PIŠE: Maja Š.
…da se ne zaborave one koje su počele, koje su nosile teret, i koje i sada možda drže pokret živim.
Lezbejski pokret u bivšoj Jugoslaviji i postjugoslovenskom regionu nije nastao preko noći. Njegovi korijeni sežu u feminističke inicijative iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su žene počele da se organizuju i postavljaju pitanja o svom položaju u društvu. Kroz naredne decenije, lezbejke su unutar feminističkih i kasnije LGBTIQ+ inicijativa počele da grade vlastiti prostor otpora i solidarnosti, često u izuzetno nepovoljnim političkim i društvenim okolnostima.
Od prvih okupljanja, kao što je čuveni skup Drug-ca žena u Beogradu 1978. godine pa do osnivanja prvih lezbejskih i LGBTIQ+ organizacija u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, lezbejke su bile pokretačice i stubovi jednog šireg oslobođenja. Njihov rad nije bio samo politički, bio je egzistencijalan. U vremenu prije interneta, prije zakonskih zaštita i bez ikakve društvene podrške, njihovo samo postojanje, ljubav i javno djelovanje bili su čin otpora.
Danas je lezbejski pokret u većini zemalja regiona i dalje je fragmentiran, često potisnut u okviru šireg LGBTIQ+ aktivizma, a borbe i priče lezbejki nerijetko ostaju nevidljive. Aktivistička infrastruktura postoji, ali je krhka. Generacije koje dolaze često nemaju jasnu sliku o tome kako je sve počelo, ko su bile te žene koje su prve izašle iz sjene, koje su pisale, organizovale, brinule jedna o drugoj.
U ovom tekstu razgovarala sam s nekim od začetnica lezbejskog pokreta – ženama koje su godinama aktivistkinje, organizatorke, teoretičarke, i prije svega svjedokinje vremena koja nas uče koliko je sloboda fragilna, ali i koliko su zajedništvo i istrajnost moćni. Njihova sjećanja su i mapa i opomena. One nas vraćaju na početke, ali i pitaju: gdje smo sada i kuda dalje?
Razgovarala sam s Lepom Mlađenović iz Srbije, aktivistkinjom, osnivačicom Labrisa i psihoterapeutkinjom koja je decenijama gradila mostove između feminizma, pacifizma i lezbejskog otpora. Iz Hrvatske, govorila je Antonija Stojanović, dugogodišnja članica Lezbijske organizacije Rijeka „LORI“ i osnivačica Festivala queer i feminističke kulture Smoqua, koja neumorno radi na institucionalizaciji zaštite prava lezbejki i LGBTIQ+ osoba. A iz konteksta Bosne i Hercegovine svoj osvrt dala je Marija Vuletić – lezbejka, feministkinja, aktivistkinja.
Kako pamtite svoje prve korake u lezbejskom pokretu? Šta je bio vaš lični motiv da se uključite?
Lepa: Prepoznavanje lezbejske žudnje među feministkinjama 80-ih u Jugoslaviji je bila radost do neba, a bile smo okružene strahom. Bilo nam je jasno da u patrijarhatu nije trebalo da preživimo, kako je to rekla Audre Lorde, a da ukoliko želimo da živimo lezbejsku egzistenciju da je treba zajedno izumeti, kako je to rekla Adrienne Rich. Nije bilo niti jednog znaka pored puta za lezbejke u Jugoslaviji i skoro celom svetu, ništa što bi nam dalo podstrek da je lepo biti žena koja voli žene, jer Mi smo u areni neprijatelja, po Monique Wittig.
Kada smo počele da stvaramo lezbejske zajednice u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, imale smo ogromnu žudnju za susretanjem. Zaljubljivale bi se na umišljeni znak. Okupljale smo se kako bi s jedne strane pronalazile sebe, a s druge stvarale društvenu vidljivost lezbejskih života. Kao feministkinje lezbejke uvek smo imale ta dva cilja jednako važna: raditi na sebi zajedno sa drugima, i raditi na ukidanju lezbofobije i heteropatrijarhata. Mi u Beogradu smo počele da prepoznajemo jedna drugu u feminističkoj grupi Žene i društvo krajem 80-tih. Prvo smo se intenzivno družile, pre nego smo se organizovale.
