Marko Šaravanja: Ljubav je vječni kompromis, a slava vječna samoća

Osebujna pojava na bosanskohercegovačkoj umjetničkoj, kolumnističkoj i blogerskoj sceni, Marko Šaravanja je naš stari znanac kojeg ugošćujemo nakon punih pet godina. Za portal Lgbti.ba, na kojem je pisao kolumnu pod pseudonimom Hainsia Olindi, Šaravanja govori o svom djetinjstvu, promjenama koje su mu se dogodile u posljednjih nekoliko godina, motivima kojma se vraća u svom radu, te vlastitom odnosu prema društvu i umjetničkoj sceni za koje kaže da za njega – uopšte ne postoje.
Piše: Tamara Zablocki

Marko Šaravanja je dijete iz tzv. miješanog braka. Rođen u Sarajevu, magistar je grafike, profesor likovne kulture, profesionalni kuhar, pisac, bloger, slikar. Ali, ko je još Marko Šaravanja?

Marko Šaravanja je samo ono što vi vjerujete da jeste. Ništa više, ništa manje. Ja sam samo Ogledalo vas samih, promatrača, šta će tko vidjeti u meni ne ovisi o Meni. Ljudi mogu vidjeti samo ono što sami posjeduju u sebi i prepoznaju. Sve kvalitete, ljepotu, slavu, divljenje, umjetnost i ljubav koju vidite u meni su samo vaša prekrasna refleksija. Marko Šaravanja je samo platno na kojem se oslikavate. To vrijedi i za sve negativne osjećaje, ideje, misli i emocije upućene k meni. U oba slučaja to nisam ja osobno, to ste samo vi.

Možete se slobodno zapitati onda tko ste, kakvi ste, šta ste u odnosu na Mene i ono što vjerujete da ja jesam. Sve ostalo je samo ilzuzija vremena, prostora, priče i pojave koja se može promatrati kao moja cjelina i apsolutna istina, kao što rekoh: sve je samo do promatrača. Marko Šaravanja za mene osobno predstavlja konstrukt, ideju, brend, ime, prezime, ličnost koja može biti bilo šta u rukama ljudi koji je oblikuju i predstavljaju. Marko Šaravanja me umara s vremena na vrijeme, kad već pričamo otvoreno, bez cenzure, želim i to da kažem: umjetnici imaju obavezu prema svom liku kao što imaju i prema svome djelu. To ponekad bude naporno, imamo i mi svoje demone, probleme, tajne i osjećaje koje smrtnici ne mogu ni naslutiti. Pretvaramo se da smo kao svi ostali kako Vas ne bismo povrijedili. Mi imamo živote u životima.

Marko Šaravanja ima bogatu biografiju, 34 samostalne izložbe, tri izložbe u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, publikacije rada od 2005. godine sve do danas, kataloge slika u sveukupnom tiražu većem od 100.000 primjeraka, dvije knjige iza sebe, stotine tekstova pod raznim imenima na internetu, mnogo lica i naličja, kameleon je, prilagođava se svima i svačemu i uvijek se ponovi isto: ta zabluda ljudi da znaju tko sam. Nemoguće je. Ne znam ni ja tko je Marko Šaravanja. To je ideja, koncept, ličnost, kreacija, biznis, brend, filozofija, poruka i estetika jedne svijesti kolektivnom umu. To bi možda bio najbolji opis kako ja gledam Marka Šaravanju. Nemam osobno mnogo toga s njim. To je javna ličnost i nema veze sa mnom. Ne promatram to kao nešto svoje. Ni najmanje.

Odakle si potekao i šta te je ponajviše označilo kroz život? Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo?

Iz Sarajeva sam, druga generacija Sarajlija, odatle potječem. Baka i djed s tatine strane su Hercegovina, Mostar, Međugorje krš i masline, kupina i drča, smokve i grožđe, zmije i otrovi. S mamine Bosna, Romanija, magloviti brežuljci, planine teških zimskih oblaka i azurnog ljetnog neba, pašnjaci i izvori, led i snijeg. Genetika je čudesna stvar. Označio me rat u Sarajevu sa četiri godine kad su padale bombe i kad je moja draga prijateljica stradala od gelera, manjeg od makovog zrna, kao prašina, djevojčica od nepunih osam godina. Potom me označilo izbjeglištvo na Jadranu i nazivi koje su mi ljudi davali sa tako malo godina.

