Izvor: Etrafika.net
U Bosni i Hercegovini i dalje preovladava mišljenje da sve što je drugačije nije “normalno” i da ga treba držati što dalje od našeg društva. Tema rodnog identiteta još uvijek je tabu, što uveliko doprinosi neinformisanosti građana. Interpolnost je za mnoge ljude nepoznanica, a interpolne osobe su često odbačene i nalaze se na margini društva.
Piše: Snježana Aničić
Pojam interpolnost označava rijetko stanje netipičnog razvoja spoljašnjih i unutrašnjih genitalnih organa, na osnovu čijeg izgleda se ne može sa sigurnošću utvrditi kojeg je pola osoba sa tim karakteristikama. Procjenjuje se da se jedna od 2.000 beba rodi kao interpolna, dok mnogi ljudi i ne saznaju da se nalaze u nekom od interpolnih identiteta. Osobe rođene sa karakteristikama oba pola imaju muške i ženske polne žlijezde, hromozome, reproduktivne kanale i genitalije.
One su nerijetko žrtve nametanja pola od strane ljekara neposredno nakon rođenja. Naime, o polu djeteta odlučuju medicinski testovi. Ukoliko je beba rođena sa Y hormozomima i ima penis duži od 2,5 cm, dodjeljuje joj se muški pol. Ako ima Y hromozome i penis koji se ne smatra adekvatnim ili nema Y hromozome, dodjeljuje joj se ženski pol. Prilikom operacije ljekari mijenjaju genitalije bebe tako da što više liče na ženske, što se postiče konstruisanjem vagine i eventualnim smanjivanjem klitorisa.
Takođe se dešava da spoljašnji organi djeteta odgovaraju jednom, dok unutrašnji imaju karakteristike drugog pola. Interpolna stanja su prilično složena oblast, a zvanična medicina kaže da se između muškog i ženskog pola nalazi dvadesetak različitih stanja. Njihova razlika se utvrđuje na osnovu genitalija, hormona i hromozoma.
Interpolne osobe imaju pravo da same definišu svoj identitet ili da to uopšte ne urade. Problemi sa porodicom i okolinom, nerazumijevanje samog sebe, odbacivanje od strane partnera i težak put do zaposlenja samo su dio problema sa kojima se susreću.
Andrea (26) je odlučila da svoju životnu priču podijeli sa nama kako bi pomogla drugim osobama koje se svakodnevno bore sa sličnim problemima. Ističe da nije teško biti “drugačiji”, ako želiš da usrećiš sebe. Rođena je kao dječak, u maloj sredini na sjeverozapadu BiH. Iako je imala želju da postane uspješna novinarka, s vremenom je to palo u drugi plan.
“Drugi su govorili umjesto mene”
Iako je primjećivala da nije kao drugi, nije znala šta joj se dešava. Bila je mlada da bi sama shvatila po čemu se izdvaja od svojih vršnjaka. Kako kaže, prihvatala je ono što su joj drugi govorili.
“Potičem iz takve sredine i porodice gdje je običaj da ideš na detaljne preglede ili kontrole tek onda kada si totalno na izmaku. Odrastala sam kao dječak, ali sam oduvijek imala pokrete kao djevojčica, radila stvari koje rade djevojčice. Igrala sam igre koje bi igrale djevojčice, iako sam se znala družiti i sa dječacima. Sa sedam godina krenula sam u osnovnu skolu. Tada su dječaci bili dječaci, a ja sam bila kao ‘posebna’, uvijek sam se družila sa djevojčicama. Sjećam se svojih pokreta, frizurica, načina govora. I tako su godine prolazile, dolazile su i prve simpatije, naravno dječaci, muškarci, likovi iz serija. Znala sam da nešto nije ok sa mnom, ali sam to pripisala tome da sam gej. Da budem precizinija drugi su govorili umjesto mene, a ja sam vjerovala. Tako se nastavilo nekoliko idućih godina”, prisjeća se Andrea.
Ulaskom u pubertet, stvari su postale ozbiljnije. Izdvajala se ponašanjem i izgledom, a tada su počeli i prvi komentari.