Antonija: Iz ove perspektive, rekla bih da je moje pronalaženje sebe u lezbijskom pokretu bilo jednostavno „suđeno“, jedna je stvar vodila drugoj. Od malena sam bila dosta vokalna po pitanju bilo kakve nepravde. U djetinjstvu sam doživljavala konstantno maltretiranje zbog imena tj. pretpostavljene nacionalnosti, zbog toga što se nisam baš ponašala kako bi trebalo kao djevojčica, te zato što sam izbjeglica, jer živimo jako oskudno. Tokom studija sam pohodila proteste, tražila način kako graditi mostove među ljudima, te sam počela volontirati u organizacijama koje se bave ljudskim pravima u akcijama posvećenim ravnopravnosti, demokratskim načelima, razbijanju netrpeljivosti u našem društvu prema drugima i drugačijima. I tako nekako dospeh i do Labrisa.
Na početku sam sramežljivo uglavnom upijala što su iskusnije aktivistkinje i feministkinje govorile, promišljala o tome dugo, izviđala kako se negdje mogu priključiti. Ta su me iskustva umnogome osnaživala. Osjećaj zajednice i briga za druge su me privukle u lezbijskoj sceni, kao i proaktivnost, djelovanje, pravo slavlje lezbijske snage! Kad sam odlučila pustiti korijenje u Rijeci 2012. godine i došla u LORI, zaljubila sam se u njegovanje tog zajedništva, radost u onome što radimo za društvo. Ta me ljubav još drži snažno, ispunjujuće mi je osmišljavati i organizirati događanja za zajednicu, osnaživanje mladih, kada vidim da su se nekome „pokrenuli kotačići“ na našoj edukaciji. Srce mi je kao planina veliko kad gledam kako se ta baklja prenosi na nove generacije. To mi je smisao i inspiracija sve ove godine, jer duboko vjerujem u snagu zajedništva i međusobne podrške, samo tako možemo zbilja mijenjati društvo na bolje.
Marija: 2009. sam slučajno naišla na festival ženske umjetnosti i aktivizma PitchWise i upoznala jednu od najznačajnijih žena u pokretu koja me je upoznala s aktivizmom i inspirisala da postanem to što jesam danas. Prvi put sam otišla u Beograd i upoznala druge lezbejke, te shvatila kakvu moć zajednička borba može da ima. Moj lični motiv da se uključim je postala moja gola egzistencija i nada za boljim životom u zemlji u kojoj sam rođena.
Šta znači prostor za lezbejke – fizički, simbolički, politički? Kako ste ga vi stvarale?
Lepa: Lezbejska zajednica je ključna za našu lezbejsku egzistenciju – pod time mislim da lezbejke imaju jedan potpuno drugačiji pogled na svet, iz mesta iz koga biramo žene za ljubavnice, supruge, prijateljice, uzajamnu brigu jedne za druge – što u potpunosti krši patrijarhalnu strukturu moći. A s druge strane lezbejska egzistencija znači izumljivanje hiljade načina preživljavanja lezbofobije – intersekcije mizoginije i homofobije. Lezbejska egistencija je kolektivni čin.
Štefi Markunova, lezbejska pesnikinja iz Hrvatske koja je živela s nama u Beogradu, i preminula 2012., je rekla Labris mi je spasio život! Imale smo sastanke Labrisa svakog petka i jednu po jednu temu iz života smo skidale sa sebe – slojeve stavova i osećaja heteropatrijarhata koji su nas ubijali u pojam – sramota, strah, krivica što volimo žene. To se ne da opisati koliki su strahovi i dan danas koje izaziva objavljen lezbejska žudnja u hetero-porodicama, pogotovu u malim mjestima.
Antonija: Vidim ga kao jedan divan, siguran prostor, inspirativan, iscjeljujući osnažujući, prihvaćajući, mjesto susreta, povezivanja, razmjene iskustava, međusobnog uvažavanja i podrške, smijeha i njegovanja. To je prostor koji su mic po mic zauzimale snažne i nepokolebljive lezbijke kroz više generacija i zahvaljujući njihovim naporima, danas možemo taj prostor širiti, preoblikovati. Sjećam se da su mi ostale urezane riječi jedne zrelije aktivistkinje još davno, kad sam tek počinjala organizirati događanja za zajednicu: zajednica se gradi jednu po jednu osobu. Upravo takvo je i moje iskustvo: okupljale smo se, osnaživale, pomicale granice, učile jedne od drugih, iz grešaka, kroz puno smjeha, nešto i suza, knedli u grlu, uvijek hrabro.
Takav mi je osjećaj i danas, samo sam sad u poziciji svojim iskustvom davati vjetar u leđa novijim naraštajima. Moja je sreća bila što sam u Rijeku došla u zajednicu koja me apsolutno prihvatila, a koju su godinama podizale „starije“ LORIce i bile mi velika podrška. Npr. Danijela (Almesberger) jedna je od osnivačica LORI od 2000. već punih 25 godina neumorno radi na osnaživanju zajednice, kreiranju i zagovaranju promjena u društvu.