U izbjeglištvu su sam stalno slušao riječ četnik od ostale djece, gledali su me s gađenjem, kao da sam nešto bolesno, njihovi roditelji isto tako. Bio je tako čudan osjećaj promatrati se imam li govana po sebi, smrdim li, šta im se to gadi toliko? Gledali su me u parku, jedan dječak je prišao i pljunuo me, njegova majka također. Kasnije me označilo selo gdje smo pobjegli u vikendicu bez kupatila, vode, prepunu zmija, miševa, štakora i gusjenica, sjećam se mame kako drhtavim rukama pokušava da naloži vatru, bili smo tako mali, premali za takav početak života na Zemlji. To me označilo u početku, Bogu hvala naravno, sad je sve prošlo, ali bojim se da se negdje drugo i dalje sve ponavlja. Krug zla koji nikad neće stati. Mi smo imali sreće pa preživjeli sav taj teror ali moram priznati poslije svega da su to stvari koje su me baš označile. Gađenje druge djece, pljuvanje, čudni nazivi, pogledi, udarci, nasilje, mnogo, mnogo nasilja… Bože moj kako zanimljiva pitanja postavljate, iznenadili ste me iskreno ovaj put! Uglavnom, sve je to prošlo, ali pitali ste pa eto!

Zasigurno ti nije bilo lako ni stasavati u kontekstu konzervativnog bosanskohercegovačkog društva.

Ma koje društvo više? To Vam odavno ne postoji za mene, niti imam doticaje sa društvom. Ja sam zadnjih pet godina van svih događaja, osim kad se posebno organiziraju izložbe, prijemi ili kulturna dešavanja, nemam nikakve dodirne tačke sa društvom. Nemam čak ni predstavu kako me doživljava ova sredina, mislim da je sve jasno, prohujalo s vihorom, zaista, za mene i ja za njih. Ne smatram naše društvo konzervativnim, ne uzimam u obzir uopće mišljenja drugih ljudi, rijetko kad razgovaram s ljudima, držim se podalje od društva i do mene je nemoguće doći. Ja se bavim dobrotvornim radom za ovu društvo, prije nego odselim, kao moja mama, brat i ostatak familije. Ne postojim za bh. društvo. Ne postoji ni ono za mene. To Vam je naš kontekst.

Neke naše čitateljke i čitaoci se dobro sjećaju kolumni koje si pod imenom Hainsije Olindi pisao za Lgbti.ba i sigurno su se posljednjih pet godina pitali gdje si i šta radiš. Pa, gdje si bio i šta si radio, šta se sve promijenilo u tvom životu u tom periodu?

Zadnjih pet godina mog života bilo je jedan nadrealni san, ne mogu opisati sve to u jednom razgovoru, ali u kratkim crtama dogodilo se sljedeće: prvo sam otišao na rehabilitaciju od alkohola. Pio sam mnogo za vrijeme života u Sarajevu, to je uzrokovalo moj društveno-moralni krah pred očima javnosti. Nakon strahovitog pada niz stepenice u pijanom stanju, u FIS klubu Bock 2015. godine, ujutro se probudim na podu. U tom kristalno jasnom trenutku shvatim da je vrijeme da se dignem iz pepela. Zovnem kliniku za alkoholizam. Odem tri mjeseca na rehabilitaciju, predivni ljudi su mi pomogli da dođem sebi. Potom odem u BTC centar za Transformaciju tijela i pod budnim okom Džemala Gekića i njegovog tima izgubim 45 kilograma, nakon tog odem do Poliklinike Karabeg i uradim par korekcija. Poslije svega toga promijenim profesiju, upišem Akademiju kulinarstva kod slavnoga Midhat Prcića Mide i preselim se na obale Dubrovnika radeći za Jadranske luksuzne hotele, postanem glavni kuhar, uvedem prekrasne jelovnike, promjene i osvježenje na kulinarskoj sceni Dubrovnika i dobijem beskrajne ponude za posao iz hotela u hotel.

U svemu tome se dogodi prekrasna ljubavna priča, zaručim se, dobijem dijete, vjenčam se, razvedem i preživim jedan od najgorih perioda u svom životu. Sve to uz stalne izložbe ali uz medijsku tišinu sve ove godine. Jedini intervju koji sam imao je bio sa mojom kumom Suzanom. Ona je prekrasna i kumovala je svemu tome, mom liku i djelu, naše poznanstvo traje 15 dugih godina. Vi ste jedini koji imaju čast da sa mnom razgovaraju. Vi ste mi dali priliku da podijelim sve ovo konačno s narodom!

Da li ti se sadašnji trenutak u ovom vremenu i prostoru čini drugačijim od vremena Hainsije Olindi?