“Sa 12-13 godina počela sam se osjećati drugačije. Imala sam čudne bolove u stomaku, ali bih to zanemarivala. Dvije godine kasnije krenula sam u srednju školu. Tada sam već počela nositi i šminku, pa su me doslovno doživjeli kao jednu gej osobu. Ne bih baš mnogo mogla pričati o fizičkom i verbalnom zlostavljanju, jer zaista nisam imala iskustva sa time. Ja sam se znala izboriti za svoj položaj. Neumjesnih komentara jeste bilo, ali nisam pridavala pažnju tome. Više sam se fokusirala na svoju školu, ciljeve, ali i na ljubav”, govori nam ona.
Andrea je godinama imala jake bolove, ali nije znala šta je tačan uzrok tome. Nije išla ljekaru, jer su joj svi savjetovali da popije tabletu za bolove kako bi joj bilo bolje.
“Nekoliko godina unazad imala sam izuzetno jake bolove i krvarenja, praktički sam bila na dnu. Tako da sam, nakon uzaludnog pokušaja traženja metoda šta je sa mnom, poslana od strane ljekara na detaljan pregled i ultrazvuk i saznala da sam u stvari interpolna osoba. Iznutra sa ženskim reproduktivnim sistemom, izvana kao muškarac”, kaže Andrea za eTrafiku.
“Imam porodicu, ali kao da je nemam”
Svakom čovjeku podrška porodice je većinom glavna motivacija u teškim trenucima. Međutim, Andrea nije naišla na razumijevanje. Odbačena je od najbližih, jer se nije uklapala u tradicionalan okvir porodice. Otac je imao težak karakter, ali je ipak zahvalna što ih je sve školovao. Navikla je na verbalno i fizičko nasilje, koje je s godinama prihvatila kao normalnu stvar.
“Odmalena smo to proživljavali, i navikli se na to. Nikada nismo ostvarili potpuni odnos otac-dijete, iako bih voljela, ali nemoguće je. Bio je on tu, bila je i mama, ali nešto nije štimalo. Nisam mu nikada bila sin po mjeri. Od 18. godine, sav fokus zlostavljanja se okrenuo na mene. U fazonu – 18 ti je godina i ne radiš, kako ostali rade… Htjela sam i ja, ali gdje?! I svaki put kada bih i našla nešto, uvijek je imao zamjerke na taj posao. Ja sam se vodila time da od nečega treba krenuti. U dvije situacije, obje godine usred zime, toliko me brutalno pretukao, izbacio na ulicu, hodala sam i gladna i žedna”, prisjeća se ona teških trenutaka.
Spavala je na ulici, smrzavala se. Vraćala se kući svaki put kad bi to otac odlučio, ali se ništa nije mijenjalo. Kada je dobila priliku da se osamostali, odlučila je da krene u novi život, daleko od nasilnog oca i porodičnog nerazumijevanja.
“Danas s njima nemam kontakt. Oca nisam vidjela vjerovatno dvije ili tri godine. Majku sam viđala, ali otkako je vidjela promjene na meni, dala je negativne komentare, tako da ni od toga nema ništa. Sa braćom i sestrama se čujem povremeno, ali formalno, a rijetko se viđamo. Rodbinu sam otpisala, onda kada su oni otpisali mene, u onim danima kada sam na ulici hljeb dijelila sa psima lutalicama, a oni nisu bili ljudi da pomognu”, ističe.
Od trenutka kada je napustila kuću, radila je različite poslove. Odlučila je da ne odustaje i da se sama izbori za bolje sutra. Trenutno radi honorarno za jednu istraživačku agenciju, povremeno piše za jedan portal i zadovoljna je.
Kao i većina, i Andrea je imala neostvarene ljubavi. Iako je bila zaljubljena u muškarce, nikada je nisu privlačili oni koji su gej i tada je shvatila da nešto ne štima. Djelovali su joj odbojno, zbog čega se pitala zašto je tako, ako je i sama gej. Odlučila je da upita psihologinju da joj objasni u čemu je problem, ali je samo dobila odgovor da je to “jako čudno”.
Nedavno je zavoljela po prvi put u životu. Iako je bila srećna godinu i po, brojni problemi su uticali na to da svako krene svojim putem. Nesrećna ljubav je ostavila traga, te je sve bilo psihički teško podnijeti. Priznaje da emocije nije do kraja sredila, ali se okrenula bitnijim stvarima u životu.
“Najvjerniji prijatelj mi je moja Čupka”
Od svih prijatelja, Andrei je najvjernija njena Čupka. One su zajedno već četiri godine i priznaje da ne mogu jedna bez druge. Bilo je teško zamisliti da će biti i pozitivnih komentara, a kada je čula da postoje oni koji je hvale i vide kao hrabru osobu, shvatila je da je uspjela.