Marija: Svaki prostor je prostor za lezbejke jer smo ravnopravna ljudska bića. Nažalost, i tada, kao i sada smo morale da ga pravimo jer nam nije dat, kao što nam ništa nije dato i za sve smo se morale boriti same. Tada smo poprilično separatistički nastupale jer smo samo imale jedna drugu, a i u pokretu se potezalo pitanje rodne ravnopravnosti, i gej muškarci su uvijek zauzimali veći prostor, dok su žene bile gurane na marginu same margine. Okupljale smo se na različitim regionalnim i nacionalnim događajima, mimo prajdova i LGBTIQ događaja, razgovarale o svojim egzistencijama i pokušavale da otvaramo javne prostore (kafiće, parkove, hotele) za naše teme i naše prisustvo.
Koje biste momente izdvojile kao prelomne – za vas lično, i za lezbejsku zajednicu u vašoj sredini?
Lepa: Za nas lezbejke u Beogradu bilo je puno prevažnih događaja koje su nam promenile život, jer su podstakle lezbejsku zajednicu i sestrinstvo među nama:
- Pre svega osnivanje lezbejske grupe Labris, nakon Dejtonskog sporazuma na Dan ljudskih prava 1995.
- Zatim desetak regionalih okupljanja lezbeki iz država ex-Jugoslavije i koja su imala neverovatan intenzitet lezbejskog entuzijazma, solidarnosti i podstreka za akciju.
- Zatim u Beogradu smo organizovale susrete sa svetskim fantastičnim lezbejkama: BARBARA HAMMER umetnica eksperimentalnog lezbejskog filma, 2006; JOAN NESTLE, lezbejska spisateljica iz Njujorka, 2011; ELANA DYKEWOMON, 2012, lezbejska pesnikinja iz Kalifornije koja je promenila prezime koje bi u prevodu značilo “mesečeva lezbejka” jer je želela da piše samo za lezbejsku zajednicu.
- Koncert lezbejskog benda iz Zagreba U POL’ 9 KOD SABE koje smo aktivistički organizovale u KC Gradu 2014.
- LEZBEJSKI MARŠ u Beogradu 2015.
Sve ove i mnoge druge akcije su nam dale fantastičnu lezbejsku snagu.
Antonija: Meni je definitivno prelomni trenutak bio referendum za brak 1.12.2013. – uvođenje definicije braka kao zajednice isključivo jednog muškarca i jedne žene u hrvatski ustav. Mjesecima je trajala mučno i perfidno prikupljanje potpisa ultra konzervativne udruge kroz namjerne zamjene teza (moramo zaštiti obitelj, moramo zaštiti djecu – od koga?). To je bila najzahtjevnija kampanja u mom životu, mjesec dana smo takoreći „živjele“ u LORI koja nam je bila pravo sjedište, svako toliko dolazio bi netko tko na neki način želi pomoći. Sve to samo da dopremo do čim više ljudi, da osvijeste da će svojim „ZA“ učiniti nepravdu prema svojim sugrađanima i sugrađankama, a nikoga neće zaštiti – jer kako može moj brak s mojom partnericom ugroziti brak primjerice mojih susjeda, njihova prava i djecu? Pamtim hladnoću i kišu dok stojimo svakog dana na štandu na Korzu (glavna ulica u Rijeci), svakakvi ljudi nam prilaze, neki vrijeđaju. Pored nas je bio i štand na kojem su članovi nacionalističkih skupina prikupljali potpise za zabranu ćirilice u Vukovaru. Neki od njih su imali potrebu objasniti nam zašto su „ti ljudi“ (LGBTIQ+ osobe) bolesni, zašto se od njih treba zaštititi djecu. Ali, i uz to, u LORI smo po cijele dane puštale pjesmu „Ljubav za sve“ od LeZbora – to nam je bila takoreći himna, pjevale smo na sav glas, stavljale natpis na štand: Besplatni zagrljaji (i ljudi su neki fakat prilazili zagrliti nas!). Posebno mi je dirljivo bilo kad je jedna draga žena prišla i dala nam 10 kuna (danas malo manje od 1.5 eura) i samo u prolazu rekla: uzmite si neki čaj, ugrijte se, djeco! Taj pogled podrške, suosjećanja, topline, neću nikad zaboraviti.