Hainsia je bila jedna izuzetno, izuzetno provokativna ličnost, stvorena samo za zabavu. Sjećam se vremena pisanja kolumni Hainsie Olindi i njenoga ludila. Imala je dobrih citata, nećemo se lagati, njena narav, pojava, filozofija su bili krajnje radikalni, cinični, sarkastični i istinski daleko od mene. Problem koji mi se dogodio sa tom ženom je u njenim navikama. Ona je mnogo jela i mnogo pila, a ja ne jedem i ne pijem. Ona je imala jednu opskurnu estetiku, hrabrost, smjelost, drskost i provokativnost koju ja zaista nemam, niti me je njeno ludilo zanimalo pretjerano, ona je imala te svoje priče, kolumne, izlaske, pretjerala je prije mnogo godina i dovela me do rehabilitacije!

Ništa se nije promijenilo, vlada isti šovinizam u LGBTI zajednici, šta vam je? Sve je to isto kao u njeno vrijeme, pa mene su prezirali što sam kao baba! U inat se nikad nisam stvarno sredio kao prava, prava žena. Ne, uvijek je to bilo katastrofalno nešto. Garderoba od par maraka, pocijepane čarape, masna šminka, jaki parfemi, jeftine perike, alkohol, svađa, galama, nered. Ona je bila izvan svih normi ukusa, ponašanja i stava. Razumijem njen bijes, pojavu i filozofiju jer je itekako dobro percipirala stanje svijesti ljudi oko sebe, pa je zato puno pila, jela i bila negativno nastrojena kao kolumnistica u zadnjim tekstovima dok nije počela gubiti nit. Ona se nada da postoje ljudi koji su našli sebe u posljednjih pet godina. Evo je, vraća se, čujem je, pozdravlja vas sve Hainsia Olindi, ne zamjerite joj na zabavama, ispadima i ludilu. Takva sam, kaže ona, to je dio performansa, nije stvarno, nikad nije bilo, uživala je u svakom momentu svog postojanja. Meni je ona prisjela dok je njoj bilo super! Jela, pila, plesala, partijala, trošila, izlazila – ja sam morao pospremiti.

Misliš li da je danas lakše biti gej u BiH nego što je to bilo prije pet godina?

Da Vam kažem na to iskreno, tko ima para njemu je lako biti šta god želi. Znate, kad imate novac u rukama, ne mislite na seks. Mislite na to kako da sebi nešto kupite, gdje da odete, u šta da uložite, koje odluke da donesete vezano za sebe i svoj život. Seks se tada zakaže jednom u deset dana. Morate shvatiti da se ne radi o tome što je netko gej ili strejt, jednom i zauvijek. Radi se o klasama ljudi gdje je seks na kojem mjestu i za koga. Ako ste niži srednji sloj, sigurno ćete izvor svog zadovoljstva nalaziti u strastima koje su besplatne. Seks potom dolazi na jako visoko mjesto životnih prioriteta i to će vam biti tema, problem i rješenje.

Ako ste sa više novca u novčaniku, naprosto nemate vremena za bilo kakvo raspravljanje sa društvom, sredinom, susjedima, roditeljima, rođacima, komšijama, babama, tetkama, strinama… Imate tada jedan život u kojem vam seks i vaša seksualna orijentacija dođu tek na kraju. Biti u srednjoj ili nižoj klasi je teško za sve, a pogotovo za LGBTI zajednicu koja mora imati interakciju sa svim tim ljudima kojima je seks izvor zabave. Seks je zabava za sirotinju i kuku onome tko o tome mora polemike da vodi. Nije lako biti gej nikome, pogotovo ako Vam je to životna tema, nit vodilja, filozofija po kojoj ravnate svoje aktivnosti, obaveze, život i sve ostalo. To je haos! Ako imate novca, nemate vremena za biti gej ili strejt. Seks vam dođe kao ponuda na švedskom stolu ili označen datum u kalendaru. Nema polemike. To je moguće u višim klasama društva, obrazovani ljudi sa mnogo životnog iskustva o seksu i afinitetima u krevetu nikad ne pričaju i ne vode debatu. Oni pričaju o tome gdje otići za odmor, u šta potrošiti bonuse zarađene u firmi, gdje na zimu, šta kupiti ljubavniku ili ljubavnici. To Vam je jedna strašna istina, ako imate novce možete neometano biti što god poželite. Ako nemate novce i još bi se igrali homoseksualnosti, bolje Vam je da ne pokušavate. Sve košta u životu.

No, seksualnost je bila česta tema u tvojim kolumnama. Rado si išao u detalje i dijelio savjete.