“Naišla sam na jako pozitivne komentare, te pohvale, u fazonu ‘hrabra si’. Možda jesam hrabra, ali ovdje sam birala između toga da budem ja ili da živim po mjerilima drugima. Presudilo je ovo prvo, jer ljudi često komentarišu, a kada je gusto, najmanje djeluju. Mada, dodala bih, možda ja to sve olako doživljavam iz razloga što sam dosta toga proživjela. Nisam sigurna da baš sve interpolne osobe misle poput mene. Ipak, život je jedna borba u kojoj biramo da li ćemo biti gubitnik ili pobjednik. Rođena sam da budem pobjednica i srećna sam”, naglašava ona.
Oni koji je znaju, prihvataju je takvu kakva jeste. Na negativne komentare okreće glavu i ne dozvoljava da utiču na nju.
“Imam neki krug prijatelja s kojima se čujem i vidim. Punih osam godina imam jednog prijatelja iz Ljubljane, koji je uz mene sve ove godine, i jedino bih za njega mogla reći da je sastavni dio mog života. Nema dana ni trenutka da ne podijelimo sve jedno sa drugim. Često me znaju zezati da mi je dečko. Ne, nije, prijatelj mi je i tako će vjerovatno ostati još dugo, dugo godina, jer mi je baš poseban u životu. Pomogao mi je na milion načina, onda kada sam bila sama, napuštena i odbačena”, iskrena je Andrea.
“Put tranzicije je dug i težak”
Kada je odradila detaljne pretrage, dobila je posebnu terapiju. Trenutno je na hormonskoj terapiji, a nada se da će se uspjeti izboriti do kraja.
“Organizam mi je polako počeo odbacivati muško tijelo. Smetali su mi muški hormoni, čak su mi se javljali bolovi oko srca, nisam sigurna zašto. Tada sam dobila jednu terapiju, koja mi je uveliko pomogla i na tome je stalo”, govori ona.
Ističe da joj je od velike pomoći bio seminar na kojem je naučila o različitim identitetima, te je uspjela da sazna stvari koje su joj nedostajale. Shvatila je da nikad nije bila gej i da je rođena kao žena, a da to nije znala.
“Razmišljala sam o prilagodbi pola, ali to je sve bilo u zraku. Znala sam da nešto moram poduzeti. Onda sam uslijed jakog stresa izazvanog problemima, dobila jako krvarenje, završila u hitnoj i oporavljala se danima, možda čak i mjesecima. Tada sam odlučila uzeti stvari u svoje ruke. Krenula sam sa hormonskom terapijom”, odlučna je ona.
Terapija je brzo počela da djeluje zbog čega su promjene na tijelu postale vidljive i drugima. Bila je spremna da konačno izađe iz “oklopa”, ali je ostala zatečena brzinom promjena.
“Grudi su mi porasle, malo se tijelo promijenilo. Od tada više nisam bila bolesna, niti u sali. Kao da sam se iznova rodila. Počela sam živjeti kao žena, ljudi su me na moje pozitivno iznenađenje prihvatili, nisam baš to očekivala. Momci isto tako, mnogo je lakši pristup i njima i meni, ranije su me se nekako bojali. A sada, bez problema možemo komunicirati. Mada, o procesu tranzicije ne mogu puno govoriti. Tek sam krenula, prošlo je nekih pet mjeseci. Srećna sam, polako sam počela mijenjati stil oblačenja, malo sam postala modernija. Ima još nekih životnih problema, ali srediće se, ništa ne ide preko noći”, optimistična je.
Andrea je u procesu promjene imena i prezimena. Dobila je rješenje, još samo treba da promijeni dokumenta. Kako kaže, novo ime se u potpunosti uklapa sa njenim identitetom.
“Na momente mi je čudno i neugodno, kada mi se neko obrati sa starim imenom, jer to više nisam ja. Možda oni koji me poznaju duži period, vide isto, ali emocionalno, iznutra sam ja drugačija. Emotivnija, jača, snažnija, hrabrija, ambicioznija, ali i samouvjerenija”, ističe Andrea u razgovoru za eTrafiku.
Odlučila je da gradi nove planove. Spremna je započeti novi život negdje daleko od BiH, jer je ovdje ništa ne drži i kako kaže, ne vidi se u ovoj državi.
