Parade bijesa i linča

21. 09. 2013

paradaaaaKako je ujedinjena naša lijepa bivša Jugoslavija. Kako je divna i složna o posebnim temama i na posebnim društvenim poljima i dešavanjima. Nisam vidjela toliko sloge, bratsva i jedinstva koliko na paradama bijesa i linča. Na Paradama ponosa. Tu se dignu bolesni penzioneri koji ne mogu stajati u tramvaju, osnovnoškolci i izlaze na ulicu iz svojih razreda- Dignu se i besposleni, umorni i bolesni, pa neki i na samrti uzmu taj zadnji dah iz sebe da pljunu na Paradu sa nekog svog prozora ili da bace saksiju sa balkona. Na desetine hiljada duša se nađe da izlije taj svoj bijes na ‘drugačije'… Nisam došla za spisateljski stol sa nakanom da napišem frazu kako je i u njihovim obiteljima, užim ili širim netko neminovno gej ili će tek biti. Možda čak njihovo prenormalno, zlatno dijete bude gej? Ne, to me ne zanima ni najmanje. Zanima me ta ujedinjenost u toj temi. Kako? Ne možemo se dogovoriti oko ničega, gubimo milione iz fondova za našu državu jer se vodeći političari ne mogu dogovoriti za svojim stolom uz pečenje i vino, ne može se komšiluk iz haustora dogovoriti oko plaćanja čistačici jednom mjesečno. Ne možemo se uopće dogovoriti, progovoriti, izgovoriti milion stvari vezanih za naš svakodnevni intimni, društveni i poslovni život, u većini sfera u kojima djelujemo. Kako se toliko lako može dogovoriti bez ijednog sastanka i riječi tolika masa ljudi na spomen ‘parade’? Kako? Nisam pametna, nisam dorasla toj problematici i nisam svakako Virginia Woolf da uđem u suštinu tog jedinstva gdje se sve razlike u masi brišu i ujedinjavaju u jednoj liniji – mržnji.

Šta bi se dogodilo da nitko ne dođe na paradu? Ništa. Apsolutno ništa. Ona bi prošla i ceremonija bi se završila u slavlju i veselju. Šta bi se dogodilo da nitko nije došao na pokrete feminizma širom svijeta? Ništa. Ne bi se dogodilo ništa. Na štrajkove? Rušenje vlada? Berlinskog zida? Režima i Ustava? Ne bi bilo ništa od svega toga. Život bi tekao, a glas pušten prema praznini nema odjek, ne odbija se, nema odgovora… Ništa i još jedno veliko NIŠTA!

I zato se smijem, zato sam toliko pijana i zadovoljna kad vidim kako urlaju, kako masnim ustima od pive i cigara pljuju na vlastitu vrstu. Kako neopranim rukama dižu u zrak neki ponos, čast i normalnost dok bacaju kamenje, boce i vatru po ljudima koji se ‘razlikuju’. Oh, kako se slatko smijem na to. Kad vidim primitivne, neoprane glave, navijačke horde, histerične dede, pijane babetine i radnike sa pijaca, butika, neobrazovane, obrazovane i sve ostale kako se u ime normalnosti ponašaju kao luđaci zapjenjenih usta, dok ih hrpa policije gura i udara od mirne, vesele i šarene parade. Zašto policija ne gura paradu? Zašto je ne otjera u more, u kut, na trg i na lomaču? Zašto? Kad je toliko štetna, nenormalna i opasna po ljudski rod… Možda bi i mogla. Teoretski to bi bilo lako. Pobiti ili zarobiti u neki ogromni logor sve na paradi i s tim izliječiti svijet. Zar ne? Ne! Naravno da ne… Jer teku parade svuda oko nas. Na televiziji, u politici, vladi, crkvi, školstvu, državi i cijelom svijetu. Teku iz domova normalnih ljudi koji su stvorili jedno drugačije dijete. Teku poput potoka slijevajući se u jednu veliku rijeku. A na obalama se nađe uvijek netko tko uđe i pridruži se, netko napravi most i pređe preko toga, netko jednostavno ode, a netko samo promatra kako se velike i male Parade Bijesa i Linča vremenom granaju, teku u manje potoke i ulaze u normalne životne puteve zajedno sa ostalim normalnim svijetom. I zato se smijem, ironična sam i pijana na cijelu tu sliku koja se vijekovima ponavlja. Jer će jednog dana parada biti istorija. Dio ljudske prošlosti, a zamijenit će je sasvim običan i normalan put od kuće do posla i kafane. I to je neminovan kraj svakog pokreta i ustanka za ljudska prava. On u svojoj ideji jednostavno nestane. Nestane potreba za njim, jer je postao ono što je trebao na kraju i biti – nešto sasvim uobičajeno. Prihvaćeno kao dio ljudskosti koja rijetko kad griješi. Ljudi su ti koji griješe. A ja ću tad kao i uvijek za posebne prilike obući dugu haljinu veselih boja i prošetati tim novim svijetom…

Hainsia Olindi

Pročitajte ostale kolumne Hainsie Olindi:
Ana Karenjina je bila lezbejka
Stranci u vozu
U potrazi za vječnošću
Pedeset nijansi šljive
A šta ako bih ja radije vidjela vašu ženu u riječi goli, druže Tito?
Kad sa Bogom piješ čaj
U prostranstvu ljubavnog odnosa pasivna strana bude tiho i nenametljivo aktivnija i jača

Komentari

komentara

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal
LGBTI.ba je bosanskohercegovački virtuelni prostor, namijenjen javnosti i LGBTI zajednici. LGBTI.BA nudi aktuelne multimedijalne sadržaje o životu lezbejki, gejeva, biseksualnih, transrodnih i interseksualnih osoba, kao i o LGBTI kulturi, javnim politikama i pravima. LGBTI.BA je platforma za informiranje o temama koje propituju heteronormativnost društva, te se zalaže za slobodu samoodređivanja.

Urednica:
Lejla Huremović

Kontakt:
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!