Piše: Lamija Begagić
Otrcano zvuči ona izjava koja romantizira davna vremena i kritizira sadašnjost govoreći kako se, eto, danas, prebrzo živi.
Još je više obesmišljena danas, nakon što su iza nas mjeseci prisilne samoće, osamljenosti, izolacije, gotovo tri puna mjeseca mira, vraćanja sebi, hobijima, užicima (i frižiderima).
Ako smo ikad živjeli sporije, bilo je to, ili je trebalo biti, u proteklim mjesecima.
No, dok smo mi živjeli mir, svijet, nažalost, nije postajao boljim mjestom, a čim smo izašli iz epidemiološki kritične situacije i počeli se vraćati u rutinu, činilo se kao da planeta trči nadoknaditi sve propuštene histerije, pljačke, prevare, nepravde i fašizme.
U malim noćnim razgovorima s prijateljicama, pričajući o našim ličnim izolacijama, opričavali smo, uz poneki napad panike ili anksioznu epizodu, liste i liste pozitivnih stvari: napokon sam pročitala sve što je Elena Ferante ikad napisala, napokon sam odgledala Better Call Saul, napokon sam počistila desktop, napokon sam završila rukopis, napokon sam popravila bicikl, napokon sam ofarbala ogradu, napokon sam posadila rukolu i bosiljak.
Tek pred kraj liste svih naših napokon, sjetile bismo se da svijet nismo tek mi same, pa bismo se tugaljivo prisjetile i svega što se, gle čuda, oko nas nije prestalo dešavati dok smo mi čitale, farbale i sijale.
Pronevjereni i oprani milioni utrošeni na neupotrebljive respiratore i mobilne bolnice. Ukidanje slobode kretanja i zatvaranje u prihvatne centre ljudi u pokretu, te tortura i premlaćivanja nad njima na graničnim prijelazima. Organiziranje vjerskih obreda za pobornike režima odgovornog za mučku smrt na hiljade civila u Narodno-oslobodilačkom ratu, među kojima je i 55 javno obješenih Sarajki i Sarajlija. Policijske torture i ubistva Afroamerikanaca u SAD-u. Neratifikacija Istanbulske konvencije i ukidanje prava na rodno izražavanje u Orbanovoj Mađarskoj.
Represivne i restriktivne mjere koje su sedmicama u kućnom pritvoru držala djecu i stariju populaciju, vremenski neodređeno i nekontrolirano vanredno stanje opet u Mađarskoj – sve to skupa, s pravom je zabrinulo ljudskopravaše diljem svijeta i izazvalo bojazan od covid-diktature ne samo u BiH i regionu (za kojeg nam se uvijek čini da prednjači u vječnotinjajućem fašizmu) već i šire.
I dok su gore tek ovlaš pobrojane afere i best of-ovi ovdašnjih vlada i režima, i zadobili dovoljno medijske pažnje pa smo se uspijevali, makar informiranošću pobuniti i boriti, ispod tepiha i radara javnosti prošle su nebrojene žene žrtve obiteljskog nasilja mjesecima zatočene sa svojim zlostavljačima, brojni stari i nemoćni u stanju potrebe prepušteni sami sebi (i dobroćinstvu komšija) u kućnom pritvoru, brojna djeca onkološki pacijenti i drugi rizični bolesnici prepušteni svojim roditeljima i porodicama, brojne otpuštene radnice iz ranjivih sektora trgovinske i uslužne djelatnosti, brojna djeca u stanju potrebe bez internetske konekcije i računara za praćenje online nastave, brojne prosvjetne radnice i radnici koji su sa tehnološkim minimumom resursa davali maksimum energije, kompetencije i znanja. Brojne one i oni, brojni mi.
Sada, kada, s famoznim i toliko prizivanim prvim junom, mjere popuštaju, granice se otvaraju i život se vraća u „normalu“, vraćamo se i mi, umorni, kao da smo, umjesto propuštenih filmskih klasika, na velikom ekranu gledali mučna i iscrpljujući serijal.
Vraćamo se (mi privilegirani koji smo sačuvali radna mjesta) umorni i razočarani što osnovnoškolska fizika nije u onoj čuvenoj „svaka akcija ima reakciju“ iznjedrila bolji svijet.
Vraćamo se, uzdajući se ipak u, nama sa jeftinijom ulaznicom i tankom trojkom, manje poznatu lekciju iz fizike u kojoj svako kretanje dvije površine u suprotnim smjerovima uzrokuje trenje koje kinetičku energiju pretvara u termalnu, odnosno toplotnu.
Ostaje li nam, na koncu išta, nego da kretanje svijeta u suprotnom smjeru od onog u kojem black / trans / gay / lesbian / etcetc life matters iskoristimo za požar revolucije?
Postoji li, uopšte, drugačija borba od vječnog otpora kada je, pandemiji uprkos, i tiranija vječna?
Vidimo se na novim prajdovima i novim barikadama i sretan nam povratak u „normalan“ život!
