Teška tema. Sama sam.Stojim ispred prozora i promatram kapljice koje lagano prave zvuk pljuska, jesen je. Oblaci su poput ogromne sive vune u svim tonovima. Tamni, gotovo crni oblaci na obzorju, pa svijetli na vrhu neba i mnoštvo raznolikih malenih oblačića iznad sivih zgrada, kuća i predgrađa na brdu gdje živim – sama. Stojim u kućnoj haljini, ona je uska u struku i širi se poput haljine za balerine, tamno plave boje, crvene kućne papuče su na mojim stopalima, a šminka lagana, uz ispeglanu kosu.
Sama sam. Ali i sama želim biti uredna, iako nisam stavila parfem jer je on kažu za druge i da ga najmanje ti osjetiš na sebi. Parfem je sredstvo koje trebaju mirisati drugi kad prođeš pored njih, poput nekog magijskog napitka za kojim će se ljudi okrenuti kad ostaviš mirisni trag poput kuje koja se tjera. A ako im nije po ukusu, proći će još brže iza tebe… Za druge? Ušla sam u kupatilo i uzela bočicu Diora i cijelu sobu poprskala sa parfemom. Za mene je ovaj parfem! Nije više za druge. Kome da mirišem? Sama sam. Nisam tužna, uplakana ili depresivna.
Samoća je drugačija i osjetila sam je na teže načine. Ona nije poput tuge koju uvijek nešto mora izazvati, nije kao bol koja mora biti uzrokovana, nije kao nesreća jer svaka nesreća je uvjetovana događajem, sudbinom, igrom nesretnih okolnosti. Samoća izvire iznutra, a onda izvana. I gora je ona iznutra. Bila sam u velikim društvima, pijana, sretna, dotjerana, okružena masom ljudi na promocijama, izložbama i događanjima, a opet sama u sebi, čak i kad bi izgovarala riječi, puštala smijeh, koketirala, spavala s nekim samo jednu noć, opet bi bila sama. Biti usamljen je drugačije, nazoveš par ljudi, otvoriš konjak, kafa i kolači i riješiš problem za sekundu, prošetaš gradom, čitaš knjigu ili odeš u kino.
Sad stojim u velikoj sobi ispred prozora i promatram kišu. Svaka kap je na svom mjestu. Čak i kapljice kiše su odvojene jedna od druge, a onda se sastanu pri udaru od zemlju u jednu veliku lokvu, potok, more ili rijeku. A dok padaju na svom životnom putu same su. Neka se možda spoji u padu za drugu, ali vjerovatno rijetko. One moraju biti odvojene, kao i ljudi. Zamišljala sam da se sve kapi skupe u jednu kap i padnu na grad, golema sfera vode bi uništila kuće, auta, poubijala ljude, napravila poplave i potrese… Ali jedna kap je sama po sebi beznačajna, malena i tek kad udari u zemlju ona dobija na snazi, udružena sa ostalima i tad može napraviti poplave i odrone, iako rijetko, ali može. Ljudska suza je veličine kapljice kiše, ali uzrokuje unutarnje potrese, odrone i uništenja jednaka kao i u prirodnim katastrofama. Priroda nas je tako stvorila.
Sjela sam da napišem tekst…
LGBT populacija je pored svega ostalog izložena i velikim, prevelikim, prekrivačem samoće. On je satkan od klišeja koje je lako ubaciti u tkanje te samoće. Sad bih ja trebala napisati predrasudama, progonom, nenormalnoću, bolešću, neprihvaćanjem, strahom, evo ubacila sam i to. Ne radi se toliko o tome, iako je veliki udio svega toga u ovoj temi. Kad dijete koje odrasta kao drugačije cijeli život sluša balkanske priče o pederluku, ubijanju, ubij pedera, sjebi lezbače i u nedogled tako, to dijete ostaje samo. Samo iako se igra na igralištu sa ostalom djecom, ide u školu kao ostala djeca i raste u čovjeka kao ostali ljudi. Samoća je njegov ili njezin suputnik. S vremenom se nađe netko iste prirode i uživaju jedno vrijeme u odnosu zvanom ljubav. S vremenom se stvori krug ljudi istih ili sličnih interesa, ali i oni su sami. Djeluju kao organizacije, skupine, udruženja. Sami su u svom svijetu u koji je veoma teško pozvati drugačije od njih, jer su i oni zapravo sami. Da! I ostali normalni ljudi, pod velikim navodnicima normalni se bore sa svojom samoćom.
Sama sjedim za pisaćim stolom. Lagano ću privesti tekst kraju, bez zaključka. Ne. Nema zaključka za samoću. Ona je u tebi ili ti u njoj. Ono što sam naučila je da postoje tri vrste samoće:
Kad si sama fizički, ta je najlakša, a paradoksalno bi trebala biti najteža.
Kad si sam u društvu, ta je blaža jer barem na trenutke se prekida u banalnim ili mudrim razgovorima, koketiranjima ili na kraju sa seksom za jednu noć.
Posljednja je najteža. Samoća pored bića koje voliš, a ona vas dijeli čak i kad ste zajedno. Samoća u ljubavi.
Popila sam čašu crnog vina i izašla na terasu u širokoj haljini tamnoplave boje, bosih nogu i stala sam na kišu. Sve dok potpuno nisam bila mokra, sve dok kiša nije bila dio mene, a ja dio kiše. Pustila sam dvije, tri suze znajući da će se stopiti sa kišom i pasti na zemlju i da one poput mene više nisu same. Jer kao što sve prolazi i dolazi i samoće prođu.
Piše Hainsia Olindi