U zadnjih pet godina se sve promijenilo u mom životu. Više nisam ista osoba vezano za seks. Nisam više ista osoba nikako. Ne znam odakle da krenem, kako da Vam objasnim, sve je bilo vrlo javno, nismo ništa skrivali, otvoreno smo objavili zaruke, ljubav, vjenčanje. Moje predrasude su razbijene vezano za definiranu seksualnost, nikad u svom životu nisam sanjao da će me privući žene. Pojavila se savršena žena prije tri godine i zaprosila me. Oduševila se mojom pojavom, njegovanim izgledom, glasom, stasom i najviše od svega, oduševila se mojim umom. Naša strastvena veza je trajala tri burne godine, bila je savršena žena za mene. Mi smo bili lice i naličje iste medalje. Jin i jang. Marko i Mija zauvijek. U tom pogledu seksualnosti se sve promijenilo, moja supruga me uputila u tajne seksa sa ženama, otkrila mi nove vidike, pokazala draži ženske puti i oduzela mi nevinost.

Dolazim iz tradicionalne porodice, zaručili smo se, vjenčali, plod naše ljubavi je kćerka Madeline koju čuvamo od ekrana i ljudi koji vise na internetu. Ja sam javna osoba, na grbači imam psihopate i luđake koji dežuraju i vise na ekranu izdrkavajući i šaljući mi bolesne fotografije. Ni najmanja mogućnost ne postoji da moje dijete bude servirano nekome na ekranu. Kao društvo smo i dalje opterećeni, umorni i gladni neke slobode, da jednostavno svi dišemo bez straha, da doživimo orgazme bez osude društva, ali to je danas i fizički nemoguće zar ne? Došlo je neko čudno vrijeme dragi moji, ništa se promijenilo nije. Ljude je sve manje i manje briga. Možda je to dobar znak, a možda čak i posljednji znak letargije i depresije ovog društva i sredine. Kad postane svejedno oko seksa, da li je to kraj?

Kao kolumnistica i kao bloger pisao si i iz perspektive žene, lezbejke. Za šta ti je to poslužilo?

Za dramu, žene su dramatične! Raščupana kosa, dugi nokti, histerija, mnogo više dobrih scena se može sa ženskim likom postići nego sa muškim. Muškarci su toliko dosadni, smaraju, inertni, slabi, naporni, mlaki, bijedni, niski, predvidljivi, nesposobni. Žene sve rade. Zbog toga ulazim u njihov um i gledam sve to iz njihove perspektive. Kažu kritike da je savršeno! Postoji stotine mojih tekstova i nisu svi iz lica žene, daleko od toga, jer imate tekstove gdje ulazim u um bivših branitelja, prosjaka, giljotina, silovanih i poniženih, opsjednutih, bolesnih, a umovi djece i umovi starih ljudi su mi također veoma zanimljivi. Žene jesu čest motiv, ali samo zato jer je tu mnogo više drame. Muškarci su generalno strojevi za oplodnju žena, rad, teret i konkretne poslove. Poslove oko sijalice, akumulatora, auta i te neke stvari koje žene zamaraju. Na ženama je čitava bajka čovječanstva. U svijetu umjetnosti to je bila Frida Kahlo, u svijetu literature to je za mene Slavenka Drakulić, u svijetu muzike to je Britney Spears, u svijetu glume Elizabeth Taylor. Raznolike, bogate, raskošne dramatične žene koje mijenjaju tok povijesti i percepcije ženskog roda.

Meni je pisanje iz lica žene omogućilo da postanem glas brojnim ženama koje nisu imale priliku da kažu svoje priče. Te priče su mi pričale, ali nisu ih same znale objasniti, formulirati, predstaviti kroz esej, tekst ili formu na papiru. Neke priče su istina, neke su dramatizirane, a neke čista iluzija. S obzirom da je teško znati razliku, jedino ja znam šta je laž, a šta istina. Dao sam glas brojnim ženama kroz svoje priče jer muškarci svakako nemaju šta za reći. Mislim, možda i imaju, ali to mene ne zanima.

Općenito kako i zašto ući u tuđe cipele? I zašto nam je to tako teško?