Marija: Za mene lično prelomni je bio taj odlazak u Beograd, jer sam od tog momenta do danas shvatila koliko je važno podići svoj glas i pričati o izazovima lezbejske egzistencije. Također, zaposlenje u feminističkoj organizaciji mi je dao dodatni vjetar u leđa da budem glasna i da se borim. Za lezbejsku zajednicu, PitchWise festivali, lezbejske nedjelje i prvi uspješni prajdovi su bili prelomni, jer smo tokom festivala uvijek imale designated safe space za nas, da razgovaramo, dijelimo i pravimo strategije za budući rad, a na prajdovima smo mogle da uvidimo donekle bar plodove našega rada – ma koliko u tim momentima to izgledalo tužno jer su potrebni kordoni policije da bismo prošetale rođenim gradom.
Kako danas vidite položaj lezbejki u okviru šireg LGBTIQ+ pokreta? Ima li dovoljno prostora za lezbejske politike, teme i identitete?
Lepa: Lezbejke feministkinje se dosta razlikuju od svih ostalih u ovom nizu LGBTIQ+ jer su pre svega potpuno anti-heteroseksualno orijentisane, i rade na odmicanju od zavisnosti od muškog mačo principa. Lezbejke feministkinje se bore protiv mačo patrijarhata i nije im potrebna samo zakonska reforma za lezbejsku porodicu, nego revolucionarna transformacija patrijarhalne hijerahije moći koja ugnjetava žene i lezbejke i sve ostale na svetu uključujući životinje i prirodu. Uvek sam za više lezbejskog aktivizma. Ima mesta za sve nas. Više lezbejskog aktivizma ne smanjuje druge LGBTQ aktivizme.
Antonija: Rekla bih da u globalnom LGBTIQ+ pokretu ima prostora za lezbijske politike, teme i identitete, ali pitanje je zapravo ima li dovoljno lezbijki na vodećim pozicijama da ta pitanja i pokreću, te jesu li njima u fokusu lezbijske teme i potrebe. Tu je umnogome važno imati na umu i rodnu perspektivu i u civilnom sektoru. Primjerice, u Hrvatskoj, ali slično je i u susjednim nam zemljama, velikom većinom žene volontiraju – prednjače u neplaćenom radu. Isto je i na operativnim pozicijama: uglavnom žene. Ali, kada prisustvujem nekom (pogotovo međunarodnom) događaju u civilnom sektoru, ne vidim većinski žene na čelnim pozicijama, što bi se očekivalo: ako su u većini na tzv. „nižim“ instancama, kako ih je manje na „višim“? Važno je da u civilnom sektoru zajedno kreiramo prostor da se više čuju glasovi i potrebe i trans žena i osoba, nebinarnih osoba, Romkinja – onih kojih ima i najmanje na pozicijama odlučivanja.
Inače, lezbijke su nerijetko kroz povijest bile pokretačice borbe protiv ugnjetavanja bilo koje vrste, ali u nemalom broju slučajeva su iz ovih ili onih razloga njihova imena i zasluge ostali po strani, na marginama, nezapisana, nevrednovana (naravno, ne uvijek!). Osim toga, primijetila sam kroz svoj aktivistički „staž“ da i mi same često stavljamo potrebe svih drugih ispred svojih. Nedavno sam bila na jednoj međunarodnoj edukaciji s više od 30 lezbijki, aktivistkinja iz raznih dijelova Europe. U jednoj vježbi trebalo je da kroz rad u grupama odredimo ključne teme lezbijskog pokreta danas, što smatramo važnim za djelovanje. Nakon što sam čula sve grupe, uvidjela sam da su sve predlagale pregršt zbilja važnih tema, ali niti jedna od njih nije imala lezbijske politike, teme, identitete u fokusu (što je bio zadatak). To me natjeralo na razmišljanje: pa tko će se baviti našim potrebama ako ih mi same ne „stavimo na stol“?
Marija: Pa mislim da definitivno ima više nego ranije, ali s razvojem i uključivanjem drugih identiteta, lezbejska egzistencija je postala poprilično „basic“ i opet se vraćamo na marginu s koje smo se jedva makle ubjeđujući ljude „s vana“, ali i unutar zajednice, da iako smo privilegovane iz jednog ugla gledanja, i dalje smo žene* drugačije seksualne orijentacije od heteroseksualne, i i dalje smo diskriminisane iako smo neke cis-rodne, i imamo tu privilegiju, ako se to može nazvati privilegijom u vrijeme abnormalnog rasta nasilja nad ženama, primarno femicida pa svih ostalih oblika.
