vidi kao ljudsko biće, pa se tako onda i ne tretira, te u ovom kontekstu, Član 1 dobija sasvim novo značenje, a sve silne podkonvencije (o pravima žena, o pravima djece, itd.) itekako imaju smisla u različitim kulturnim okvirima i donose novu snagu kojom borci i borkinje za ljudska prava mogu ubijediti političare i donosioce odluka da “vide“ širinu ovog Člana.

Na drugoj strani, hiperprodukcija ljudskopravaških dokumenata koju čine UN, OSCE, itd.,mjerljiva u metrima, ostaje pusta i arhivirana (izvještaj ovaj, izvještaj onaj). Niko ih ne čita već se samo pojavljuju u opskurnim fusnotama. Ovo je već odavno dokaz trenda administratizacije i birokratizacije borbe za ljudska prava i odmaka od pojedinaca/ki, pri čemu ljudskopravaške organizacije mogu postati svrha same sebi.

Obrazovanje za ljudska prava je nužno i to uvijek, a ne kao dio nekakvog akcionog plana ili “dekade obrazovanja”. Dosad nije urađena kvalitetna procjena kako se uče ljudska prava kroz sistem formalnog obrazovanja, nema sveobuhvatne procjene tekstova iz udžbenika, niti ko i kako predaje. Ove “dekade” upućuju na pranje savjesti donatora. Savršen primjer za ovo je dodjela novca za projekte koji se tiču gendera i klimatskih promjena (za koje niko nije siguran šta tačno ova kombinacija treba da predstavlja i šta je njen sadržaj), što se nameće kao prioritet pored dosta drugih gorućih pitanja. Dakle, ono što se dešava jeste da dokumenti koji nastaju u vezi ljudskih prava, u obliku izvještaja i preporuka, utječu i na ponašanje donatora. Nasuprot tome, ono što je potrebno jeste kontinuitet u obrazovanju, a ne “dekada” bilo čega.

Savršena epitomizacija situacija koje proizvode taj strah jesu i napušteni psi na ulicama, koji su popularna tema upravo zbog tog prozvođenja straha koji proističe iz eventualne neposredne opasnosti. Ovaj strah se širi i reproducira u koncentričnim krugovima. Ozbiljan rad na podizanju svijesti građana i građanki, pa i uz hiperprodukciju dokumenata koji se odnose na ljudska prava, ne može da zaustavi ovaj strah. Da li su ovo zapravo, uopće, pravi načini oslobađanja od straha? Na ovaj način, ljudska prava se osjećaju kao nešto “na čemu se radi i što se daje”, a ne kao nešto što bi trebalo biti pripisano samim činom rođenja. Pitanja se dalje nižu: koji su to (drugi) mehanizmi dolaska do osoba koje su najviše obespravljene, da bismo im pomogli pri oslobađanju od straha, te približili koncept ljudskih prava?

Borba se isplati

Ljudska prava koštaju, pogotovo u slučaju ove hiperprodukcije dokumenata o izvještavanju i monitoringu, a država nema strategiju budžetiranja, te se postavlja i pitanje finansijske održivosti borbe za ljudska prava.

Iako svoj angažman opisuje kao historiju izgubljenih bitaka, Srđan Dizdarević je i dalje optimističan: duga borba za ljudska prava, usporena upletenošću i prevlašću politike, ipak je izrodila ukidanje smrtne kazne, aparthejda, pravo glasa za žene… Sve ovo navodi na zaključak da se stvari ipak miču i mijenjaju, a pogotovo u zemaljama iza nekadašnje “željezne zavjese”. U tom smislu, borba za ljudska prava jeste nezahvalan posao, nema (lako) mjerljivih rezultata, ali su dugoročno itekako vidljivi.

Iako strah (od sudije, od doktora, strah na šalteru, strah reći nešto protiv onih koji odlučuju; lista se nastavlja) jeste glavni generator problema jer se reflektuje direktno na osobu, njeno dostojanstvo – ponekad i na preživljavanje – promjene jesu moguće onda kada tog straha nestane. Borba za ljudska prava je posao koji vrijedi i treba raditi, i nekada je dovoljno saslušati ljude da bi im se pomoglo.

Srđan ističe da se treba boriti za ljudska prava s istim uvjerenjem s kojim se ušlo u tu borbu; branitelji/ce ljudskih prava trebaju nastaviti raditi ono što najbolje znaju i istrajati u tome: biti pri ruci osobama, reagovati na povrede, raditi na edukaciji i na solidarnosti među ljudskopravaškim organizacijama i braniteljima/cama ljudskih prava. Takođe između građana/ki i straha mora postojati stabilan, odgovoran i nezavisan pravosudni sistem, te projekt uvjeravanja domaćih političara da su nezavisne institucije i u njihovu korist. Samo takav ujedinjen front nastao iz osjećaja solidarnosti i odgovornog rada može proizvesti sinergiju potrebnu za promjene.

Piše: Emina Bošnjak

Preuzeto s portala diskriminacija.ba

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!