Kako? Zamislite kako je tom čovjeku. Zašto? Jer će svijet postati bolje mjesto. Potrebno je odreći se svoga mjesta za ulazak na tuđe. Previše smo zaljubljeni u komfor. Mi smo civilizacija citata, prekrasnih citata o svemu i svačemu ali ne napravimo nikad taj prvi korak. Ne. Provjereno znam, po svom životu, po svemu što mi se dogodilo. Ljudi vole svoje mjesto, svoju zonu, svoj teren, zašto bi razumjeli nekoga i nešto? Čemu? Nema potrebe za tim. Sve se zna i svi sve znaju. Ne ispričaš do kraja i već ti daju odgovore, promatraš mrtva lica ispred sebe koja gledaju, ali ne vide. Meni je svega toga bilo preko glave već godinama unatrag u privatnom životu. Baš nakon rehabilitacije, transformacije i operacije shvatio sam kako se brojni ljudi nikada neće promijeniti. Možete ih prihvatiti, napustiti ili mijenjati, a meni se ništa od svega toga nije dalo. Postoje ljudi na ovom svijetu, natopljeni mržnjom, nacizmom, rasizmom i svim ostalim zlom, to su ljudi koji samo trebaju umrijeti i ništa više. Imao sam sreću i čast da u životu doživim iskustvo sa raznih percepcija i perspektiva. Život mi je donio neslućene drame i konačno razumijevanje kako je drugima oko mene. Čitav život sam vjerovao kako ljudi u braku imaju sve, kako parovi žive sretnije, bolje, ljepše i potom mi je život pokazao sav horor jednog nesretnog braka, uništene obitelji, svađe i nerazumijevanja gdje je trebao biti moj mir i sretan kraj. Ljubav je vječni kompromis. Vjerovao sam kako slava donosi radost svaki dan, polet, nadu i energiju, a sada se smijem dječjoj ideji kad se sjetim kako sam mislio da slava izgleda. Slava je vječna samoća. Mislio sam da su vitki ljudi stalno nasmijani, raspoloženi i puni energije, a danas vidim da ipak nisu. Vanjština je vječna iluzija. Danas razumijem mnogo, nekada nisam razumio, nikoga i ništa, sve dok se život nije dogodio. Zbog toga je teško, podrazumijeva gubitak identiteta. Zašto bi gubili sami sebe zbog nekoga drugog? Zbog razumijevanja? Nema toga, očekujete previše. Možete se samo nadati da će Vas jednom netko razumjeti kad dođe na Vaše mjesto i da ćete Vi razumjeti tek kad budete na nečijem mjestu. Nikad umjesto nekoga. Karma uradi svoje svima nama na kraju dana. Budite sigurni da će isti ljudi koji Vas ne razumiju naići na identično. Sve se vrti u krug. Akcija i reakcija. Nema veze sa religijom, to je zakon i fizika. Sve do posljednjeg računa i konačnog razumijevanja svih nas.

Ipak, ulaženje u tuđe cipele moglo bi biti okarakterisano kao aproprijacija identiteta koji zapravo ne možemo razumjeti jer ga nismo živjeli. Kako gledaš na to?

S te strane gledišta nemoguće je ući u tuđe cipele. Nikad ne možemo doživjeti svijet kao drugo biće. Ljudi imaju jedinstven doživljaj svijeta, svako ljudsko biće ima svoj svijet, život, svemir, ideju samo o sebi i o tome kako ga drugi vide. Nemoguće je ući u to mjesto, ali moguće je zamisliti. Dovoljno je samo zamisliti kako živi taj čovjek, ta osoba? Svi mi možemo zamisliti kako je nekome u njegovoj koži ali to ne radimo. Čak se ne potrudimo ni da zamislimo. Previše truda i mašte traži zamišljanje i razmišljanje o tome kako je nekome. Imamo previše vlastitih misli o samim sebi na kraju dana i moramo samo na sebe misliti i ako je moguće potruditi se da drugi misle o nama. Ne na nas. U tome je razlika modernog društva i mog odlaska u izolaciju prije epidemije, ljudi su postali previše površni u odnosu prema meni i morali su nestati. Trenutak kad shvatiš da netko misli o tebi, a ne na tebe je trenutak kad moraš završiti priču i pokupiti stvari. Jedan od meni omiljenih citata je: „Postoji razlika između voljeti nekoga i voljeti ideju o nekome.“ (Gilian Flynn, „Nestala“). Osobno mislim da ljudi više vole ideje o sebi i drugima nego originale. Tako da, u konačnici, ne možemo ni razumjeti čovjeka nego samo ono što pokušava da bude.