Šta biste željele da mlađe lezbejke znaju o istoriji pokreta – i o vama? Šta vam je važno da ostane zapisano?
Lepa: Mi u feminističkoj lezbejskoj grupi Labris, prvo smo radile na tome da zavolimo svoja lezbejska tela, i tela svih žena. Da uvidimo kako su sva ženska tela lepa. To je emotivni rad ukidanja interirorizacije mizoginije koju sve imamo. A drugi je feministički rad na konstrukciji sestrinstva, oslobađanja takmičarstva između žena, umesto toga se nježno brinemo jedna o drugoj, povezujemo se horizontalno u borbi protiv mizoginije i svih oblika ugnjetavanja, zatim ratova i genocida.
Volim što sam lezbejka, u stvari, ja lezbejka sam sebi najdraža ja.
Antonija: Jedna od mojih najdražih izreka jest: povijest je učiteljica života, tako da bih jako voljela da oslušnemo povijest, ima nam dosta mudrosti za prenijeti, samo ako želimo čuti. Na ramenima hrabrih prethodnica stojimo, iz njihovih iskustava možemo štošta naučiti, izbjeći greške i boli. Primjerice, besmislene podjele su feminizam i lezbijski pokret već ranjavale i usporavale, a vrijeme je u više navrata jasno pokazalo da samo njegujući pozitivne vrijednosti, solidarno i zajedno možemo kreirati društvo jednakih prava i mogućnosti za sve ljude, bez obzira na naše međusobne razlike.
Marija: Željela bih da urade isto što smo mi uradile sa našim prethodnicama – da nas ne zaboravljaju i ne brišu jer je došlo neko novo doba. Od sufražetkinja na ovamo, sve i jedna od nas koja je svojim tijelom, licem i postojanjem pričala o patrijarhatu i borila se protiv njegovih okova u javnom prostoru NE SMIJE biti zaboravljena. Danas sve ide brzo, lako zaboravljamo stvari, ali činjenica da smo preživjele toliko nasilje, strah i odbacivanje da bi danas generacije imale ovo što imaju jednostavno negdje mora biti zabilježena. Radi nas – da nismo zalud dale sve što smo imale u to, radi njih – da znaju kuda i kako da idu dalje i nastave našu borbu i radi društva – da zna da NIKADA NEĆEMO ODUSTATI jer niko nije slobodan dok nismo sve slobodne.
Za kraj…
Kroz razgovor je postalo jasno da nije samo borba za prava, već i stvaranje prostora – kako fizičkog, tako i simboličkog. Svaka od sagovornica dala je svoj jedinstveni doprinos u tom procesu. Za neke je to značilo kreiranje sigurnih prostora kroz feminističke organizacije, za druge kroz umjetnost, a za sve je bila ključna borba za vidljivost. Ono što se provlači kroz sve odgovore je potreba za zajedništvom. Zajedništvo koje je neophodno ne samo za preživljavanje, već i za napredak. Ove žene su kroz svoju aktivističku praksu dokazale da lezbejke nisu samo pasivne figure unutar šireg LGBTIQ+ pokreta, već da su one često bile pionirke i pokretačice velikih promena u društvu, bez kojih ne bi bilo mnogo današnjih prava i sloboda.
S obzirom na sadašnje stanje, uočava se i napredak i izazovi. Iako je lezbejski pokret danas, u većini zemalja, dio šireg LGBTIQ+ pokreta, mnoge sagovornice ističu da lezbejski identiteti, politike i teme često ostaju u drugom planu. Žene su i dalje prisiljene da se bore za osnovne slobode, ali i da stalno podsećaju društvo na važnost i specifičnost svojih borbi. Sagovornice se slažu da je važno da mlađe generacije ne zaborave prošlost, da poštuju historiju borbe i da se ne boje prepoznati svoj prostor i glas u društvu. Njihove priče su tu da nas podsjete na važnost istinske solidarnosti i borbe za ono što je pravo svakog čovjeka: slobodu.
Na kraju, želim se zahvaliti Lepi Mlađenović, Antoniji Stojanović i Mariji Vuletić jer su bile spremne podijeliti svoja iskustva, sjećanja i refleksije o lezbejskom pokretu. Njihova hrabrost, strast i posvećenost ne samo da su oblikovale prošlost, već i nastavljaju inspirisati buduće generacije. Bez njihovih glasova i borbi, pokret ne bi bio onakav kakav je danas.
O počecima lezbejskog aktivizma u regionu već sam pisala ranije – više o tome možete pročitati na ovom linku.