Ljudi su ideje, koncepti, mašine, matrixi vjerovanja o sebi u odnosu na druge. Uvijek je to usporedba u odnosu naspram drugih ljudi, njihovih mišljenja, razmišljanja i promišljanja na temu nas samih i jednih od drugima. Mogu razumjeti to što predstavljaš da jesi. Ne mogu razumjeti tvoje porive za tim, želje, nagone, potrebe i šta te tjera da budeš upravo to što jesi. Zbog toga pišem, zamišljam, tonem u svijet tuđih umova tražeći odgovore na ta pitanja, moji tekstovi su daleko od satire i parodije. Oh, ne, ne… U mojim tekstovima se umire. Nema sretnih krajeva, nema epiloga koji vam kaže: „Evo, tako je“. Morate sami promisliti za sebe šta svaka priča znači. Naravno, ja mogu pisati što želim. Pišem poeziju, sastave, eseje, radove, promišljanja, kritike, predgovore, uvode, zaplete i rasplete. Moj osobni odabir je pisanje teških tema. Bilo bi tako lako zabaviti masu sa hrpom dosjetki kao nekada, ali bojim se da sam imao drugačiji cilj svih ovih godina: da šokiram cijeli Balkan i dospijem na mjesto najčitanijeg blogera portala Buka tri godine za redom. Milijun posjeta i 250.000 dijeljenja mojih priča! Ja znam i razumijem sve ljude. Bojim se da mene nitko ne razumije i nikada neće. Uredu je.

Moj aktivizam je jednostavan: ženama sam dao lik na slikama i glas u pričama

Slikar si i grafičar u čijim radovima se također prožimaju spomenute teme seksualnosti, ženskog iskustva, ali i nasilja. Kako se tvoj aktivizam ogleda u tvom slikarstvu?

Na mojim slikama su žene, djeca, flora, fauna, puževi, školjke. U ranim fazama mog slikarstva to su bila bespomoćna djeca, spavači, u cvjetovima lotosa, skriveni ispod šumskog lišća, stotine i stotine malih lica koja spavaju, bespomoćna, na dohvat ruke. U mom životu se dogodilo mnogo toga što je dovelo do toga da sva ta djeca postanu žene, probuđene, besmrtne, ledene, prekrasne i nimalo zainteresirane za promatrača. Ne žele se svidjeti, znaju da su prelijepe, dovode u pitanje ljude koji ih promatraju, smiju im se u lice, podsmijeh im je prisutan na prelijepim licima, ne čekaju nikoga kao žene Mersada Bebera, tako dosadne i uspavane. Ne! Ove žene su ubojice, okružene ružama zovu promatrača na druženje ali zlokobne su, potrebna je velika hrabrost da netko drži jednu takvu sliku u svom domu i prostoru i divim se svim ljudima koji obožavaju upravo takve cikluse moga slikarstva koje broji vie od 1000 slika. Žene u moru su sirene koje zovu mornare, ribare, ljude sa obala na druženje, kad se približe, one ih povuku u dubinu i pojedu. Žene okružene crvenim ružama kriju trnje, kad netko krene da ubere ruže ubode se i vrišti, a one se smiju. Žene u lišću i jeseni čekaju propast čovjeka kojem će ponuditi plodove zemlje u svoj svojoj ljepoti. Nema romantike, ali ima estetike. Radi se o samostalnim, lijepim, predivnim ženama koje ne trebaju ništa i nikoga. One su davno ostale bez dječjih snova i iluzija da će netko i nešto doći i probuditi ih iz dubokog sna. Nasilje je prisutno. Bilo je mnogo nasilja u mom životu. Preko noći su odrasle, nešto se dogodilo, likovi djece su preko noći postale odrasle žene koje nisu uspavane i snene ljepotice kao nekadašnje slike legendarnih slikara. One su drugačije, nova generacija, bez konja u društvu, bez pisama, čekanja, nadanja, snivanja. One znaju nešto, nešto što njihove majke nisu znale. Majke oslikane na djelima drugih slikara i slikarica. Moje slikarstvo je kontroverzno zbog svoje ljepote.

Danas je u modi raditi crno-bijele slike, mrtve apstrakcije, jad i čemer. Ja volim sjaj, kič, ljepotu, ne želim filozofiju veću od ljepote. Ljepota je moja moć. Ljepota koju darujem svijetu i ljudima kroz ono što stvaram. Moje slikarstvo je proslava ljepote, nedostižne, vječne, zaleđene u vremenu i prostoru. Želim da me pamte po tim prelijepim slikama i onda kad me ne bude. U njima je moja besmrtnost. Ja više nisam tu. Ja sam na svim tim slikama i živjet ću zauvijek. Moj aktivizam je jednostavan: dao sam lik ženama na slikama, jednako kao i glas u pričama. Moje žene nisu patetične, jadne, ne kukaju, ne plaču, ne čekaju i ne plaše se mraka. Kad pogledate bolje u njihova lica, možda vidite kako jedva čekaju nešto, jedva čekaju da se nešto dogodi. U tome je razlika, nema čežnje, emocije i nade. U svijetu umjetnosti sam bio aktivista za LGBTI zajednicu čak i kad nisam znao za to. Ljudi su me etiketirali kao homoseksualca i nisu me ni pitali šta želim i volim. Ja sam glas mira, jednakosti, balansa, svega što nas čini posebnima. Dogodilo mi se da nitko nije prihvatio moj brak sa ženom. Sve naopako, izbio je skandal uz pitanje: „Zašto sad to?“ Kao da se ja pitam, ljubav se dogodi. Bilo koja ljubav, priča, bajka i za sve čovjek treba da bude spreman. Moj glas je potom postao glas jedne univerzalne, vječne, nepromjenjive, istinske ljubavi za sve slojeve društva, kategorije, kalupe. Ljubav nema definiciju, spol, orijentaciju, boju, naciju, ona jednostavno jeste. Osjećam se počašćeno što sam u svim sferama društva, svakoj strani dao priliku da se poistovjeti sa mnom i u meni vidi fragment sebe.

Gdje je mjesto tvog slikarstva na današnjoj bh. umjetničkoj sceni? Ranije si nailazio na odbijanja i burne reakcije, je li danas nešto drugačije?

Na tronu sam, na samome vrhu umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ne ubrajam stare slikare u ovaj opis, nego ljude koji su prisutni na sceni. Nema nitko toliko izložbi, kataloga, slika i publikacija poput mene. O meni i mom liku i djelu su pisali akademski obrazovani ljudi. U srcu epidemije koja je promijenila svijet, ja sam onaj umjetnik koji je otvorio izložbu, usred kokošinjca, potom usred njive, kasnije smo slike izložili u kontejnerima Mostara. Kritike su rekle svoje: „Marko Šaravanja zadivio Hercegovinu i regiju“. Moj rad su odabrali ljudi iz najviših redova društva kulture i umjetnosti. Od stotine slikara u Bosni i Hercegovini, jedino je moj rad odabran kao poklon fra Tomislavu Pervanu za 50 godina karijere! To je pola stoljeća rada i samo moja slika je dolazila u obzir iz cijele zemlje! Moja izložba je također odabrana kao savršena slika Hercegovine i predstavljena je pred 10.000 ljudi samo prošle godine za tradicionalnu manifestaciju „Dani berbe grožđa“. Radio sam naslovnice knjiga, a potom sam izdao dvije vlastite knjige koje su bili bestelleri prije fizičke prodaje, zbog čitanosti. Mogu u ovom odgovoru da napišem toliko toga o sebi, ali pomalo je dosadno. Mislim da je jasno gdje sam ja. Ne znam za druge ali, kako rekoh, ljudi se uspoređuju. Mislim da je najbolje da se usporedi tko je još napisao toliko i naslikao toliko? Pa da donesemo jedan realan sud i odluku. Do tada sam ja na vrhu umjetničke scene, kao slikar, kao spisatelj, kao jedna cjelokupna ličnost i figura koja odudara i plijeni najviše pažnje, to znate Vi, to znaju čitatelji i to znam ja. Dalje od toga nema, ne vidim nikoga i ništa slično sebi. Ne računam na pojave koje nisu otišle dalje od Sarajeva. Ja sam se selio mnogo puta s kraja na kraj države i obišao pola Europe. Jedina osoba koja može nositi sav taj teret, famu, slavu, priču i tron sam zapravo ja u svijetu umjetnosti.

Meni se dogodila jedna duga medijska pauza, kuharstvo, slikarstvo, tekstovi, zaruke, dijete, vjenčanje, svađe, razvodi, epidemija i sav ostali kaos nije mi dao priliku da Vam kažem gdje sam i šta sam. Moje ime je tražila Jelena Karleuša zbog teksta „Trajna posljedica vakcinacije“ u kojem sam glumio nekakvu doktoricu. Reagirala je policija u Beogradu, prenijeli su svi portali, htjela je da sazna tko sam, mislio sam da će me razapeti tabloidi i jednostavno sam još više otišao u tišinu jer nisam više bio kao nekada. Kad imate obitelj, dijete, ženu, želite samo mir, privatnost, harmoniju. Bilo je kasno kad su tabloidi počeli dolaziti ispred naše kuće i jedva smo našli spas ispred tog linča. To je samo jedna od scena života sa mnom. Umjetnost unosi toliko drame u jedan svakodnevni ljudski život kakav je meni oduvijek bio san. Nije se ostvarilo, imam viši cilj u životu, drago mi je što su se odselile prije same epidemije u Francusku, sretni smo na ovaj način i radujem se što moja kćer ne mora odrastati ovdje. Znam da već sada ima prekrasne uspomene. Moje slike će vremenom vrijediti sve više. Kako vrijeme bude teklo, postajat će legenda, priča, bajka. Moja slava će nadživjeti sve postojeće slikare, i one koji dođu tek kad nestanem, jer će vidjeti koliko nedostajem i koliko drugi iza mene zaostaju. Nitko nema hrabrosti da uradi nešto poput mene u životu. Svi igraju na sigurno, a ja volim otići korak dalje. Ovdje kasnimo sa slikarstvom i umjetnosti 100 godina! Da pričamo o koracima naprijed! Sve je demode, dosadno, apstraktno, sivo, crno, jadno. Nikakve boje, sjaja, energije, života. Ubija me umjetnička scena sa lošom ponudom rada i umjetnika ovdje. Zbog toga sam na vrhu, da se ne guram dolje u gužvi, ne dijelimo nikako iste vrijednosti. Ja znam sve što oni znaju ali oni ne znaju sve što ja znam. Ja sam Vam kao jedna rajska ptica koja će letjeti jedno vrijeme s vama i onda se vratiti odakle je došla. Tu sam da svijetu poklonim malo boje, malo radosti, malo sjaja i trenutak predaha i ljepote. Ništa više i ništa manje, zato sam na tronu umjetničke scene, jer sam tu za vas, a ne zbog sebe.

Za kraj, ono vjerovatno najvažnije: egzistencijalno pitanje. Kako živiš kao slikar u BiH?

Ne živim, preživljavam, da li ste Vi normalni? Ne postoji život u Bosni i Hercegovini ni za normalne, prosječne, obične ljude, a ne za slikare, pa ovo što ja radim je luksuz. Znate li koliko košta jedna izložba? Jedna knjiga? Jedan katalog? Jedno platno? To košta bogatstvo, mnogo, mnogo novca i nikad ne možete naplatiti uloženo. Moj rad je dobrotvornog karaktera, imam prihode od posla sa ljudima koji su prošli neku vrstu traume, nasilja ili šoka, kroz razgovor i likovnu terapiju. Radio sam razne poslove da bih imao novca. Postao sam kuhar jer kao slikar ne možeš vratiti ono što uložiš, tržište za umjetnost ne postoji. Nema klijentele za umjetnost. Imam sreću pa se ne moram osloniti na svoje slike i tekstove. Moja knjiga „Ne vraćaj se iz Njemačke“ zabranjena je na svim portalima i televizijama kao vijest iz kulture, zbog svog naslova. Dolaze izbori i nitko ne želi pročitati nešto takvo. Knjiga je unatoč tome već pročitana milijun puta u sveukupnoj posjeti mojih tekstova.

Bosna i Hercegovina u smislu društva zapravo ne postoji. Društvo čine legende, ličnosti, veličine, karakteri. Mi imamo nepismene ambasadore, šta dalje reći? Društvo počiva na ljudima koji čine razliku, ovdje je nema. Narod je pobjegao i dolaze nam migranti. Ljudi ne podnose istinu, ne podnose uspjeh, ne podnose ništa. Žao mi je. Nemam profit od svega što radim. Sve je čisto dobrotvorni rad ovome društvu. Ne znam ni koliko ostajem trenutno u zemlji, nemam doticaja sa sredinom i društvom. Živim mirno na selu, sa psima, mačkama, vodim likovnu radionicu, imam kokoši, masline, vrt, prekrasne zalaske i izlaske Sunca i beskrajnu slobodu poslije jednog dugog i teškog puta prema sebi. Mislim da je moj put bio težak do svega ovoga, do ovoga trenutka, i sami ste svjedoci brojnih izdanja, faza, priča, fragmenata i perspektiva na mene, moj rad, lik i djelo. Poslije svega mogu samo da Vam se zahvalim. Bilo je zadovoljstvo pričati, raditi, biti s Vama poslije ovoliko godina, podijeliti ovo iskustvo sa čitateljima i pozdraviti Vas konačno kao Marko Šaravanja.

Za kraj Vam samo mogu citirati :

„Teško je danas biti ličnost, stvarna ličnost, a ne skup obrazaca i karakteristika preuzetih iz beskrajnog Automata Ličnosti.“

Gilian Flynn, „Nestala“

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!